Radi se o jednoj vrsti roda šapika (Heracleum) gigantskoj šapiki ili kako ju u doslovnom prijevodu s engleskog nazivaju gigantski svinjski korov ili gigantski kravlji peršin, (H. mantegazzianum). Rod šapika jedan je 420 rodova porodice štitarki, Apiaceae (Umbelliferae), koja obuhvaća oko 2850 vrsta.
U Hrvatskoj flori zastupljene su sa 72 roda, 240 vrsta i 64 podvrste. Štitarke su jednogodišnje, dvogodišnje ili višegodišnje zeljaste, rijetko drvenaste biljke. Mrkva, peršin, celer, pastrnjak, kopar, komorač i dr. samo su neke od povrtnih, a anđelika, ljupčac, aniš i korijandar od aromatičnih biljaka iz ove porodice.
Rod Heracleum u svijetu obuhvaća oko 70 vrsta. U Hrvatskoj su zastupljene četiri. Najpoznatija je obična šapika (Heracleum sphondylium) koja visinom doseže 50-120 cm. Raste na livadama, na rubovima šuma, na obalama rijeka, uz potoke i drugdje. Izvrsna je medosna biljka. U dodiru s kožom može izazvati dermatitis.
Gigantska šapika – novija vrsta u hrvatskoj flori
Gigantska šapika (H. mantegazzianum), najnoviji je florni element hrvatske flore, podrijetlom je s Kavkaza. Koncem 19. stoljeća kao krasnica unijeta je u Veliku Britaniju, kontinentalne zemlje Europe (SR Njemačka, Francuska, Belgija) i skandinavske zemlje (Švedska, Norveška, Finska).
Danas je prisutna u brojnim europskim državama, pa i u zemljama u našem susjedstvu. Sporadično je utvrđena u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Gigantska šapika je 3-4m visok, višegodišnji zeljasti grm. Stabljika je snažna, šuplja, zelena, promjera 4-10 (15) cm, s crvenkasto ljubičastim mrljama osuta dlakama. Listovi su nasuprotni trodjelni 1-1,5 m dugi (rijetko do 2m), s gornje strane glatki, s donje osuti svijetlim dlačicama koje su ispunjene sokom, osobito dok je biljka mlada.
Cijela biljka miriše karakterističnim mirisom, osobito kad se oštete listovi ili prelomi stabljika.
Cvjetovi su bijelo krem boje, brojni, sastavljeni u štitac promjera 50 (80) cm. Sjeme je 6-18 mm dugo i 4-10 mm široko. Cijela biljka s ogromnim cvjetovima djeluje impresivno što i jest razlogom da se kao dekorativna vrsta proširila po svijetu.
Šapika potiskuje ostale vrste
Gigantska šapika zaposjeda i vrlo se brzo širi na djelomično kultiviranim i potpuno antropogenim ekosustavima, osobito na močvarnim terenima, uz vodotoke, rubove šuma, uz ceste, pašnjake, prozračne šume i neobrađene gradske površine. Zahvaljujući gorostasnom habitusu i ogromnim listovima, gigantska šapika je vrlo jak kompetitor za svjetlo, pa na pridošlim površinama ubrzo potisne svu nativnu korisnu floru, tvoreći monospecijske kolonije.
Pri širenju joj pomažu i alelokemikalije svojstvene za biljke roda Heracleum. Izmjenom flore mijenja se i životinjski svijet staništa. Nasipi vodotoka podložniji su eroziji, mijenja se vodotok, a riječna korita uslijed taloženja pijeska i mulja postaju sve plića.
Europska organizacija za zaštitu bilja (EPPO) gigantsku šapiku uvrstila je na obje (A1 i A2) liste što znači da ju smatraju potencijalno opasnom invazivnom stranom karantenskom ili udomaćenom biljnom vrstom, protiv koje treba propisati mjere priječenja unosa, širenja i suzbijanja. U Hrvatskoj gigantska šapika uvrštena je na listu alohtone flore. Još uvijek nije predložena za upis na listu invazivnih stranih biljnih vrsta.
Izaziva upale kože
Dobro je poznato da gigantska šapika kod ljudi izaziva ozbiljne upale kože tzv. fitofotodermatitis. Naime, biljnim sokom kontaminirana i suncu (ultraljubičastom svijetlu) izložena koža, reagirat će osipom, a unutar 48 sati mogu se pojaviti ozbiljni upalni plikovi. Nakon što se plikovi povuku na koži ostaju pigmentirani tragovi koji obično traju i nekoliko mjeseci.
U ekstremnim slučajevima mogu se zadržati i do 6 godina. Do ove pojave dolazi iz razloga što biljke roda Heracleum u sokovima sadrže linearne furanokoumarine ili psoralene (najčešće 5-metoksipsoralen i/ili 8-metoksisporalen) koji se pri ultraljubičastom svijetlu vežu na DNA pirimidinske baze izazivajući fitofotodermatitis.
