I ove se godine, potkraj veljače, u slikovitom Cerniku, u srcu Slavonije, nastavila hvalevrijedna tradicija – razmjena plemki voća, vinove loze i sjemena povrća, koja se organizira uz potporu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, Brodsko-posavske županije, Općine Cernik i turističke zajednice.
U jesen slijedi izložba plodova izniklih upravo iz tih plemki i sjemena s neke od tih razmjena u veljači. Glavni cilj je od izumiranja i zaborava sačuvati dobre, stare sorte, jer upravo su one katkad mnogo otpornije na ekstremne vremenske uvjete, ali i na neke bolesti. Oni koji ih čuvaju, uzgajaju i degustiraju, tvrde da su te stare sorte itekako vrijedne truda. I njihovi plodovi nerijetko prava rapsodija okusa, mirisa i boja.
Genetski materijal starih sorata treba sačuvati za buduće generacije
Iako u komercijalnom smislu većina tih starih sorti danas više nije atraktivna. One su, kažu njihovi čuvari, dragocjen genetski materijal koji treba brižljivo sačuvati za neke buduće naraštaje, a upravo je od te ideje sve i krenulo.
–Prva iskra počela je tinjati prije više od deset godina, priča nam organizator manifestacije, Zvonko Živković, iz Udruge vinogradara i voćara Cernik, koji u obiteljskom vinogradu i voćnjaku i sam čuva neke od dobrih starih sorti.
–Ljudi iz novogradiškog ogranka grupe ‘Živa zemlja’ prije više od desetljeća organizirali su razmjenu sjemenja. Bila je to sjajna ideja pa sam predložio gospođi Mirjani Latinović iz tog ogranka da ju, kao udruga Vinogradara i voćara, održimo na životu. Tada nam se pridružio i ugledni agronom, agro-novinar, ali i naš voćar, pokojni Vjeko Hudolin, koji je došao na ideju da, uz razmjenu sjemena povrća, organiziramo i razmjenu plemki voća i vinove loze.
–Bio je to pun pogodak, doslovno pravi bum. S manifestacijom smo krenuli iz jedne male konobe u Cerniku. Sada je i Društveni dom pretijesan za sve izlagače i posjetitelje, pa smo ove godine dodatno proširili prostor zatvorenim, grijanim šatorom. Broj izlagača svake godine raste, pa tako iz godine u godinu rušimo vlastite rekorde. Ove smo godine okupili dvjestotinjak izlagača iz Hrvatske, susjedne BiH, Srbije i Slovenije, ali i iz Njemačke, Austrije i još nekih zemalja EU. Sada s ponosom možemo reći da je manifestacija prerasla prvobitnu ideju, izašla van granica Hrvatske te praktički postala međunarodna, kaže nam Živković.
On se na svom OPG-u, na nešto manje od dva hektara, bavi proizvodnjom grožđa za vino te stolnog grožđa, među kojima su i stare sorte, plemenka crvena i bijela. Iako nisu komercijalne, ljudi ih, kako kaže Živković, itekako traže.
U voćnjaku ima 15-ak različitih vrsta voća, od prvih trešanja, pa do šljiva i jabuka. Voće prodaju na kućnom pragu, no vino s OPG-a ‘Živković Marija’ otputovalo je daleko od kućnog praga u Cerniku, pa su ga, zahvaljujući našim ljudima, ali i putnicima namjernicima, točili i ispijali čak i u Americi te Australiji. No, neke ‘nove kapljice’ i to one bezalkoholne, potekle su, otkriva nam Živković, u Udruzi vinogradara i voćara Cernik. Riječ je o soku od jabuke, a ono što je vrijedno pohvale jest to što je Udruga uložila u strojeve. Tako sada ima vlastito postrojenje za preradu voća i proizvodnju soka od jabuke.
–Tijekom 16 godina postojanja ove naše Udruge sav novac smo usmjeravali upravo u kupnju strojeva koji su skupi te su prevelika investicija za male proizvođače. To se pokazalo korisnim, jer svi ti strojevi sada koriste svim našim članovima. Iako nismo zadruga, mi dobrim dijelom funkcioniramo upravo kao zadruga, što se pokazalo kao jako dobro rješenje, kaže Živković.
Na braniku starih sorti
Među izlagačima, nepokolebljivim čuvarima starih sorti, susreli smo mnogo zanimljivih lica – jednog srednjoškolskog profesora sa sjemenom drevne rajčice, gospođu Mirjanu koja je jedna od pionirki kad je riječ o razmjeni sjemena starih sorti, Ivana koji je na ovu zanimljivu manifestaciju potegnuo čak iz Njemačke, prevalivši tisuću kilometara, jer kako kaže, cernička se manifestacija na kojoj se uvijek pronađe neka nova stara sorta, nikada ne propušta. Uz iskusne poznavaoce starih sorti, pronašli smo i najmlađeg izlagača, Ivana, ponosnog vlasnika mediteranskog vrta u srcu Slavonije. Evo što nam je ta zanimljiva družina ispričala.
