Prilog broja: Uzgoj koštičavih voćaka na okućnici

61

Koštičave voćke plijene pozornost svojom ljepotom i bogatstvom okusa njihovih raznovrsnih plodova. Svojom sezonom dozrijevanja pokrivaju gotovo cijelo razdoblje vegetacije pa se ne može naći okućnica na kojoj ne raste barem jedna vrsta koštičave voćke. Nažalost, često se može vidjeti da su mnoge koštičave voćke nepravilno njegovane jer voćari amateri nemaju dovoljno informacija, stoga ovaj prilog ima za cilj opisati najvažnije o uzgoju, berbi i čuvanju plodova koštičavih voćaka. U koštićavo voće spadaju: šljiva, breskva, nektarina, marelica, trešnja i višnja. Svaka navedena vrsta ima i svoje specifične zahtjeve glede klimatskih i agroekoloških uvjeta.

ŠLJIVA

Postoje dvije velike skupine sorata šljiva: šljive europskog podrijetla i šljive japansko–kineskog podrijetla. Izvorne vrste ovih dviju skupina sorata su potpuno različite. Europska šljiva potječe s Kavkaza i zapadne Azije. Među europskim sortama ima stranooplodnih, djelomično samooplodnih i samooplodnih sorata. Japansko–kineske sorte vode podrijetlo od jedne vrste divlje šljive koja raste u Kini. Cvatu ranije od europskih, a i osjetljivije su na hladnoću, pa se mogu uzgajati samo u mediteranskom području. Japansko–kineske sorte su stranooplodne, a među njima postoje i sorte koje se ne mogu međusobno oploditi.

""

Ekološki uvjeti uzgoja

Šljiva najbolje uspijeva u umjereno kontinentalnoj klimi sa srednjom godišnjom temperaturom od 9 do 11 °C. Srednja temperatura zraka u lipnju, srpnju i kolovozu trebala bi biti između 18 i 20 °C, a godišnja količina oborina bi trebala biti između 700 i 1000 mm. Ako se u razdoblju od 20 do 30 dana nakon cvatnje pojavi suša, dolazi do jakog otpadanja zametnutih plodova.

Sorte koje se mogu naći u Republici Hrvatskoj

Sorte ‘Bistrica’ i ‘Stanley’ su toliko uobičajene na našim okućnicama da ih i ne treba opisivati. Kakvoća ploda ‘Bistrice’ je izuzetna i može se reći da joj nema ravne kad je u pitanju prerada u bilo koji oblik: džem, marmelada ili neizostavna šljivovica. Nažalost, ‘Bistrica’ je osjetljiva na virus šarke koji ju je gotovo uništio. Postoje druge sorte koje su slične kakvoće, a manje podložne virusu šarke. To su prvenstveno sorte ‘Čačanska ljepotica’ i ‘Čačanska najbolja’ koje su nastale križanjem ‘Wangenheims Frühzwetsche’ i ‘Bistrice’ koje su tolerantne na virus. Osim njih, vrijedi izdvojiti novije sorte ‘Jojo’, ‘Topfirst’ i ‘Topfive’ koje se teže nalaze u našim rasadnicima, a zaslužuju pozornost zbog tolerantnosti na virus šarke, ranog dozrijevanja i izvrsne kakvoće ploda.

‘Čačanska ljepotica®’

Ova je sorta podrijetlom iz Srbije. Nastala je na Institutu za voćarstvo u Čačku križanjem sorata ‘Wangenheims Frühzwetsche’ i ‘Bistrice’. Plod je sitan do srednje velik, peteljka je kratka. Kožica ploda je tanka, tamnoplave boje sa sivom voštanom prevlakom (maškom). Meso ploda je zelenkastožute boje, čvrsto, sočno, slatkokiselog okusa. Koštica je srednje krupna i odvaja se od mesa. Dozrijeva krajem srpnja i početkom kolovoza. Plodovi dobro podnose transport.

‘Čačanska najbolja®’

Ova je sorta također nastala na Institutu za voćarstvo u Čačku križanjem sorata ‘Wangenheims Frühzwetsche’ i ‘Bistrice’. Plod je jajolik i vrlo velik. Kožica ploda je srednje debljine, čvrsta, tamnoplave do crne boje s debelom sivom voštanom prevlakom (maškom). Peteljka je srednje duga, čvrsta i izvrsno se drži za plod. Meso je žuto, vrlo čvrsto, sočno, slatkokiselkastog okusa i srednje izražene arome. Koštica je krupna i odvaja se od mesa. Dozrijeva krajem druge i početkom treće dekade kolovoza. Izvrsno podnosi transport.

Podloge za šljivu

Kao generativna podloga za šljivu u Hrvatskoj se često rabi džanarika. Odlikuje se velikom genetskom raznolikošću, tako da se u literaturi navodi da postoji više od 300 tipova. Nema dobru podudarnost sa sortama Ruth Gerstetter, Californian Blue, Stanley i dr. pa ih ne bi trebalo cijepiti na džanariku. Slabo podnosi teška i vlažna tla i ima veliku bujnost, pa nije za manje okućnice. Opasan virus šarke šljive, koji je gotovo uništio mnoge šljivike u Hrvatskoj, ne prenosi se sjemenom pa se generativne podloge mogu, bez veće opasnosti, uporabljivati, pazeći da nakon nicanja sjemenjaka ne dođe do napada lisnih uši koje prenose virus s oboljelih stabala. Od bujnijih vegetativnih podloga preporučljiva je INRA Marianna 8.1 koja je podudarna s velikim brojem europskih i japansko–kineskih sorata šljiva i prilagodljiva je različitim tipovima tla. Srednju bujnost imaju podloge GF 43, INRA Julijana GF 655–2, i St. Julien A. Na žalost, dvije posljednje podloge tjeraju korijenove izdanke, a St. Julien A ne podnosi veću količinu fiziološki aktivnog vapna. U novije se vrijeme javljaju podloge Jaspi, Fereley i dr. o kojima je teško davati preporuke jer nisu dovoljno istražene u ekološkim uvjetima Hrvatske.

