Grinje ubrajamo zajedno sa paucima i škorpionima u razred paučnjaka (Arachnida). Grinje se značajno razlikuju od pauka i škorpiona svojom građom tijela, jer na njima slabo raspoznajemo člankovitost. Kod grinja vidimo samo prednji i stražnji dio tijela. Na prednjem dijelu ili glavi imaju oči i usni ustroj (čeljusti i pipala), koji može služiti za grizenje, bodenje i sisanje. Među grinjama susrećemo one koje se hrane drugim grinjama ili štetnim kukcima (korisne ili grabežljive grinje) i one koje se hrane biljnim sokovima (štetne ili fitofagne grinje).

„Crveni pauci“

Za razliku od kukaca paučnjaci nemaju na glavi ticala, a također odrasle grinje imaju četiri ili dva para nogu. Među štetnim grinjama u hortikulturnoj proizvodnji razlikujemo dvije velike skupine (porodice): “crveni pauci” (Tetranychidae) i grinje šiškarice (Eriophydae). Odrasle grinje iz skupine “crvenih pauka” imaju četiri para nogu, velike su oko 1 mm, a zbog crvene su boje jedne od najraširenijih vrsta Panonychus ulmi dobili ime.

Često se fitofagne grinje zbog imena skupine “crveni pauci” poistovjećuju s pravim paucima!

Najveći je broj pravih pauka koristan, jer uništavaju štetne kukce (iako pritom unište i mnogo korisnih kukaca). Dvije najčešće vrste grinja iz skupine “crvenih pauka”: koprivina grinja ili obični crveni pauk (Tetranychus urticae) i crveni voćni pauk (Panonycus ulmi) su izrazito polifagni štetnici, jer napadaju veliki broj biljnih vrsta. Primjerice koprivina grinja napada povrće i ukrasno bilje u zaštićenom uzgoju (krastavce, papriku, rajčicu, krizanteme), grah, patlidžan, soju, celer korijenaš, voćke i vinovu lozu. Crveni voćni pauk najčešće napada jabuku, šljivu i vinovu lozu.

Grinje šiškarice

Ove grinje (Eriophidae) su značajno manje od “crvenih pauka”, veličine su svega 0,1 mm (ne vide se golim okom niti manjim povećanjem), oblik tijela im je potpuno drugačiji (duguljasti i bjelkaste boje), a imaju samo dva para nogu. Grinje šiškarice su ime dobile jer neke vrste uzrokuje formiranje tipičnih nabreklina (šiški) na napadnutom lišću (npr. erinoza vinove loze, kruškina grinja, orahova grinja, lipina grinja)!

Redovito su specijalizirane, pa svaka vrsta ovih grinja živi na jednoj biljnoj vrsti. U našoj su zemlji od grinja šiškarica najčešće zabilježene štete na vinovoj lozi, kupini, lijesci, kruškama i ribizu, a bez ekonomskog značaja pronalazimo ih i na drugim vrstama (npr. orah, šljiva, lipa).

""Početkom 1960tih godina obično su grinjama šiškaricama bile napadnute tek pojedine biljke u nasadu, ali već od početka 1970tih postaju sve značajniji štetnici u vinogradarstvu. Njihovu kulminaciju i sve veću štetnost u hortikulturnoj proizvodnji bilježimo od početka novog milenija, a glavni razlozi kojima objašnjavamo ovaj negativni trend navedeni su u tablici. Lozine grinje šiškarice su ekonomski najštetnije i najpoznatije eriofidne vrste. Odavna su opisane kao štetnici vinove loze, ali prije 50tak godina njihova je štetnost u vinogradima bila značajno manja od grinja iz skupine “crvenih pauka” (danas je obrnuto stanje). Zadnjih je sezona u Međimurskom vinogorju jedino vinska sorta Chardonnay još uvijek pošteđena zarazama lozinih grinja šiškarica, dok sve ostale vinske sorte moramo zaštititi od ovih nametnika! U našim vinogradima razlikujemo dvije vrste grinja šiškarica: akarinozu (Calepitrimerus vitis) i erinozu (Eriophyes vitis) (vidi slike).

Za grinje šiškarice je tipično da prezime odrasle ženke ispod kore na trsu ili ispod ljuski u pupu!

