Sve višegodišnje kulture zahtijevaju redovito orezivanje kako bi se održao optimalni odnos između vegetativnog i generativnog dijela biljke te, u konačnici, proizveli plodovi visoke kakvoće.
Nakon provedenog zahvata rezidbe na tlu ostaju orezane grane, tj. biljna, organska masa koja se potom iznosi i spaljuje, malčira i unosi u tlo ili se u novije doba, balira i koristi za ogrjev. Međutim, spomenuta organska masa predstavlja vrijedan izvor hraniva. Kako bi se vrijedni makroelementi i mikroelementi vratili biljkama od kojih potječu, potrebno ih je prethodno obraditi. Dva su najraširenija načina pretvorbe ostataka rezidbe u kvalitetno gnojivo, a to su kompostiranje te proizvodnja biochara (biougljena). Kompostiranje predstavlja proces mikrobiološke razgradnje organskih materijala pri čemu se dobiva kvalitetno organsko gnojivo vrlo slično humusu – kompost.
Najčešće se koriste biljni ostaci koji se često miješaju s drugim organskim materijalima poput vapna, pepela, stajskog gnoja, ostataka prerade poljoprivrednih proizvoda ili mineralnim materijalima poput mineralnih gnojiva. Bitno je napomenuti da, kako bi kompost bio pogodan za primjenu u tlo, isti ne smije sadržavati teške metale, sjeme korova ili patogene organizme.
Kako kompostirati?
S obzirom da se kompostiraju različiti organski materijali, prvi korak je usitnjavanje i homogeniziranje (miješanje) svih tih materijala. Dakle, potrebno je usitniti ostatke rezidbe (rozgvu vinove loze, grane voćaka i maslina, kukuruzovinu, ostatke živice itd.); sve kako bi se isti što brže mogli razgraditi. Za tu namjenu postoje različite izvedbe strojeva za usitnjavanje, a može se isto učiniti i malčerom.
Kako je već spomenuto, usitnjene ostatke rezidbe dobro je pomiješati s drugim materijalima; sve kako bi se pospješio sam proces razgradnje i u tu se svrhu mogu dodati: stajski gnoj, mineralna gnojiva poput otopine UREA-e, komercijalni preparati za kompostiranje, ostaci živice, pokošena trava, itd.
Kod kompostiranja na otvorenom treba voditi računa da je proces pod izravnim utjecajem vremenskih prilika. Na taj način može doći do gubitka hraniva isparavanjem te ispiranjem u podzemne vode, čime se zagađuje okoliš. Zbog navedenog, homogenu hrpu trebalo bi postaviti na nepropusnu podlogu (beton, čvrsto nepropusno platno, zbijena glina i sl.): Ako je moguće, hrpu također prekriti folijom, nadstrešnicom i sl. Na taj način ne dolazi do gubitka hraniva i ne zagađuje se okoliš.
Hrpu organskog materijala se potom može oblikovati u trake širine do 3 m i visine oko 1,5 m ili se mogu formirati hrpice. Kompostiranje u obliku hrpe se obavlja i u malim komposterima.Njih je moguće nabaviti u specijaliziranim trgovinama ili komunalnim tvrtkama, a koji su pogodni za kućanstva s manjim volumenom biljnih ostataka. Neovisno o tome u kojem je obliku hrpa koja se kompostira, potrebno je s vremena na vrijeme istu izmiješati i prozračiti. Sve kako bi se osigurale dostatne količine kisika za nesmetan rad mikroorganizama. Miješanje je potrebno sve dok se smjesa zagrijava i toplija je od okoline, tj. sve dok se odvija proces razgradnje.
Ako dođe do zastoja u razgradnji, što će se osjetiti padom temperature smjese, moguće je da su mikroorganizmi potrošili sve dušične spojeve. Zato im je iste dobro vratiti, npr. zalijevanjem 1-2% otopinom UREA-e. Otopinu je svakako potrebno pripremiti ranije i ostaviti da se zagrije na sobnu temperaturu. Proces kompostiranja ostataka rezidbe može potrajati od 12 do 14 mjeseci. Isti se može značajno ubrzati redovitim miješanjem i prozračivanjem, kao i dodavanjem tvari koje su bogate dušičnim spojevima koji su izrazito bitni mikroorganizmima.
Gotov proizvod – kvalitetan kompost pogodan je za primjenu u vrtu, nasadima iz kojih su ostaci proizašli i dr.. Iste će obogatiti hranivima koje svaka vegetacija iznosi iz tla te popraviti vodozračne odnose u tlu dodavanjem organske tvari.
Proizvodnja biougljena
Drugi način zbrinjavanja ostataka rezidbe je proizvodnja biochara (biougljena). Biougljen je proizvod koji nastaje termičkom razgradnjom organskih materijala, poput ostataka rezidbe bez prisustva kisika. Sam proces proizvodnje uvelike nalikuje tradicionalnoj proizvodnji ugljena. Međutim, dobiva se proizvod koji je svojim karakteristikama kvalitetno gnojivo za primjenu kroz tlo. Primjena takvog materijala u poljoprivredne svrhe ima i ekološki učinak. Na taj način se veće količine ugljika vežu, tj. sekvestriraju u tlo te dolazi do smanjenja emisija stakleničkih plinova (posebice N2O).
Proces proizvodnje biougljena odvija se u posebno dizajniranim metalnim kotlovima u kojima se na dnu kotla pali vatra. Na tu se vatru dodaje tanki sloj usitnjenih ostataka rezidbe i tako ostaje sve dok površina sloja ne pougljeni. Potom se dodaje novi sloj i postupak ponavlja sve dok imamo organskog materijala koji želimo pretvoriti u biougljen. Posebno dizajnirani kotao omogućava da se pirolitička razgradnja organskog materijala odvija pri temperaturama 450 – 700 °C. Po završetku se postupak prekida dodatkom vode ili tla.
Dobiveni biougljen se potom rasipa po površini; zatim se unosi u tlo (ili unosi izravno u sadnu jamu, brazdu, ovisno o načinu primjene). Na taj se način u poljoprivredne nasade vraćaju rezidbom izneseni makroelementi i mikroelementi.
Neovisno o načinu obrade istih, bitno je još jednom naglasiti da su ostaci rezidbe, kao i ostali biljni materijal koji se smatra otpadom, vrijedan izvor biljnih hraniva. Njihova pretvorba u biljci pristupačne oblike poput komposta i biougljena predstavlja ekološki prihvatljiv način održivog gospodarenja u poljoprivredi. Međutim, sve gore navedeno se odnosi na biljne ostatke koji nisu zaraženi biljnim bolestima ili štetnicima. Takve, zaražene ostatke potrebno je zbrinuti u skladu s mjerama zaštite bilja te načelima dobre poljoprivredne prakse.