Zrelost

Zrelost se u amaterskim uvjetima određuje prema boji plodova koja mora biti potpuno razvijena i tipična za sortu. Za potrošnju u svježem stanju važan je ugodan omjer šećera i kiselina dok plodove za preradu u rakiju ili kuhanje pekmeza treba brati kasnije, kad nakupe više, a ne izgube previše kiselina. Voštana prevlaka ne smije biti jako narušena. Na pritisak prsta plod mora biti lagano elastičan, ali ne premekan, jer to najčešće znači da je prezrio. Treba izbjegavati plodove s jako narušenom voštanom prevlakom, premekane, napuknute ili s tamnim mrljama. Za kuhanje pekmeza plodovi mogu biti malo mekši i zreliji, ali treba paziti da ne budu prezreli jer će imati prazan okus. Šljiva rađa na kratkim i dugim jednogodišnjim izbojcima. Rodni pupovi smješteni su postrance dok se na vrhu uvijek nalazi vegetativni pup. Iz jednog rodnog pupa uglavnom izrasta više cvjetova (cvatni pup) premda se mogu naći i cvjetni pupovi. Postoje dvije vrste kratkih izbojaka: kratke rodne šibe i svibanjske kitice. Kratke rodne šibe imaju duljinu od nekoliko do otprilike desetak cm, dok su svibanjske kitice vrlo kratki rodni izbojci koji na vrhu imaju samo jedan vegetativni pup i ispod njega poredane, u vrlo kratkom razmaku, rodne pupove. Najrodnije kratke rodne šibe nalaze se na dvogodišnjim granama. Neke američke sorte i one iz skupine japansko– kineskih sorata rađaju i na dugim jednogodišnjim šibama koje imaju postrano raspoređene rodne i vegetativne pupove, a na vrhu se uvijek nalazi vegetativni pup.

Uzgojni oblici za šljivu

Za šljivu je pogodna popravljena piramida koji ne iziskuju previše vremena za oblikovanje krošnje i njezino održavanje, ali traži bujniju podlogu i više prostora. Za manje okućnice i voćare s više znanja i iskustva pogodan je vretenasti grm koji se uzgaja slabije bujnoj podlozi kako bi se volumen krošnje zadržao u željenoj veličini.

""

PREPORUKE ZA REZIDBU

Rezidba na oblik

Sve su koštičave voćke osjetljive na rezidbu pa treba izbjegavati rezidbu debljih grana kako se ne bi napravile velike rane koje teško zacjeljuju. Umjesto toga, bolje je na vrijeme odstraniti jednogodišnji izbojak ili ga poviti u odgovarajućem smjeru i tako izbjeći suvišnu uporabu škara. Koliko god je moguće, pinciranjem mladica u fazi intenzivnog rasta ili orunjivanjem pupova u početku kretanja vegetacije treba na vrijeme usmjeriti rast voćke u željene mladice. Šljiva se odlikuje dobrim početnim vegetativnim rastom koji omogućuje brzo oblikovanje krošnje. Ne smije se zarezivati kora ili rovašiti jer rane teško zacjeljuju i kroz njih mnoge bolesti i štetočine lako uđu. Među sortama šljive postoji razlika u kutovima grananja, pa u sorata koje imaju uže kutove grananja (‘Prune d’ Agen’ (‘Aženka’), ‘Bistrica’ i sl.) treba pravodobno poviti mladice i izbojke. Neke sorte iz skupine Ringlo i sorta ‘Stanley’ imaju šire kutove grananja i slabo obrasle donje dijelove. U njih je potrebno jačim skraćivanjem i ranom izolacijom vrhova poboljšati razgranjavanje. Ponekad će radi postizanja boljeg vegetativnog rasta biti potrebno poneku granu ili više njih privremeno uspraviti kako bi se poboljšao vegetativni rast. Ako su osigurani povoljni uvjeti za rast, mogu izrasti vodopije koje obvezno treba odstraniti ili zalomiti kako bi ih se pretvorilo u rodne izbojke.

Rezidba na rod

Sve se sorte šljive uglavnom mogu podijeliti na tri skupine. U prvu se skupinu ubrajaju neke američke sorte i sorte japansko–kineskog podrijetla. One uglavnom rađaju na dugim mješovitim jednogodišnjim, pa je za dobru rodnost potrebna redovita rezidba kako bi se svake godine stvorio dovoljan broj izbojaka. U drugoj se godini iz postranih vegetativnih pupova, smještenih u donjem i srednjem dijelu dugih jednogodišnjih izbojaka, oblikuju kratke rodne šibe i svibanjske kitice. Kratke rodne šibe i svibanjske kitice u navedenih sorata nisu dobra osnova za rod zbog premale lisne površine koja nije u stanju dobro prehraniti plodove. Zbog toga se rezidbom na rod izrođeni dugi jednogodišnji izbojci odstranjuju. Druga skupina sorata (sorte iz skupine Ringlo, ‘Stanley’, ‘Ruth Gerstetter’) uglavnom rađa na kratkim rodnim šibama koje izrastaju iz postranih pupova duljih jednogodišnjih izbojaka. Razgranjavanje ove skupine sorata je slabo pa su krošnje prozračne i relativno dobro osvijetljene. Rodne izbojke uglavnom čine svibanjske kitice koje se same obnavljaju iz gornjeg vegetativnog pupa, pa traju više godina. Ako rezidba ovih sorata nije redovita, postupno dolazi do izduživanja grana i nestanka kratkih obrastajućih izbojaka na njihovu donjem dijelu. Rodnost se premješta na vanjski dio krošnje i gubi se rodna površina. Zbog toga redovitom rezidbom treba sprječavati izduživanje grana uz pomoć skraćivanja i svođenja grane na niži izbojak ili granu. Treća skupina sorata, u koju se ubraja hrvatska sorta ‘Bistrica’, odlikuje se uskim kutovima grananja i uspravnim rastom koji dovodi do stvaranja krošnje u čiju unutrašnjost ne prodire dovoljno svjetla. Šljiva ima izraženu dominaciju vrhova pa na njima često raste nekoliko duljih mladica. Zbog toga su niži dijelovi grana zasjenjeni. Rast i rodnost premještaju se u vrhove grana koje se pod teretom plodova povijaju te još jače zasjenjuju donje dijelove krošnje. Sorte iz treće skupine sklone su naizmjeničnoj rodnosti pa se u godinama s obilnim rodom grane lome zbog previše plodova. Rezidba obuhvaća ranu izolaciju vrhova i obnovu rodnih izbojaka. To se postiže svođenjem grana na niži položeni jednogodišnji izbojak umjerene bujnosti i skraćivanjem jednog dijela kratkih jednogodišnjih izbojaka na najniži vegetativni pup kako bi se iz njega razvio duži jednogodišnji izbojak koji će u sljedećoj vegetaciji, iz svojih postranih pupova, oblikovati krake rodne šibe.

BRESKVA I NEKTARINA

Breskva potječe iz Kine gdje je udomaćena još prije 2500 do 3000 godina. Većina sorata breskve i nektarine su samooplodne. No, postoje i neke stranooplodne sorte (npr. breskva ‘J. H. Hale’).

""

Ekološki uvjeti uzgoja

Breskva i nektarina zahtijevaju dosta topline, pa su za uzgoj najprikladniji vinogradarski položaji. Obilno rađaju u područjima s godišnjom sumom aktivnih temperatura zraka od 3000 do 4000 °C. Svakoj sorti potreban je određen zbroj sati srednjih dnevnih temperatura nižih od 7 °C tijekom zime (inaktivne temperature). Treba poznavati zahtjeve sorata prema sumi inaktivnih temperatura kako se ne bi dogodilo da dođe do jačeg osipanja cvjetova, pogotovo ako se planira uzgoj u području s blagim zimama.