Miranu Novokmetu, profesoru iz Kutine, voćarstvo je hobi već punih 60 godina. Ako se pitate koliko onda godina ima ovaj zaljubljenik u stare sorte voća – nema mnogo više. Voćarstvo je zavolio već u ranom djetinjstvu pa je vrata tog osebujnog svijeta mirisa i okusa odškrinuo kad mu je bilo osam godina. Prvu je voćku, kaže nam, cijepio još kao srednjoškolac. Iako tada nije znao za voćarski vosak, svoj je prvi ‘operativni zahvat’ uspješno izveo, uz pomoć plastelina, kakvim se koristio na nastavi likovnog odgoja. Danas, iako nema mnogo zemlje, na svojoj maloj parceli, smještenoj na brežuljku iznad grada, samo nekoliko kilometara od centra Kutine, profesor uzgaja mnogo toga.
–Na 2.500 m2 zasadio sam 500 voćaka raznih vrsta i unutar svih tih vrsta mnogo sorti, u prvom redu starih sorti. Imam oko 60 uglavnom starih sorti jabuka, 40 sorti krušaka, te 30 sorti trešanja, kaže nam Novokmet.
Pola stoljeća čuvano sjeme rajčice
U Cernik je ove godine donio čak 81 izložak, uglavnom su to plemke te nešto sjemenja, a jedno od njih ima vrlo posebnu priču. Zahvaljujući svojoj pokojnoj baki, obitelji Krbot iz Kutine, pola je stoljeća čuvala i do danas sačuvala sjeme jedne stare sorte rajčice. Isplatilo se jer riječ je o izuzetno kvalitetnoj i preukusnoj rajčici, a to potvrđuju svi koji su je kušali. Kako to već biva, dobar se glas daleko čuje. Tako se o bogatom okusu ove sorte rajčice nadaleko pročulo i upravo za to sjeme svake godine na manifestaciji u Cerniku ima najviše zainteresiranih.
–Iako donesem i po stotinu kartica, onih koji sjeme stare rajčice žele zasijati na svojoj zemlji uvijek je barem tri puta više, kaže nam profesor Novokmet, vlasnik istoimenog OPG-a.
Dobre osobine starih sorata
Svaki komad zemlje na kojem entuzijasti uzgajaju stare sorte, čuvajući ih od izumiranja i zaborava, svojevrstan je laboratorij na otvorenom u kojem se, na licu mjesta, ispituju i testiraju kvaliteta i osobine tih sorti, pa tako i njihova sposobnost preživljavanja u ekstremnim vremenskim uvjetima. Osim tajne o ukusnoj, staroj sorti rajčice, profesor nam je tako otkrio i koje su stare sorte voća pravi virtuozi preživljavanja u uvjetima dugotrajnih kiša, ili pak suša i ekstremne žege.
–2023. godina bila je jako kišna i stoga vrlo nepogodna za voćarstvo. Oplodnja je bila loša, a zbog pretjerane kiše bilo je i mnogo opadanja.
Jabuka kamenica „adžamovka“
–U takvim se vremenskim uvjetima, kao pravi majstor preživljavanja, izdvojila jabuka kamenica, tzv. ‘adžamovka’. Pokazala se kao izuzetno otporna, jer je u sezoni obilnih kiša zadržala sve svoje plodove. Ta jabuka ima još jednu specifičnost, na koju ukazuje i sam njen naziv ‘kamenica’. Naime tvrda je doslovno kao kamen, zbog čega kod nje uopće nema crvljivosti. Smatram da bi zbog osobine da ju jabučni crv ne napada upravo ta jabuka, kao genetski materijal, mogla biti izuzetno zanimljiva za institute, kaže nam profesor.
Otkriva da je riječ o vrlo staroj sorti čije je stablo i to jedno jedino bilo pronađeno u Adžamovcima kod Nove Gradiške- Upravo zahvaljujući manifestaciji razmjene plemki koja se održava u Cerniku ta se stara sorta potom proširila po cijeloj Hrvatskoj, ali i susjednoj Bosni i Hercegovini te Srbiji i Sloveniji, pa i šire.
I dok je ‘adžamovka’ s odličnim položila test u kišnim uvjetima, Novokmet nam otkriva i koja je jabuka prava odlikašica u preživljavanju u uvjetima ekstremno visokih temperatura.
