Domovina oraha je središnja i zapadna Azija, odnosno područje današnjeg Irana (Perzije), a otuda i potječe naziv perzijski orah. U rimsko doba bio je posvećen bogu Jupiteru (latinsko ime roda vjerojatno potječe od latinskog Jovis glans, što znači Jupiterov žir), a pridavali su mu obilježja lijeka za bolesti glave, vjerojatno zbog nabora jezgre koji su slični naborima mozga. Njegovi su plodovi bili nezaobilazna pratnja vojske na dugim osvajanjima zbog lakog čuvanja i visoke hranjive i energetske vrijednosti. Plod je cijenjen zbog velike količine ulja koje se nekada rabilo za tamnjenje kose, ali i drugih sastojaka. U antičko su ga doba davali iznemoglima i slabima, a bio je posluživan kao poslastica. Ima veću količinu bjelančevina koje mogu dobrim dijelom zamijeniti bjelančevine životinjskog podrijetla. Lišće i zeleni omotač plodova rabili su se za dobivanje smeđe boje, a drvo ima veliku uporabnu vrijednost. Cijenjeno je za izradu finih komada namještaja i u industriji oružja gdje je zbog tvrdoće i lijepe teksture nezaobilazno za izradu kundaka pušaka. Drvo s puno izobličenja, koja mu daju prošaranost, postiže veliku cijenu. Otuda dolazi i izreka ”Kad djedovi sade orahe, unuci slave!”. Premda je većina sorata samooplodna, dobro je posaditi barem dvije sorte koje će se međusobno oploditi jer u većine muški i ženski cvatovi ne cvatu isto vrijeme.
Uvjeti za uzgoj oraha
Orah za
vrijeme dubokog zimskog mirovanja podnosi temperature do čak -30 °C, a neki
autori navode i do -40 ° C. Takvu hladnoću mogu izdržati samo starija stabla u
dobroj kondiciji u razdoblju dubokog zimskog mirovanja i to ako zahladnjenje
nastupi polako i ne traje previše dugo. Za plantažni uzgoj ga ne bi trebalo saditi
u područjima gdje najniže zimske temperature redovito prelaze -12° C. Također,
nepovoljna su područja u kojima se tijekom siječnja i veljače događaju znatnija
kolebanja temperature zraka. Tada orah počinje s kolanjem sokova i postaje jako
osjetljiv na nagla zahladnjenja koja se događaju u tom razdoblju.
Osim niskih zimskih temperatura, za uzgoj oraha su posebno kritični kasni proljetni mrazovi koji mogu nanijeti velike štete. Mladice se smrzavaju već na temperaturi oko -1° C pa ga ne treba saditi u područjima gdje se često javljaju proljetni mrazovi. Ako ipak želite imati stablo oraha u tim uvjetima, potrebno je posaditi neku od sorata koja se odlikuje kasnim početkom vegetacije. Prije sadnje plantažnih orašika potrebno je obaviti temeljitu analizu agrometeoroloških podataka i na temelju toga odabrati odgovarajući sortiment.
Obično se navodi da je za uzgoj oraha potrebno oko 750 – 800 mm oborina godišnje, uz uvjet da su dobro raspoređene. Takvi klimatski uvjeti rijetko gdje prevladavaju, pa se u područjima s izraženim sušnim razdobljima tijekom vegetacije mora osigurati navodnjavanje. Ono je obvezno za mlada stabla koja se tek ukorjenjuju jer o tome ovisi životni vijek i produktivnost.
Priprema tla
Orah traži lagano i propusno tlo s dosta organske tvari (2-3 % humusa) i dobro će rasti na tlima neutralne reakcije (pH 6,5 – 7,5). Ne odgovaraju mu teška, zbijena i plitka tla s visokom razinom podzemne vode. Prije sadnje u tlo treba unijeti barem 40 t/ha kvalitetnog stajnjaka.