Podloge za breskvu i nektarinu

Najčešća generativna podloga za breskvu i nektarinu jest sjemenjak vinogradarske breskve na kojem se ove voćke mogu uspješno uzgajati na laganim i propusnim tlima u kojima koncentracija fiziološki aktivnog vapna ne prelazi nekoliko postotaka. U Francuskoj je iz populacije vinogradarske breskve izdvojena generativna podloga GF305 koja je otpornija na fiziološki aktivno vapno. Bujnija je, pa je treba saditi u nešto većem razmaku. Na težim i vlažnim tlima breskva se može uzgajati na generativnoj podlozi St. Julien križanac 2. Od vegetativnih je podloga preporučjiva podloga križanca badema i breskve GF 677 koja podnosi veću količinu fiziološki aktivnog vapna u tlu, ali je dosta bujna pa stablima cijepljenim na ovoj podlozi treba osigurati više prostora. Podloga Julijana GF 655–2 je za 20 – 30 % manje bujna. Postoje nove podloge Jaspi i Fereley, ali su one u Hrvatskoj slabo istražene.

Sorte breskve koje se mogu naći u Republici Hrvatskoj

‘Spring lady’

Traži oko 650 sati temperatura zraka ispod 7 °C. Ovo je najranija sorta breskve velikih i potpuno obojenih plodova. Dozrijeva oko tri tjedna prije sorte ‘Redhaven’. Rađa redovito i obilno pa je treba prorjeđivati. Plod je srednje velik, gotovo potpuno prekriven sjajnom crvenom bojom. Meso je žutonarančasto, čvrsto, sočno i dobra okusa. Koštica se odvaja od mesa.

‘Redhaven’

Traži oko 950 sati temperatura zraka ispod 7 °C. Dozrijeva u drugoj polovici srpnja. Otporna je na zimsku hladnoću. Plod je srednje velik do velik, privlačna izgleda, prekriven crvenom do tamno crvenom bojom na sunčanoj strani. Meso je žute boje s crvenim prugama oko koštice, čvrsto, slatko. Dobro podnosi transport. Zbog velike rodnosti zahtijeva prorjeđivanje plodova kako bi se postigla bolja veličina plodova. Neujednačeno dozrijeva pa ju treba brati u više navrata. Uz pravilnu njegu daje izvrsnu kakvoću plodova. Ova je sorta standard prema kojoj se ocjenjuju druge sorte bresaka, ali i nektarina.

‘Fayette’

Traži oko 850 – 950 sati temperatura zraka ispod 7 °C. Dozrijeva kasno (5 – 6 tjedana kasnije od sorte ‘Redhaven’). Redovno i dobro rađa. Plod je vrlo velik, s izraženom brazdom, slabo prekriven finim dlačicama. Dobro je pokriven crvenom bojom. Meso je žute boje, a blago se crvenilo javlja oko koštice, čvrsto. Kakvoća ploda je izvrsna.

Sorte nektarine koje se mogu naći u Republici Hrvatskoj

‘Fantasia’

Traži samo oko 500 h temperatura nižih od 7 °C tijekom zime pa je pogodna za uzgoj u jadranskom području. Rodnost je promjenjiva pa traži dosta znanja u uzgoju. Dozrijeva oko tri tjedna kasnije od sorte breskve ‘Redhaven’. Privlačne je crvene boje, tvrdog mesa. Plod je zadovoljavajuće veličine, koštica se odvaja od mesa. Više od polovice ploda prekriva privlačna crvena boja. Prvi plodovi koji dođu na tržište znaju biti tvrdi, ali oni pobrani malo kasnije izvrsnog su okusa.

‘Flavortop’

Traži 750 h temperatura nižih od 7 °C tijekom zime. Jedna od najkvalitetnijih sorata nektarina. Dozrijeva desetak dana poslije sorte breskve ‘ Redhaven’. Osjetljiva je na zimsku hladnoću pa se ne preporuča njezin uzgoj u kontinentalnom području. Velik dio površine ploda prekriva atraktivno crvenilo.

‘Venus’

Dozrijeva oko četiri tjedna poslije sorte breskve ‘Redhaven’. Površina ploda je prekrivena 70 – 80 % sjajnocrvenom bojom. Meso je žuto, izvrsne kakvoće. Plod dobro podnosi manipulaciju i transport. Ova se sorta odlikuje dobrom i redovitom rodnošću, no osjetljiva je na zimsku hladnoću.

Uzgojni oblici za breskvu i nektarinu

Breskva se može uzgajati u mnoštvu uzgojnih oblika, ali se najčešće susreću vaza i vretenasti grm. Vaza pridonosi osvijetljenosti plodova koje je važno za stvaranje ujednačene crvene boje. No, potrebno joj je dosta prostora pa nije za male okućnice.

PREPORUKE ZA REZIDBU

Rodni izbojci breskve i nektarine

Glavni rodni izbojci breskve i nektarine su mješovite rodne šibe. To su dugi jednogodišnji izbojci koji na vrhu imaju vegetativni pup, a postrance vegetativne i cvjetne pupove. Među pojedinim sortama postoje razlike u smještaju cvjetnih pupova, pa neke imaju više cvjetnih pupova pri vrhu izbojaka, neke u njegovu srednjem dijelu, a neke u donjem dijelu izbojaka. Velik broj vegetativnih i rodnih pupova na mješovitoj rodnoj šibi omogućuje dobru rodnost i veliku lisnu površinu potrebnu za dobar rast plodova. Najčešći raspored pupova na koljencu je dva cvjetna pupa koji se nalaze po jedan sa svake strane vegetativnog pupa. Mješovite rodne šibe trebaju imati duljinu najmanje 30 – 40 cm, pa ih redovitom rezidbom i gnojidbom treba održavati što duljima. Važno je ne pretjerivati, jer će u suprotnome voćke prebujno rasti te će imati više prijevremenih izbojaka, što smanjuje rodnost. Osim mješovitih rodnih šiba, breskva i nektarina imaju i kratke rodne šibe i svibanjske kitice koje imaju više cvjetnih pupova nego vegetativnih, pa ne mogu dati plodove dobre kakvoće.

""

Rezidba na oblik

Breskva i nektarina odlikuju se jakim početnim vegetativnim rastom pa se željeni uzgojni oblik brzo oblikuje. Često se dogodi da se na mladicama, još za vrijeme rasta, probude vegetativni pupovi u pazušcima listova koji se razvijaju u prijevremene mladice.