U jednom pupu u vrijeme zime može se pronaći i stotinjak grinja, a najčešće su zaraženi donji pupovi na lucnju te oba pupa na rezniku. Već sa kasnim zimskim kolanjem sokova i bubrenjem pupova počinju sisati biljne sokove unutar pupa i na taj način nastaju dvije osnovne vrste šteta od grinja šiškarica: posmeđenje ili uginuće pupa i pojava mladica sa skraćenim internodijima značajno manjeg porasta od mladica koje rastu iz zaraženih pupova (tipično za akarinozu) ili se na lišću pojavljuju nabrekline u kojima se na donjoj strani nalazi vunasta prevlaka (erion = vuna) (tipično za erinozu)! Pri jačim zarazama prevlaka se pronalazi i na cvjetnim organima. Zbog bjeličastih prevlaka na naličju lišća ponekad vinogradari zamjenjuju pojavu erinoze s plamenjačom (peronosporom). Kruškina grinja (Eriphyes piri) je također prisutna u nas, ali na stablima krušaka mogu biti jače napadnute samo pojedine grane ili pojedina stabla. Sisanjem sokova već tijekom bubrenja i otvaranja pupova uzrokuju vrlo brojne i silne nabrekline na lišću. Ispočetka su ta mjehurasta ispupčenja svjetlo zelene ili ponekad ružičaste boje, a kasnije posmeđe i pocrne. Ribizova grinja ( Eriophyes ribis) može ugroziti proizvodnju crnog ribiza, a rjeđe napada crveni ribiz. Napada pupove koji nabreknu, deformiraju se, ostaju zatvoreni i na kraju se posuše. Ljeskova grinja (Eriophyes avellanae) također uzrokuje nabreknuće pupova koji se ne otvaraju ili se iz njih razvija deformirano lišće koje se suši (vidi sliku). Kupinova grinja (Acalitus essigi) je vrlo česta u našim krajevima, a napada kupinu i malinu. Oštećuje plodove, pa oni neravnomjerno sazrijevaju, nejednolično su obojeni, tvrdi i neukusni (vidi sliku)!

Mjere zaštite

Suzbijanje svih vrsta grinja šiškarica je vrlo teško i mora se provoditi početkom vegetacije u vrijeme bubrenja i otvaranja pupova.

Kvaliteta tretiranja je presudna za učinkovitost poduzetih mjera zaštite, jer je ciljana biljna površina vrlo mala (škropivom treba “natopiti” zaražene pupove)!

Uspjeh daju samo preventivna tretiranja prije pojave prvih opisanih znakova napada, a potrebe suzbijanja se određuju prema intenzitetu prošlogodišnjih zaraza. Samo jedno tretiranje ne daje zadovoljavajući uspjeh pri jačem napadu grinja šiškarica, već u razmaku 7-8 dana treba provesti dvije usmjerene zaštite dovoljno djelotvornim pripravcima. Prohladnovlažni i vjetroviti dani u vrijeme kretanja vegetacije još jače naglašavaju štetnost grinja šiškarica! Nekad su vrlo učinkovita na grinje šiškarice bila kombinirana uljnaorganofosforna sredstva koja su se koristila za tzv. kasno-zimsko tretiranje voćnjaka i vinograda (npr. Oleo Ekalux, Oleo Ultracid EC), ali su isti 2003. sezone povučeni iz primjene. Također, vrlo učinkoviti i široko korišteni za suzbijanje grinja šiškarica endosulfan (Thiodan EC i sl.) je zadnji put u prodaji bio tijekom proljeća 2008. sezone. Specifična kemijska sredstva za suzbijanje grinja zovemo akaricidi, ali samo su neki od njih djelotvorni na grinje šiškarice. Većina vrlo učinkovitih akaricida koji su korišteni za suzbijanje grinja šiškarica povučeni su iz primjene u našoj zemlji tijekom razdoblja 2004.-2014. (npr. Neoron EC, Acarstin SC, Ortus SC). Prema višegodišnjim pokusnim rezultatima dobivenim u Međimurju najučinkovitiji akaricid na našem tržištu za suzbijanje grinje šiškarica je fenazakvin (Demitan SC), ali ga treba koristiti u višoj propisanoj koncentraciji. Ali, od 2016. dopušten je za primjenu samo u ukrasnom bilju. Djelomično napad određenih vrsta grinja šiškarica smanjuje spirodiklofen (Envidor SC), dopušten za primjenu u jezgričavom voću, vinovoj lozi, ribizu, šljivama i ukrasnom bilju. Mineralno ulje je registrirano za suzbijanje zimskih jaja crvenog voćnog pauka, a djelomično umanjuje napad grinja šiškarica. Većina biotehničkih (npr. Apollo SC, Zoom SC) i bioloških akaricida (Vertimec, Kraft EC) vrlo učinkovito suzbija grinje iz skupine “crvenih pauka”, ali je nedovoljno djelotvorna pri suzbijanju grinja šiškarica! Poznato je da primjena sumpornih fungicida povišene koncentracije (2 %) u vrijeme bubrenja i otvaranja pupova učinkovito suzbija grinje šiškarice, ali u našoj zemlji još nema registracije za takvu namjenu!

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakBASF podupire projekt istraživanja o uzgoju biljaka u svemiru
Sljedeći članakNarodno jelo
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.