Orah duboko rasprostire korijenovu mrežu pa priprema tla mora omogućiti lagano rasprostiranje korijenove mreže barem do dubine 80 cm. To se može učiniti dubljim oranjem u kombinaciji s podrivanjem. Ako se sadi nekoliko stabala u okućnici, obvezno je iskopati dovoljno veliku sadnu jamu (širine barem 1-1.2 m i dubine barem do 80 cm) kako bi korijen imao što bolje uvjete za rast.
Orahov korijen u prvih nekoliko godina nakon sadnje raste jače nego nadzemni dio pa je stoga priprema tla za sadnju, uz odgovarajuću klimu i tlo, jedan od ključnih čimbenika uspješnog uzgoja. Kada korijen ojača, orah počinje jače rasti. Nerijetko pojedini izbojci dosegnu i dva metra dužine u samo jednoj vegetaciji.
Oranje tla se treba obaviti tijekom kolovoza, a zatim ostaviti tlo u brazdi da se do sadnje prirodno slegne. Potrebno je obratiti pozornost na kakvoću rada kako bi se potpuno zaorao korov. Ovisno o rezultatima analize tla i preporuke gnojidbe pripravljene na temelju te analize, dodaju se fosforna i kalijeva gnojiva.
Sadnja
Sadnju je najbolje obaviti u jesen, jer se postiže potpuniji rast korijena i pravovremeno kretanje vegetacije u proljeće. To je posebno važno za orah koji rano započinje vegetaciju. Ako se sadnja mora obaviti u proljeće, to treba učiniti što je ranije uz pojačanu brigu o biljkama i osiguranje potrebne količine vode kako ne bi došlo do zastoja u rastu.
Sadnja se obavlja na razmake od 8 – 10 m između redova i 6 – 8 m u redu, ovisno o bujnosti sorte i plodnosti tla. Planira li se na okućnici posaditi stablo oraha, mora mu se osigurati dovoljno mjesta jer odraslo stablo zahtijeva puno prostora. U uvjetima navodnjavanja prikladniji je veći razmak sadnje jer se tada voćke jače razviju pa može doći do zasjenjivanja koje značajno smanjuje prirod i kakvoću plodova.
Nakon
sadnje se oko sadnice napravi zdjelica koja će osigurati zadržavanje vode
prilikom zalijevanja. Zalijevanje nakon sadnje je obvezno, i provodi se s barem
10 litara vode po sadnici kako bi se osigurao kontakt korijena i tla. Neki
voćari prije sadnje korijenje umaču u smjesu ilovače i vode kako bi osigurali
dobro prianjanje tla uz korijenje i brz razvoj novih žila. U novije vrijeme dostupni
su posebni hidrogelovi koji štite korijen i omogućuju značajno zadržavanje
vlage oko korijena. Stoga se preporučuje njihova primjena. Dubina sadnje mora
odgovarati dubini na kojoj je biljka bila posađena u rasadniku. Zbog slijeganja
tla, sadnicu treba posaditi nekoliko centimetara više kako bi je tlo povuklo na
konačnu dubinu.
Podloge za orah
Orah se cijepi na sjemenjak na kojem postiže jak vegetativni rast i daje drvo dobre kakvoće. U Sjedinjenim Američkim Državama često se rabi i crni orah (Juglans nigra), ali neke sorte nisu dovoljno podudarne s tom podlogom. Stabla cijepljena na crnom orahu imaju 50 % manju bujnost i ranije rađaju, ali i kraće žive pa se crni orah ne može preporučiti kao podloga kada želimo imati bujna stabla dugog životnog vijeka. Nakon dvadesetak ili više godina može doći do loma na cijepljenom mjestu zbog kasne nepodudarnosti crnog i običnog oraha (remanencije). Cijepljenje oraha je otežano zbog velike količine tanina u njegovu tkivu koji ometa pravilno srašćivanje podloge i plemke. To poskupljuje proizvodnju cijepljenih sadnica. U korijenovu vratu ima manje tanina pa se na tome mjestu i obavlja cijepljenje, najčešće na engleski spoj. Nakon cijepljenja cijepovi se drže u toplim prostorijama u sanducima s vlažnom piljevinom kako bi dobro kalusirali. Potom se sade na otvoreno polje.