Nabavimo li dobre sadnice s prijevremenim izbojcima i uzgajamo li ih u povoljnim uvjetima, za oblikovanje vretenastog grma prije početka prve vegetacije dovoljno je skratiti sve prijevremene izbojke na dva vegetativna pupa. Sadnica se ne skraćuje pa se krošnja brzo oblikuje i ranije ulazi u rod. Međutim, ovo se može savjetovati samo iskusnijim voćarima koji su sadili u jesen, a oni s manje iskustva neka radije vretenasti grm oblikuju na uobičajen način uz skraćivanje sadnice kako je objašnjeno u njegovom opisu. Već u drugoj godini nakon sadnje breskva i nektarina donose prve plodove pa se prorjeđivanjem ostavlja samo onoliko plodova koliko ih voćka može bez poteškoća prehraniti.

Rezidba na rod

Breskvi i nektarini potrebna je redovita rezidba jer rađaju na dugim jednogodišnjim mješovitim rodnim šibama. Rezidbom u mirovanju potrebno je prorijediti mješovite rodne šibe, odstraniti sve preslabe i one koje imaju puno prijevremenih izbojaka. Zatim se preostale mješovite rodne šibe prorijede prema kondiciji i bujnosti voćke. Sve se kratke rodne šibe i svibanjske kitice rezidbom odstranjuju jer ne daju plodove dobre kakvoće. U kontinentalnim područjima cvjetovi češće stradaju od proljetnog mraza, pa je rezidbu preporučljivo obavljati u fazi bubrenja pupova, a u iznimno hladnim godinama i pred cvatnju kako bi se jačina rezidbe mogla uskladiti sa štetom od mraza. Srećom, gubitak cvjetnih pupova od 50 % bitno ne utječe na rodnost, nego, upravo suprotno, prorjeđuje cvjetove, pa su plodovi krupniji. Ako mraz uništi više od 50 % cvjetova, potrebno je ostaviti veći broj mješovitih rodnih šiba kako bi se nadoknadio gubitak. U povoljnim uvjetima vegetativni rast breskve i nektarine može se odvijati u dva ili čak tri navrata u vegetaciji pa je potrebna zelena rezidba kojom se odbacuju sve mladice koje rastu uspravno ili prema unutrašnjosti krošnje kako bi se smanjilo zasjenjivanje. Pravilo je da grana ima oblik ‘’riblje kosti’’. Tako svjetlo dopire u unutrašnjost krošnje, plodovi dobivaju boju i kakvoću i smanjenjena je pojava bolesti. Preporučljivo je odmah nakon berbe kasnih sorata odstraniti sve izbojke koji su donijeli rod kako bi se asimilati usmjerili u mladice koje će donijeti rod u sljedećoj vegetaciji. Stabla na kojima je provedena redovita ljetna rezidba treba manje rezati u mirovanju.

Režu li se deblje grane, rane se obvezno moraju zaštititi voćarskim voskom ili drugim pripravkom za premazivanje rana kako bi se spriječila pojava smolotočine i truleži.

Zrelost

Boja plodova mora biti dobro razvijena. Za potrošnju u svježem stanju važan je ugodan omjer šećera i kiselina. Premda breskva i nektarina pripadaju skupini plodova s naknadnim dospijevanjem, okus i aroma plodova koji nisu dospjeli na stablu je lošija. Nažalost, ostave li se da dospiju na stablu, brzo gube tvrdoću i propadaju. Stoga je pravo vrijeme berbe kompromis između tvrdoće pogodne za transport i okusa, a to je teško postići. Treba brati samo dobro obojene plodove, a one koji nemaju dobro razvijenu boju možemo ostaviti još koji dan da je dobiju. Većina sorata ima temeljnu žutu boju koja se javlja s dopunskom crvenom, ali postoje i neke sorte nektarina koje imaju temeljnu zelenu boju. Ako su plodovi mekani, lako se oštete u transportu. Tada treba ubrati tvrđe plodove, ali ne one koji se na laganiji pritisak prsta ne mogu ulegnuti i to posebno na dijelu oko peteljke.

MARELICA

Marelica se uzgajala u Kini još prije 4000 godina. U Turkmenistanu, Mandžuriji i Kini još i danas se može naći u divljem stanju. Postoje samooplodne i stranooplodne sorte marelice, pa je za stranooplodne potreban odgovarajući oprašivač.

Ekološki uvjeti uzgoja

Marelici najbolje odgovara umjereno kontinentalna klima. Rano cvate pa često strada od kasnih proljetnih mrazova. Osim mraza, za cvijet su štetni hladni i vlažni vjetrovi te nagla promjena temperature. Stoga za nju treba birati zaštićene položaje. U kontinentalnim ju je krajevima dobro posaditi uza zid ili kuću koji će je štititi od sjevernih vjetrova. Važno je da u rano proljeće nema velikih promjena temperature zraka koja, nažalost, može povećati mogućnost pojave apopleksije ili padavice. Bolest počinje naglim sušenjem jedne ili više grana, da bi na kraju propalo čitavo stablo.

""

Podloge za marelicu

Još uvijek nema zadovoljavajuće podloge za marelicu, što dovodi do teškoća u uzgoju i širenju ove atraktivne voćke.

U Hrvatskoj se marelica još uvijek najviše cijepi na sjemenjak džanarike. Ta se podloga odlikuje velikom genetskom raznovrsnošću i nije dovoljno podudarna s marelicom koja zbog toga često strada od padavice. Stoga ju je bolje cijepiti na sjemenjake šljiva bijelog ploda na većoj visini od tla (80 do čak 100 cm) jer se pokazalo da manje strada od padavice.

Sjemenjak badema također se može rabiti za sušna tla bogata fiziološki aktivnom vapnom, no zbog slabije podudarnosti marelice i badema obvezno se mora rabiti sorta marelice Luizet kao međupodloga. U Francuskoj se za marelicu koriste sjemenjaci sorte šljive ‘Zeleni Ringlo’, no ima poteškoća s podudarnošću. Zanimljiva podloga je Marianna 8.1 U Sjedinjenim Američkim Državama marelica se dosta cijepi i na vinogradarsku breskvu, ali s njom sve sorte marelice nisu podudarne.

Sorte koje se mogu naći u Republici Hrvatskoj

Ovdje će biti izdvojene dvije sorte kasnije cvatnje pogodne za uzgoj u kntinentalnim područjima podložnima češćoj pojavi proljetnog mraza. U mediteranskom dijelu Republike Hrvatske izbor sorata može biti puno širi.

‘Mađarska najbolja’

Ova je sorta podrijetlom iz Mađarske, o čemu svjedoči i njezin naziv. Ističe se kasnom cvatnjom, samooplodna je i dozrijeva u prvoj dekadi srpnja. Plod je srednje krupan do krupan, okruglasto-koničnog oblika i narančasto-žute boje s crvenim krugovima prosječne težine 48 do 50 g. Meso je sočno i čvrsto. Slatko-kiselog je okusa s izraženom aromom.