–Prošla 2024. godina također je bila nepovoljna za voćarstvo, ali ne zbog kiša, nego zbog žege, uslijed čega su mnoge sorte odbacile svoje plodove. No, ispostavilo se da postoje i sorte koje se sasvim dobro nose s tim iznimno visokim temperaturama, a među njima je jabuka granny smith, svima poznata, stara sorta otkrivena u Australiji 60-ih godina 19. stoljeća, koja je dokazala da je otporna na žegu, jer prošlog ljeta, za razliku od drugih, nije odbacila plodove, kaže nam profesor Novokmet.
Naglašava kako uz čuvanje starih sorti, kao vrijednog naslijeđa za buduće generacije, iznimno važnim smatra i saznanja o osobinama pojedinih sorti, do kojih upravo čuvari starih sorti dolaze u svojim voćnjacima, a koja bi mogla biti od koristi stručnjacima.
Male tajne velike majstorice sjemenarstva
Na braniku starih sorti je i 66-godišnja Mirjana Latinović iz Nove Gradiške, koja se više od 30 godina bavi sakupljanjem i čuvanjem sjemena te sama kalemi voće u voćnjaku prepunom starih voćki koje je nekada davno kalemio njen otac. U svojoj ‘banci sjemena’, danas čuva pravo bogatstvo – ponosna je vlasnica sjemena oko 70-ak starih sorti rajčica, više od 20 sorti paprike, tu je i sjeme raznih salata, ali i nekih starih vrsta cvijeća, koje, kako kaže Mirjana, kad jednom posiješ, imaš dok si živ.
–Kad mi je bilo osam godina, moji su roditelji kupili vinograd na brdu Slavča, iznad Nove Gradiške. Iako sam bila još mala djevojčica, moj prvi susret s tim vinogradom odredio je moj budući životni put, ali i moju adresu. Rekla sam tada da ću baš tu, u tom vinogradu, sagraditi kuću i danas doista na vrh tog brda imam kuću, voćnjak i svoj vrt, pa tako deset metara od svoje kuhinje uberem glavicu kupusa i spremim ju za ručak. Ne kupujem sjeme, ne kupujem hibride, imam isključivo svoje sjeme i čuvam ga godinama. Uvjerenja sam da je upravo to naše, staro sjeme s ovih prostora otpornije, zdravije i prilagodljivije. Za probu sam posijala sjeme rajčice staro 12 godina i vjerovali ili ne, niklo je 99 posto sjemenki, priča nam Mirjana.
Imati vlastito sjeme znači imati zdrav i ukusan obrok
No, ističe kako je, da bi sjeme ‘preživjelo’, iznimno važno pravilo ga prikupiti i čuvati. Pođe li vam to od ruke, bit će, kaže Mirjana, domaćeg povrća pa ćete biti siti i vi, ali i vaš novčanik, jer imati danas vlastito sjeme znači imati zdrav i ukusan obrok, ali i veliku uštedu.
–Osim sjemena rajčica, paprike, graha, ostavljam si i sjeme peršina, pastrnjaka, korjenastog povrća, raznih kupusnjača, salata… Najteže je s kupusnjačama jer se one moraju izolirati budući da su jako sklone križanju. Samooplodne biljke, rajčice, paprike, važno je zasaditi na određenu udaljenost, a potom iz središnje biljke odabrati one najljepše plodove.
–Otkrit ću vam nešto, ja nikada u životu nisam pojela onaj najljepši plod iz svog vrta, njega uvijek ostavljam za sjeme. Nakon branja rajčicu ili papriku ostavim još neko vrijeme na prozoru da dozori. Sjeme rajčice potom vadim mokrim načinom, tako da izgnječim plod i ostavim da sjeme u tom soku isfermentira, a potom ga isperem, dobro osušim i spakiram u papirnate vrećice te odložim na hladno, otkriva nam Mirjana svoje male tajne čuvanja sjemena starih sorti.
Na četvrtini hektara, u svom vrtu, svake godine posije svoja najstarija sjemena, ali redovno i nešto novo, dobiveno na razmjeni. Ono što ju čini iznimno sretnom jest činjenica da se za stare sorte i poljoprivredu interesira i sve veći broj mladih ljudi, zbog čega vjeruje da je misija nekolicine njih koji su već ratne devedesete bili pravi pioniri eko poljoprivrede, danas u potpunosti uspjela, jer upravo na mladima svijet, ali i staro sjeme ostaje.
Mediteranski vrt u srcu Slavonije
Na ovogodišnjoj manifestaciji u Cerniku 39-godišnji Novogradiščanin Josip Perković najmlađi je izlagač, no njegovi mnogo stariji kolege kažu, da je ‘preskakao razrede’ te je u samo nekoliko godina savladao znanja i vještine, nadmašivši i neke mnogo starije voćare, iza kojih su desetljeća iskustva. Na svom OPG-u Perković naglasak je stavio upravo na stare sorte voća, ali i na neke na ovim prostorima potpuno nove i nepoznate.