Rodni izbojci oraha
Orah, kao i lijeska, ima odvojene ženske i muške cvjetove. Postoje tri skupine sorata koje se razlikuju prema izbojcima na kojima se stvaraju ženski cvjetovi. Prvu skupinu čine sorte kod kojih se ženski cvjetovi razvijaju na vrhu mladice koja izrasta iz mješovitog pupa na vrhu jednogodišnjeg izbojka koji se nalazi na granama starijima od tri godine. Ova skupina sorata kasno ulazi u rod. Drugu skupinu čine intermedijarne sorte kod kojih ženske cvjetove možemo naći na vrhu mladica koje izbijaju iz vršnog, ali i nekoliko postranih mješovitih pupova jednogodišnjih izbojaka koji se nalaze na dvogodišnjim i trogodišnjim granama. Treću skupinu sorata čine one čiji se ženski cvjetovi nalaze na mladicama koje izbijaju iz postranih pupova jednogodišnjih izbojaka. Ova se skupina sorata odlikuje povećanom rodnošću, ali i slabijim vegetativnim rastom, što može otežavati oblikovanje krošnje. U komercijalnim nasadima prednost se daje ovim sortama.
Muški su
cvjetovi skupljeni u cvat (resa) koja raste iz bočnih pupova koji se nalaze
ispod najvišeg pupa. Pupovi iz kojih će se razviti muški cvatovi razlikuju se
po mnogobrojnim ljuskicama koje su vidljive golim okom.
Oblikovanje krošnje oraha
Orah se najčešće uzgaja u obliku piramide. Visina stabla ne bi smjela prelaziti 100 – 150 cm jer stabla s višim deblom kasnije ulaze u rod. No, ako se orah uzgaja i zbog drva, onda deblo treba biti više kako bi se zadovoljili standardi za drvnu industriju.
Rezidba oraha treba biti minimalna, a provodi se u prvih 5 – 6 godina nakon sadnje kako bi se oblikovala jaka i dobro razgranata krošnja koja će biti dobro osvijetljena sa svih strana. Rezidba oraha obavlja se isključivo u razdoblju mirovanja kako bi se izbjeglo curenje sokova koji ometaju zacijeljivanje rana.
Rezidbu oraha u svrhu oblikovanja krošnje u najbolje je obaviti osljepljivanjem pupova jer jednogodišnji izbojci imaju šuplju srčiku i teško zacjeljuju pa je poželjno izbjegavati rezidbu prije kretanja vegetacije. Izuzetak je skraćivanje sadnice na visinu debla prije prve vegetacije. Neke sorte (Franquette) imaju oštrije kutove grananja pa im se mladice moraju poviti kako bi krošnja bila otvorenija. Osnovne grane s provodnicom moraju zatvarati kut od 45° jer se tako postiže dobra ravnoteža rasta i rodnosti.
Rezidba u prvoj godini
Važno je odabrati kvalitetne sadnice koje će se moći dobro oblikovati. One moraju biti dobro razvijene barem do visine 2 m kako bi se moglo oblikovati deblo željene visine. Nakon sadnje, a prije početka vegetacije, sadnice se skraćuju na 1 – 1.5 m visine debla kojoj se dodaju još i četiri do pet dobro raspoređenih pupova iz kojih će se razviti tri do četiri osnovne grane i provodnica koja se uzgaja iz najvišeg pupa. Pupovi međusobno moraju biti razmaknuti dvadesetak cm kako bi grane krošnje bile čvrste. Stoga ukupna visina skraćivanja ne bi smjela biti manja od 2 m.