‘Harcot’

Kanadska sorta koja se odlikuje kasnom, pa je manje pogađaju proljetni mrazevi. Premda se navodi da je samooplodna, bolje rađa kada ima oprašivače. Dobri oprašivači su sorte ‘Hargrand’ i ‘Pisana’. Dozrijeva krajem lipnja. Dobre je i redovite rodnosti i pokazuje otpornost na trulež plodova i donekle na padavicu. Osrednje je bujna, a plod je srednje krupan slatkastog i bogatog okusa. Koštica se lako odvaja od mesa. Zahtijeva oko 700 h temperature ispod 7° C:

Uzgojni oblici za marelicu

Za dobijanje aromatičnih plodova dobre kakvoće potrebno je što bolje osvjetljenje krošnje pa je vaza dobar izbor na većim okućnicama. Za manje okućnice preporučljiv je vretenasti grm.

""Rodni izbojci marelice

Rodni izbojci marelice slični su rodnim izbojcima šljive, breskve i nektarine. No, svi dulji jednogodišnji izbojci (mješovite rodne šibe) nisu uvijek rodni kao na breskvi i nektarini, nego jedan dio njih ima samo vegetativne pupove. Na mješovitim se rodnim šibama prvo otvaraju cvjetovi iz pupova smještenih na donjem dijelu izbojka, a zatim oni iz srednjeg i gornjeg dijela. Zbog toga je bolje da voćka ima dulje mješovite rodne šibe jer će cvatnja dulje trajati i kasnije završiti pa je veća vjerojatnost da će neki cvjetovi izbjeći proljetni mraz. Marelica stvara i dosta kratkih rodnih šiba, a mogu se naći i svibanjske kitice koje nisu dugovječne kao na trešnji.

PREPORUKE ZA REZIDBU

Rezidba na oblik

Marelica se ne odlikuje brzim početnim rastom kao breskva.

Pravodobnim povijanjem mladica treba izbjeći oštre kutove grananja kako se u račvama grana ne bi zadržavala voda i stvarala trulež. Širi kutovi grananja omogućuju bolju osvijetljenost krošnje, a i pridonose dobroj kakvoći plodova. Rezidbu u mirovanju treba obavljati samo ako je nužno i to što kasnije u proljeće kako bi se odgodilo kretanje vegetacije i smanjila opasnost od pojave padavice. Pinciranju mladica u početku rasta radi izolacije vrhova i zaustavljanja rasta nepoželjnih mladica u prvim godinama treba dati prednost u odnosu na rezidbu u mirovanju koja ima samo dopunsku ulogu. Česta je pojava jakih vodopija koje treba odstraniti u početku rasta. Ponekad se one mogu uporabiti za popunjavanje praznih dijelova krošnje ako se na vrijeme poviju. Koliko god je moguće, krošnje treba oblikovati povijanjem i pinciranjem mladica u vegetaciji kako bi se izbjegla proljetna rezidba i tako smanjila opasnost od padavice.

""

Rezidba na rod

Rezidba marelice u rodu mora se redovito obavljati želimo li dobiti više plodova dobre kakvoće. Također je važno potaknuti dobar vegetativni rast kako bi voćka stvorila što više duljih mješovitih rodnih šiba koje imaju dulje razdoblje cvatnje, pa lakše izbjegavaju proljetne mrazove. Ako nema dovoljno mješovitih rodnih šiba, rezidbom u mirovanju za rod ostavlja se jedan dio kratkih rodnih šiba, premda su plodovi koji se zameću iz njihovih cvjetova sitniji i lošije kakvoće. Svibanjske kitice imaju najslabiju rodnost, pa se mogu odstraniti. Sve veće rane obvezno treba zaštititi voćarskim voskom ili drugim pripravkom za premazivanje rana kako bi se spriječila pojava smolotočine i truleži te smanjila mogućnost pojave padavice. U vegetaciji, (obično u svibnju) ljetnom rezidbom treba odstraniti sve vodopije, a osobito one koje izrastaju na vrhovima grana. Ljetnu rezidbu treba ponoviti još koji put u vegetaciji na bujnim stablima koja rastu na plodnom tlu i imaju dovoljno vode kako bi voćka zametnula više cvjetnih pupova. Tako će rezidba u mirovanju izostati, što je i najbolje rješenje zbog opasnosti od padavice.

Zrelost

Marelica se ubraja u skupinu plodova s naknadnim dospijevanjem, kao i breskva i nektarina. No, da bi imala dobru aromu, marelica također mora dospjeti na stablu pri čemu, pa se teško transportira. Stoga je pravo vrijeme berbe kompromis između tvrdoće pogodne za transport i okusa. Treba brati plodove s potpuno razvijenom zlatno žutom ili narančastom bojom. Na lagani pritisak prsta moraju se malo ulegnuti. Miris im mora biti dobro izražen. Plodovi sa smežuranom površinom, ulegnućima ili tragovima nagnječenja su prezreli i brzo propadaju, pa ih treba što prije potrošiti. Pretvrdi, svijetlo žuti ili zelenkasto žuti plodovi su nezreli, pa ih treba ostaviti na stablu još koji dan da dozriju. To će se dogoditi vrlo brzo, pogotovo ako je većina plodova pobrana, pa treba paziti da ne propustimo razdoblje kad uđu u optimalnu fazu zrelosti.

TREŠNJA

Trešnja je rasprostranjena u listopadnim šumama zapadne Azije i srednje i južne Europe. Drvo trešnje je cijenjeno u drvnoj industriji zbog lijepe teksture, pa se koristi za izradu finog namještaja. Dugo su za trešnju postojale samo bujne vegetativne podloge što je ograničavalo suvremen uzgoj, a uzgoj na malim okućnicama činilo nemogućim. Srećom, danas se, zbog stvaranja slabo bujnih podloga, trešnja može uzgajati i na maloj okućnici u obliku vretenastog grma. Zajedno sa selekcijom podloga, stvarane su i sve bolje sorte, pa ih ima i samooplodnih. Produžena im je i sezona dozrijevanja, što je sve zajedno donijelo pravu revoluciju u uzgoju trešnje. Za uzgoj stranooplodnih sorata potrebna je sorta oprašivač koja mora biti pomnjivo oodabrana jer je oplodnja moguća samo između točno odabranih sorata. Premda se neke sorte (‘Compact Stella’) smatraju univerzalnim oprašivačima, mogu se uporabiti samo za sorte koje cvatu u isto vrijeme.

""

Ekološki uvjeti uzgoja

Trešnja može rasti u područjima sa srednjom godišnjom temperaturom zraka između 10 i 17 °C. Ima male zahtjeve za zimskim mirovanjem pa sokovi kreću već nakon sume od 1100 do 1300 sati s temperaturom zraka nižom od 7 °C. Uspješno se uzgaja i u područjima sa 500 mm oborina godišnje, ali one moraju biti dobro raspoređene. U vrijeme dozrijevanja plodova ne odgovara joj kišno vrijeme jer plodovi raspucaju.