Kontakt s biljkom treba izbjegavati. Najizloženiji su radnici koji mehanički uklanjaju biljke, zatim djeca koja cjevastu stabljiku koriste kao igračku (puhaljku). Zabilježeni su slučajevi neizravnog prijenosa soka gigantske šapike sa životinja na ljude. Radnici koji suzbijaju korov moraju nositi zaštitnu odjeću, rukavice i naočale.
Iako su u područjima proširenosti gigantske šapike zabilježeni i detaljno dokumentirani slučajevi furanodermatitisa (fotodermatitis), čini se da ta pojava ni izbliza ne zaslužuje senzacionalistički pristup kao što je to moguće pronaći na domaćim ili inozemnim portalima.
Tako je npr. u području Glasgow-a u Škotskoj gigantska šapika široko rasprostranjena, a lokalni dermatolozi zaključuju da pojava fitofotodermatitisa nije jače prisutna od uobičajene. Ipak, sigurno nije na odmet upozoriti građane na potencijalnu opasnost dodira s ovom novom pridošlicom.
Širenje korova
Iako je rasprostranjena širom svijeta, gigantska šapika preferira hladnija i vlažnija klimatska područja slične onima na Kavkazu. U močvarnim područjima širi se plutajućim sjemenom. Klijanci kao i mlade biljke dobro podnose niske temp. (do -170C) i sposobni su prezimiti bez značajnijih oštećenja. Iako preferira lakša pjeskovita tla, dobro podnosi i duboka organska ali i mineralna tla širokog pH raspona.
S obzirom da raste i uz morske obale i uz putove koje zimi posipamo solju, može se zaključiti da dobro podnosi i zaslanjena tla. Kao što smo napomenuli, u proljeće nakon nicanja do stadija rozete (četiri mala lista) biljka se relativno sporo razvija. Potom uslijedi brz rast velikih listova.
Tijekom vegetacije biljka skladišti asimilate u korijen i prizemni dio stabljike iz kojih se naredno proljeće vrlo brzo obnavlja. Cvate u drugoj, trećoj i kasnijim godinama, a maksimalna cvatnja odvija se u trećoj godini rasta. Za područje Njemačke fenofaze razvoja smjenjuju se slijedećom dinamikom: vegetativni razvoj, od ožujka do svibnja (10 tjedana); cvatnja, od lipnja do srpnja (8 tjedana); plodonošenje, od srpnja do početka kolovoza (4 tjedna); osipanje sjemena, (4 tjedna tijekom kolovoza).
Sjeme se na nove prostore uglavnom širi vodotocima i vjetrom, a raznose ga i životinje. U povoljnim uvjetima veoma brzo stvara monospecijske kolonije. U njemačkom klimatu u punoj vegetaciji g. šapika može izgraditi 950 t/ha biljne mase od čega 710 t otpada na podzemne organe.
Mjere suzbijanja šapike
Tamo gdje je gigantska šapika problem, izučavane su različite mjere suzbijanja uključujući sječu korijenja, košnju, odstranjivanje cvjetnih stapki i štitaca, oranje. Sječom korijenja posebnim noževima 8-12 cm ispod površine tla u proljeće i dodatno u ljeto, postižu se relativno dobri učinci.
Ručno čupanje daje rezultate samo dok se klijanci nisu ožilili. Višekratno oranje tijekom sezone također daje dobre učinke iako i jednokratna obrada rezultira smanjenom produkcijom sjemena. Pri ovim zahvatima važno je voditi računa da se sjeme osipanjem ne širi. Zakidanje cvjetnih stapki i cvatova daje dobre učinke, iako se na sporednim granama cvjetovi ubrzo ponovno razviju pa ih je potrebno ponovno zakinuti.
Spaljivanje plamenom daje samo prolazne učinke. Valja upozoriti da pri svakom zahvatu treba izbjegavati dodir s kožom i očima. Biološke mjere borbe nisu još razvijene. U SAD-u i Kanadi izučavaju europske štetnike šapike kao potencijalne biološke agense. Neki bioherbicidni pripravci na osnovi Sclerotinia i Septoria vrsta također se istražuju.
Jednokratna primjena herbicida uglavnom ne daje zadovoljavajuće učinke. Većina ih dobro suzbije nadzemnu biljnu masu dok su učinci na podzemne vegetativne organe slabi. Bolji od ostalih su pripravci na osnovi glifosata koje u istoj vegetaciji treba primijeniti u proljeće i tijekom ljeta. Eradikativni učinak se postiže tek nakon višegodišnje uzastopne primjene. Nedostatak mu je da ne djeluje rezidualno, a sjeme g. šapike može u tlu zadržati život i do 10 godina.
Od herbicida istraživani su translokacijski 2,4-D (Deherban A), MCPA (Deherban M), dikamba (Banvel 480), klopiralid (Lontrel 300), triklorpir (Garlon) i glifosat (Cidokor i dr.). Od rezidualnih herbicida dobre rezultate dali su neki sulfonilureja herbicidi (klorsulfuron i metsulfuron-metil).