–Sve je počelo prije sedam godina, a danas se supruga i ja možemo pohvaliti zavidnom ‘kolekcijom’ s više od 70 sorti jabuka, 60-ak sorti krušaka, oko 19 različitih vrsta smokava, ali i raznog drugog voća. Ideja se rodila kad smo dobili dijete. Odlučili smo tada da naša Tena neće jesti voće iz trgovine, pa smo mali komad zemlje, iza naše kuće, na kom je bio voćnjak, odlučili proširiti i obogatiti. Izložba plodova u Cerniku došla je kao naručena, u pravi trenutak. Kad sam vidio sve te različite vrste voća, šarenilo boja, oblika i okusa raznih vrsta jabuka, bila je to ljubav na prvi pogled.
–Danas mogu reći da je voćarstvo prava zaraza, uvijek otkrijete sortu koju nemate i istog ju trena poželite posaditi na svom komadu zemlje, to je strast koja se ne gasi. Upoznavši nekoliko ‘kroničnih’ zaljubljenika u voćarstvo te obilazeći voćnjake širom Hrvatske, naučio sam i kalemiti voćke. Otkrivao sam i druge podloge, osim onih divljih, te sam počeo eksperimentirati sa slabo bujnim podlogama, kaže nam Josip Perković.
On je svoju priču započeo na samo tristotinjak četvornih metara zemlje iza kuće, a sada ima mladi voćnjak na 6.000 četvornih metara.
–Voćnjak smo koncipirali u tri razine, klasika – jabuka i kruška, sa stražnje strane su trešnje na divljim podlogama, a u prednjem dijelu je mediteranski vrt – tu su smokve, indijanske banane, kaki…
–U svibnju prošle godine eksperimentalno smo posadili i jednu suptropsku biljku. Navodno može izdržati i temperature do minus deset stupnjeva Celzijusa, je li uspjela preživjeti ovu slavonsku zimu s minusima sa sigurnošću ćemo znati tek u proljeće, kaže nam voćar. Od starih sorti jabuka, izdvaja jednu, vrlo specifičnu, a to je jabuka ‘duplokorka’.
–Riječ je o sjemenjaku koji je jedan čovjek sasvim slučajno pronašao. Sam naziv govori da je to jabuka s dvije kore. Jedna je roza boje i ljušti se poput celofana, a kad se ta prva kora skine ostaje zelena jabuka s još jednom korom. To je vrlo neobična i kod nas čuvara starih sorti sada već dosta zastupljena sorta, no ona ipak nije široko rasprostranjena. Uz sorte iz Njemačke, Italije i Francuske, u svom voćnjaku danas imam čak i jednu sortu koja je navodno iz Nepala. Riječ je o crnoj jabuci koja je također izuzetno zanimljiva, no mislim da u našim uvjetima ipak neće poprimiti svoje glavno obilježje, crnu boju, jer u tome presudnu ulogu ima nadmorska visina više od 3,5 tisuće metara, kaže nam Perković, koji je na manifestaciju u Cerniku donio 53 sorte jabuka i krušaka.
Staru sortu iz roditeljskog dvorišta pronašao u Njemačkoj
Iako već 11 godina živi i radi u Njemačkoj, Ivan Kadić ne propušta niti jednu razmjenu plemki u Cerniku, kao ni jesenju izložbu plodova i prerađevina. Upravo zbog toga, dva puta godišnje, prevali tisuće kilometara, no odnedavno za taj dugi put ima i još jedan razlog – svoj mladi voćnjak u Gradištu kod Županje gdje je na dva hektara zasadio uglavnom stare sorte iz Njemačke.
–U Njemačkoj radim kao zavarivač, no svaki slobodan trenutak i tamo posvećujem svom hobiju, istraživanju starih sorti. Göttingen ima botanički vrt u kom se čuvaju stare sorte koje su označene pločicama s nazivom, što uvelike olakšava prepoznavanje. Zahvaljujući takvoj oznaci u tom sam botaničkom vrtu pronašao jabuku ‘lijepocvjetku’, istu onu sortu koju su moji roditelji davno imali u svom dvorištu. Kako niti u Njemačkoj nisam mogao bez voćarstva, unajmio sam mali vrt u kom uzgajam podloge i kalemim, a potom te sadnice sadim u svom voćnjaku u Gradištu, kaže nam Ivan.
Koliko ga njegov komad zemlje u rodnoj Slavoniji uistinu magnetski privlači nabolje govori i njegova odluka da se iduće godine vrati u Gradište te ponovo pokrene svoj OPG na kom će, kako kaže, uzgajati upravo stare sorte voća te imati svoj mali rasadnik.
Foto: Zlata Pazman Petrić