Podloge za trešnju

Do prije dvadesetak godina za trešnju nije bilo većeg izbora podloga. Najčešće se cijepila na sjemenjak divlje trešnje, a na suhim tlima s dosta fiziološki aktivnog vapna uporabljivala se rašeljka. Od rašeljke je oplemenjivačkim radom stvorena podloga St. Lucia. U istraživačkoj stanici East Malling u Engleskoj 1940. godine od sjemenjaka divlje trešnje izdvojena je vegetativna podloga F 12/1. Godine 1977. nastaje podloga Colt koja je međuvrsni križanac trešnje i Prunus pseudocerasus. Kako su obje podloge još uvijek prebujne za sadnju na manje razmake, oplemenjivački rad je nastavljen. Danas postoji više vegetativnih podloga za trešnju od kojih se ističu slabo bujna Giesela 5, Ma X Ma 14 i druge.

Sorte koje se mogu naći u Republici Hrvatskoj

‘Hedelfinger’

Njemačka bujna sorta krupnih plodova intenzivno crvene boje. Meso ploda je crvene boje, vrlo čvrsto i izvrsne arome i kakvoće. Stranooplodna je pa joj obvezno potreban oprašivač. Dobri oprašivači su sorte ‘Germersdorfska’ i ‘Bing’. Dozrijeva početkom lipnja. Tolerantnija je na raspucavanje plodova uslijed kiše.

‘Germersdorfer’

Bujna sorta koja prirodno stvara gustu piramidalnu krošnju. Kasnije ulazi u rod, ali daje redovit i obilan prirod. Plod je velik, okruglasto – srcolikog oblik i tamno crvene boje kožice. Meso je takđer tamno crvene boje, čvrsto, sočno, aromatično, slatko-kiselog okusa. Stranooplodna je pa joj obvezno potreban oprašivač dobri oprašivači su sorte ‘Hedelfinger’ i ‘Bing’. Dozrijeva u drugoj dekadi lipnja.

‘Sunburst’

Kanadska samooplodna sorta srednje bujnosti i dobre rodnosti. Stvara dijagonalno pružene grane pravilnog rasporeda, pa se lako oblikuje u sve uzgojne oblike. Plod je velik, okruglasto – srcolikog oblika, intenzivne žarko crvene boje. Meso je crvene boje, hrskavo, tvrdo, vrlo ukusno. Srednje je otporna na raspucavanje uslijed kiše.

Uzgojni oblici za trešnju

Trešnja prirodno oblikuje etažnu piramidu, pa je ovaj uzgojni oblik najpogodniji kada se trešnja uzgaja na bujnim podlogama. Želi li se izbjeći jače zasjenjivanje donjih dijelova krošnje, etažna se piramida može zamijeniti popravljenom piramidom. Zbog slabo bujnih podloga za trešnju, kao što je podloga Giesela 5, i na manjoj se okućnici može uzgajati više sorata. Najpogodniji uzgojni oblik jest vretenasti grm. Postoje i neki složeniji uzgojni oblici za koje je obvezna armatura od stupova i žice te nisu pogodni za uzgoj na okućnici.

Rodni izbojci trešnje

Trešnja ima samo dvije vrste rodnih izbojaka: svibanjske kitice i jednogodišnje rodne izbojke. Glavninu rodnih izbojaka čine svibanjske kitice. To su kratki izbojci na čijem se vrhu nalazi jedan vegetativni pup iz kojeg se oblikuje svibanjska kitica za sljedeću vegetaciju. Ispod vegetativnog pupa nalazi se vijenac od tri do 8 cvatnih pupova, ovisno o kondiciji voćke i uvjetima uzgoja. Svibanjska kitica trešnje živi i do dvanaest godina. Cvatni pupovi se nalaze i na donjem dijelu dužih jednogodišnjih izbojaka, ali se na njima nalazi manji dio priroda.

PREPORUKE ZA REZIDBU

Rezidba na oblik

Trešnja se odlikuje izraženom dominacijom vrha, pa se nakon skraćivanja sadnice razvije nekoliko jakih izbojaka na vrhu sadnice, a oni ispod ostaju kratki. U drugoj godini iz njihovih vegetativnih pupova izrastu jače mladice. Zbog toga treba izolirati vrh sadnice, a u kasnijim godinama i vrhove osnovnih grana kako bi se voćke dobro razgranale. Trešnja, kao ni druge koštičave voćke, ne podnosi dobro rezidbu u mirovanju, pa se ona odgađa do fenofaze bubrenja pupova ili do pred cvatnju kako bi nastale rane što prije zacijelile. Nakon rezidbe obvezno treba premazati rane voćarskim voskom ili drugim pripravkom za premazivanje rana. Rezidba se većim dijelom obavlja u vegetaciji kad se u početku rasta pinciraju ili potpuno uklanjaju nepoželjne mladice. To se posebice odnosi na one koje rastu okomito duž osnovnih grana i one koje rastu prema unutrašnjosti krošnje, jer je jako zasjenjuju. Za oblikovanje vretenastog grma važno je pravodobno poviti mladice koje će kasnije biti osnovne grane. Pinciranje je bolje nego odstranjivanje mladica, jer se na pinciranim mladicama zameću rodni pupovi čiji će cvjetovi u sljedećoj godini donijeti prve plodove. To je posebice izraženo na nekim slabo bujnim podlogama kao što je Gisela 5, pa će u drugoj godini obvezno trebati odstraniti znatan dio cvjetova kako bi voćka zadržala potreban vegetativni rast za oblikovanje krošnje.

Rezidba na rod

Kad trešnja postigne punu rodnost, njezina se vegetativna aktivnost smanji, pa je potrebna slabija rezidba. Svibanjske kitice traju i do dvanaest godina i same se obnavljaju zbog velike lisne površine. Zato je rezidba trešanja u punom rodu relativno jednostavna i obuhvaća izolaciju vrhova i odstranjivanje grana koje zasjenjuju krošnju. Ako se voćke uzgajaju na bujnim podlogama u obliku etažne ili popravljene piramide, redovita rezidba u rodu nije potrebna. Povremeno treba odstraniti granu koja uzrokuje prejako zasjenjivanje. Vretenasti grmovi na slabo bujnim podlogama traže redovitu rezidbu kako bi zadržali pravilan oblik krošnje i dobru kakvoću plodova.

Zrelost
Trešnja pripada skupini plodova koja ne može naknadno dospjeti, pa se mora brati kada ovaj proces završi na stablu. To znači da je boja potpuno formirana kao i okus i aroma. Ne smije biti premekana jer tada teško podnosi transport.