Sve mladice koje rastu iz ostavljenih pupova treba pustiti da slobodno rastu. Nepoželjne suparničke mladice koje se razvijaju blizu provodnice najbolje je odmah odstraniti ili potpuno spriječiti razvoj osljepljivanjem pupova. Također treba uklanjati sve mladice koje rastu ispod visine debla.
Četiri osnovne grane bi u odnosu na strane svijeta morale biti raspoređene na sljedeći način. Prva i najniža osnovna grana mora rasti prema jugozapadu kako bi kasnije štitila deblo od ožeglina i mrazopuca. Druga osnovna grana mora se pružati prema jugoistoku kako ne bi zasjenjivala prvu osnovnu granu. Treća osnovna grana mora se pružati prema sjeverozapadu kako ne bi zasjenjivala ostale grane, a imat će dovoljno svjetla jer je smještena blizu vrha krošnje. Četvrta osnovna grana mora se pružati prema sjeveroistoku kako ne bi zasjenjivala ostale grane, a imat će dovoljno svjetla jer je smještena u vrhu krošnje.
Ako neka mladica i nema željeni smjer rasta, onda je se povijanjem može ispraviti da raste u željenom smjeru. Jedino je važno da raste blizu potrebnog mjesta na voćki i da se povijanjem ne pravi velik luk.
Kad ostavljene mladice narastu 40–50 cm, potrebno ih je poviti tako da zatvaraju kut od oko 45° u odnosu na provodnicu. To se može učiniti uz pomoć uz pomoć štapova koji se pričvrste u krošnju kako bi držali potreban razmak. Ako mladice za osnovne grane slabo rastu, privremeno ih se može ostaviti u uspravnom položaju kako bi ojačale, a povijanje pod željenim kutom ostavi se za drugu vegetaciju nakon sadnje.
Rezidba u drugoj godini
U drugoj se godini nastavlja oblikovanje krošnje. Nastavlja se uklanjanje nepotrebnih mladica na visini debla. Odabrane mladice za osnovne grane i provodnica se ne diraju. Nastavlja se uklanjanje suparničkih mladica provodnice i osnovnih grana ako ih ima. Provodnicu prije kretanja vegetacije treba skratiti 100 – 120 cm od visine posljednje osnovne grane kako bi se podstaknulo razgranjavanje. Ako provodnica ne postigne tu visinu, ostavi se neskraćena te se izolira njezin vrh. Svrha navedenog postupka jest razvoj još jedne do dvije grane na provodnici koje se pružaju, gledano odozgo, u smjeru između osnovnih grana. Ta bi razgranjenja morala biti kraća od osnovnih grana, stoga im se pravodobnim povijanjem mora ograničiti rast. Ako ostanu uspravne, osnovne grane kržljaju i kvari se uzgojni oblik.
Osnovne se grane ne skraćuju, osim ako im je duljina veća od visine provodnice. Tada se skraćuju da voćka zadrži piramidalan oblik.
Rezidba u trećoj i sljedećim godinama
U trećoj se godini nastavlja oblikovanje uzgojnog oblika na sličan način kao i u drugoj godini. Važno je nastaviti oblikovati razgranjenja koja moraju biti sve kraća kako voćka raste u visinu. Sve polomljene ili bolesne grane se odstranjuju. Od četvrte godine na dalje rezidba treba biti sve slabija. Do pete ili šeste godine nakon sadnje krošnja bi trebala biti potpuno oblikovana i tada se rezidba svodi samo na uklanjanje bolesnih ili oštećenih grana te onih koje ometaju pristup svjetlosti u dublje dijelove krošnje. Rezidba debljih grana obavlja se dok ne počne kolanje sokova. U suprotnome iz rane curi biljni sok pa teško zacjeljuje i napada je trulež. Sve se rane moraju premazati voćarskim voskom ili drugim pripravkom za premazivanje rana.
Cijeli prilog “Uzgoj i zaštita oraha” pročitajte u tiskanom izdanju Gospodarskog lista br. 19-2019.