VIŠNJA

Prvi su zapisi o uzgoju višanja stari oko 4000 godina i potječu iz Kine. U mediteranskom području Hrvatske, posebice u području Ravnih Kotara uzgaja se posebna vrsta višnje – višnja maraska oko koje još traju rasprave o tome radi li se o posebnoj vrsti ili samo podvrsti obične višnje. No, jedno je sigurno: kakvoća njezina ploda je izuzetna, a liker Marashcino, koji se pravi od njezina ploda, nadaleko je poznat. Gotovo su sve sorte višnje samooplodne, pa će dobro roditi posadi li se i samo jedno stablo. Sorta ‘Montmorency’ je stranooplodna, a sorta ‘Meteor rani’ djelomično samooplodna, pa obje trebaju oprašivače da bi dale dobar prirod. Zanimljiva je i sorta Kelleris 16 koja dozrijeva početkom srpnja, ima srednje bujno stablo, široke piramidalne krošnje, a plodovi su veliki, loptasti, s kožicom tamno crvene boje i mesom tamno crvenim, srednje čvrstim i sočnim.

""

Podloge za višnju

Trešnja nije dobra podloga za višnju zbog slabe podudarnosti. Zanimljivo je da se na višnju bez većih poteškoća može cijepiti trešnja, no ne i obnuto. Za suha je tla pogodna generativna podloga rašeljka, ali sorta Ostheimer s njom nema dovoljno dobru podudarnost. Za uzgoj na težim tlima višnja se može cijepiti na sjemenjake plemenitih sorata višnje. Od vegetativnih je podloga pogodna St. Lucia 64 koja je izdvojena iz populacije rašeljke. U tijeku su pokusi s drugim vegetativnim podlogama koje se inače rabe za trešnju. Jedna od njih je i slabo bujna podloga Giesela 5 na kojoj višnja postiže veličinu stabla prikladnu za uzgoj u obliku vretenastog grma na manjoj okućnici. Ne postoje pouzdana dugogodišnja iskustva s tim podlogama za višnju pa je teško dati ocjenu prikladnosti za uzgoj.

Uzgojni oblici za višnju

Višnju na bujnijim podlogama se može uzgajati u obliku popravljene piramide i vaze. Na slabo bujnoj podlozi može se uzgajati i u obliku vretenastog pa čak i vitkog vretenastog grma. Ovaj je uzgojni oblik prihvatljiv za ambicioznije amaterske voćare koji su svladali vještinu njegova održavanja.

Rodni izbojci višnje

Rodni su izbojci višnje jednogodišnji izbojci umjerene duljine (20 – 30 cm) i svibanjske kitice. Na jednogodišnjim izbojcima gotovo svi su postrani pupovi rodni (cvatni pupovi), a na vrhu se nalazi vegetativni pup. Svibanjske su kitice istovjetne trešnjinima. Dulji su jednogodišnji izbojci nerodni ili zameću manji broj cvatnih pupova.

PREPORUKE ZA REZIDBU

Rezidba na oblik

Snaga je vegetativnog rasta višnje je u prvim godinama nakon sadnje dobra. Zbog toga se uzgojni oblik relativno brzo oblikuje. U prvim godinama nakon sadnje važno je osigurati što povoljnije uvjete za vegetativni rast da se postrani pupovi jednogodišnjih izbojaka ne bi pretvorili u cvatne, što dovodi do prevelikog izduživanja i ogoljivanja grana. Dominacija vrha je izražena, pa je pravodobna izolacija vrhova važna za dobro obrastanje grana i sprječavanje zasjenivanja. Prednost treba dati rezidbi u vegetaciji. To posebice vrijedi za uzgoj u obliku vretenastog grma.

Rezidba na rod

Sorte ‘Montmorency’ i ‘Richmorensy’ uglavnom rađaju na svibanjskim kiticama. Kod njih se rezidba svodi na prorjeđivanje suvišnih izbojaka i skraćivanje izrođenih grana na mladicu koja raste bliže osnovi kako bi se rodnost zadržala po čitavom volumenu krošnje. Ipak, većina sorata višanja uglavnom rađa na umjereno bujnim jednogodišnjim izbojcima gdje su gotovo svi postrani pupovi rodni. Ovi se izbojci objese pod težinom ploda, pa čitava voćka poprima izgled ‘’žalosne vrbe’’. Stoga nakon berbe treba odstraniti izrođene izbojke do prve umjereno bujne mladice koja se nalazi ispod njih. Tako će u unutrašnjost krošnje doprijeti više svjetla, što poboljšava zametanje rodnih pupova i spriječava izduživanje grana izvan zadanog volumena krošnje.

Starinske sorte koštičavog voća

Čini se da smo u Hrvatskoj brzo i prilično olako, ali i neopravdano zaboravili i zapustili stare sorte voća, među njima i nekoliko koštićavih vrsta: najviše šljiva, ali i dobrih trešanja, marelica i bresaka.

– Na području Slavonije prisutna je dugotrajna tradicija uzgoja šljiva. Rimski carevi podizali su šljivike na obalama rijeka Save i Drave. Povoljni klimatski uvjeti, sastav tla i raznolik reljef omogućili su neprekinut uzgoj šljiva od rimskog doba do danas. Lokalno stanovništvo je tijekom višestoljetnog uzgoja odigralo ulogu oplemenjivača, razmnožavajući i uzgajajući stabla s najpovoljnijim pomološkim svojstvima. Na taj su način nastale mnoge sorte šljiva koje se uzgajaju i danas na okućnicama ili šljivicima. Šljiva se prodavala u svježem stanju ili se prerađivala u pekmez i rakiju. Prema izvještajima Trgovačko – obrtničke komore u Osijeku krajem 19 st. svježi plodovi šljive, rakija i pekmez su se izvozili u Beč, Berlin i Budimpeštu, kaže dr. sc. Dunja Halapija Kazija, viši stručni savjetnik u Zavodu za voćarstvo, Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo koja je doktorirala na tradicionalnim sortama šljive iz Slavonije.

""

Bijele šljive (mirabele) vrlo otporne na bolesti

Ističe da su na proučavanju starih autohtonih šljiva u istočnoj Hrvatskoj vrijedan zajednički projekt proveli Zavod za voćarstvo i članovi Udruge proizvođača domaće šljivovače iz Osijeka koja je na čelu s agilnim predsjednikom Stjepanom Galovićem zaštitila Slavonsku šljivovicu. S obzirom na vrste i sorte šljiva koje se na području Slavonije mogu naći, dr. sc. Halapija Kazija kaže da je tu velika raznolikost. Sorte šljiva koje se uzgajaju spadaju u tri vrste: šljive (Prunus domestica L.), brdaklije (P. insititia var. damascena L.) i mirabele (Prunus insititia var. syriaca (Borkh.) Koehne. – Šljive i brdaklije odlikuje plava boja kožice, dok mirabele tzv. bijele šljive, karakterizira žuta i narančasta boja kožice.

Bijele šljive (mirabele) – Osim što su iznimno otporne, pogodne su za preradu u rakije i pekmeze, a izvrsne su i kao podloge za cijepljenje. Rasadničari mogu nabaviti pupove nekih priznatih sorti u Zavodu za voćarstvo.

Što se boje ploda tiče prave šljive mogu biti „bijele“, no na terenu nisu pronađene mirabele plave boje ploda, te se smatra da su žuta i narančasta boja ploda svojstvene za mirabele. Osim boje kožice, mirabele su prepoznatljive po malom plodu koji ima mekano, vrlo sočno, aromatično meso žute boje, koje je povezano s košticom. Specifična aroma tradicionalnih sorti prenosi se u njihove destilate koji imaju specifičan okus i miris. Sorte razlikujemo s obzirom na vrijeme dozrijevanja, pomološke i morfološke karakteristike.

Nakon genetičke identifikacije određeni su slijedeći genotipovi sorti mirabela: „Bela staroverska“, „Bijela kasna mirisava“, „Bjelica jajara“, „Bijela rana“, „Bijela sitna 1“, „Bijela sitna 2“, „Bijela sitna 3“, „Cerićanka“, „Dabinka“, „Debeljara“, „Kalača“, „Kamenjara“, „Pintara“, „Sitna bjelica“, „Torgulja“ i „Valpovka“.

Isto ime s različitim brojem označava homonime, tj. sorte istog imena, ali različitog genotipa. Izvorni nazivi, koje im je nadjenulo lokalno stanovništvo, nisu pouzdano odredili ispitivane sorte i vrste šljive. – Imena lokalnih sorti su najčešće opisna i odnose se na svojstva ploda i stabla (npr. „Bijela sitna“, „Debeljara“, „Kalača“), vrijeme dozrijevanja („Bijela rana“, „Bijela kasna mirisava“) i mjesto iz kojeg potječu („Cerićanka“, „Valpovka“). Ona nisu netočna, no prilikom imenovanja sorti (a ime sorte može se odnositi samo na jedan genotip) nije postojalo znanje o svim lokalnim sortama u Slavoniji te se dogodilo da različite genotipove na osnovu zajedničkih osobina jednako nazovu. Također, može doći i do pojave sinonima, kad se ista sorta nazove različitim imenima to je slučaj sa sortom „Cerićanka“, koja se može naći pod imenom „Miholjčanka“, upoznaje nas dr. Dunja Halapija Kazija s dijelom istraživanja tradicionalnih sorti šljiva. Kaže da mirabele ne uspijevaju na visokim nadmorskim visinama, uzgajaju se u ekstenzivnim voćnjacima i okućnicama, na vlastitom korijenu s minimalnom ili gotovo nikakvom upotrebom sredstava za zaštitu bilja. Zanimljive su za preradu u rakije i pekmeze, a mogu poslužiti i kao podloge za cijepljenje. Zavod za voćarstvo ima na svom pokušalištu umatičena stabla nekih od navedenih sorti i zaineresirani rasadničari kod njih mogu kupiti pupove za cijepljenje.

Šljive stare stotinjak godina

Mr. sc. Stjepan Galović iz Osijeka koji se 2005. godine počeo baviti istraživanjem i proučavanjem starih sorti šljiva kaže da i sada u obiteljskom voćnjaku u Čajkovcima ima nekoliko stabala šljiva starih stotinjak godina. Posebno je zaljubljen u bijele stare šljive, tvrdi da su izuzetno otporne na virusne bolesti, a posebno ističe sljedeće sorte:„Pintara“, „Cerićanka“, „Irisavka“, „Turkinja“, „Sitna bijela“. Prije nekoliko godina Galovići su posadili su obiteljski šljivik na površini oko 1 hektar s oko 300 stabala bijelih šljiva. Dobar poznavatelj starih sorti voća, poznat kao čuvar nekoliko stotina starih sorti jabuka i krušaka Mirko Veić iz Mihaljevaca kod Požege, kaže da su od koštičavog voća šljive najzastupljenije u požeškom kraju. – Na ovom našem području još uvijek ima dosta domaćih starih sorti: „Požegača“, “Kalarica“, “Bjelika“, “Komoričanka“, “Trnovača“, “Crnika“, “Rankovača“ ili „Rankulja“, “Pucavica“, “Jablanka“, “Podgorka“, “Mudara“… Uglavnom sve su to rakijske sorte, neke su dobre i za sušenje. U pojedinim brdskim predjelima još je opstala najopznatija i najkvalitetnija sorta Bistrica koju nije do kraja uništila neizlječiva virusna bolest šarka“, kaže Veić.

Od starih sorti trešanja ističe sljedeće: „Svibanjsku ranu“ “Bosanku“, „Kutjevačka crnu“ (porodica krupnih hrušteva), „Aršlamu najkrupniju“ (turska), „Roza aršlamu“, „Volovsko srce“, „Bijelu“ i sitne trešnje štrudlerice.

-Opstale su i neke stare sorte marelica, cijepljene na razne podloge, ima vrlo starih stabala, a među njima je najčešća crvena marelica (kajsija) koja je puna soka s debelim mesom i sitnom plosnatom košticom. Na našem području ima i dosta vinogradarskih bresaka, ali teško im je odrediti sortu, jer su to razni genotipovi samoniklica sjemenjaka. Neka prepoznatljiva sorta se održala vjerojatno zahvaljujući svojoj dominantnoj i superiornoj genetici. Odlikuje ih velika rodnost i imaju specifičan gorkasti okus, ali su vrlo aromatične s puno suhe tvari. Osim konzumacije u svježem stanju pogodne su za razne marmelade, džemove i sokove. Relativno su otporne na kovrčavost lista, kaže Veić. U Gorskom Kotaru, na sadašnjem području Grada Vrbovsko, pedesetih godina prošlog stoljeća bila je najzastupljenija sorta „Bistrica“. Tada je popisano 25 tisuća stabala. Nažalost, šarka je poharala i to goransko područje, tako da se sada procjenjuje da ima još samo nekoliko tisuća, doznajemo od Đorđa Dokmanovića iz Moravica, velikog zaljubljenika u stare sorte voća koji je posadio i 15 „Bistrica“ na bezvirusnoj podlozi, pa će vidjeti kako će se ponašati. -Na našem području ima još nešto malo stabala starih sorti poput „Bosanke“ krupnih plavih plodova, te „Mađarice“, i „Plavog ringlova“, a dominira bijela šljiva krupnijih izduženih plodova, slatka, nije previše vodena, izvrsna za rakiju. Ima puno stabala te šljive, praktično je zdrava i neuništiva, obilno rađa bez ikakve tehnologije na nadmorskoj visini od 600 metara, kaže Đorđe Dokmanović. U svakom slučaju šljive, stare sorte i genotipovi, kao i ostalo koštičavo voće naše su vrijedno tradicijsko blago kojim se valja i treba i dalje baviti zbog svojih genetskih i drugih potencijala.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje