""Za kvalitetno i dugo čuvanje krumpira potrebna su specijalna toplinski izolirana skladišta s aktivnom ventilacijom, gdje je ohlađivanje krumpira ovisno o temperaturi i sadržaju vlage vanjskog zraka. Gomolji krumpira su “živa bića” koja disanjem oslobađaju toplinu i čuvanjem na hrpama neprimjerene visine, bez prozračivanja, postaju podložniji negativnim fiziološkim poremećajima i razvoju patološke truleži i gnjiloće (u hrpi temperatura mase gomolja za 4 dana naraste 1°C).

Čuvanje krumpira

Prije dugotrajnijeg čuvanja gomolje prvo treba osušiti i tijekom dvotjednog razdoblja pospješiti zarašćivanje rana (idealno bi bilo pri optimalnoj temperaturi 15° do 18°C propuhivati oko 14 dana zrak s povišenom vlagom). Nakon toga se hrpa stolnog ili jestivog krumpira za višemjesečno čuvanje tijekom zime ohlađuje na 6° do 7°C (primjerice, sjemenski krumpir je optimalno ohladiti na 4°C, a krumpir za čips na 8 do 9°C). Prije pražnjenja skladišta masu krumpira bi prije trebalo zagrijati na 14° do 15°C.

U praksi se urodi krumpira čuvaju u nedovoljno izoliranim prostorijama i podrumima, pa zimi često dolazi do “zaslađivanja” krumpira, a naročito ako se temperatura spušta na vrijednosti ispod 6°C (pritom gomolji gube vodu, a škrob se pretvara u šećer, pa tako “zaslađeni” gomolji mogu izdržati i -2°C).

Tek posljednjih desetak godina proizvođači stolnog ili jestivog krumpira ugrađuju u skladište aktivnu ventilaciju za provjetravanje i ohlađivanje krumpira. Pritom vlasnici moraju poznavati zahtjeve kapaciteta ventilatora spram propuhivanja kroz masu uskladištenog krumpira (npr. 150 kubičnih metara zraka u 1 satu na 1 tonu gomolja), te posjedovati senzore koji stalno mjere temperaturu i vlažnost vanjskog zraka i temperaturu mase gomolja u skladištu (to je vrlo važno jer na temelju tih spoznaja određujemo potrebu za propuhivanjem i doba dana kada se ventilatori uključuju!). Samo konzumne gomolje krumpira namijenjene dugotrajnijem čuvanju moguće je tretirati prilikom punjenja skladišta sredstvima na osnovi klorprofama (Tuberite- N i/ili Neo-Stop P) radi sprječavanja prijevremena klijanja.

Manjim proizvođačima krumpira koji ga uzgajaju samo za vlastite potrebe je dobro preporučiti da nakon vađenja krumpir odstoji barem 24 sata na hrpi u sjenovitom i ne previše vlažnom mjestu. Nakon toga je dobro gomolje probrati i sortirati ih po veličini u manje drvene (npr. “letvarice”) ili prozračne plastične sanduke, pritom odbaciti oboljele i izdvojiti mehanički oštećene gomolje. Prostorija za čuvanje gomolja mora biti dovoljno zamračena, s poželjnim rasponom temperature od 4° do 20°C.

Obična krastavost gomolja

""Uzročnike krastavosti gomolja ubrajamo među ekonomski značajnije patološke poremećaje. Ovisno o proizvodnim uvjetima, pojavu krastavosti bilježimo u vrlo različitom intenzitetu, a zadnjih se godina na pojedinim poljima pojavljuje u zabrinjavajućoj mjeri. Za razliku od svih drugih gljivičnih i bakterijskih bolesti gomolja, krastavost ne uzrokuje izravne gubitke zbog propadanja uroda, već je narušena prodajna ili tržna vrijednost gomolja. Gomolji koji pokazuju znakove krastavosti potpuno su uporabljivi za ljudsku ishranu nakon skidanja pokožice.

Na jačinu pojave krastavosti najviše utječu: (a) uvjeti u vrijeme intenzivnog razvoja gomolja (nakon cvatnje krumpira), (b) tip zemljišta i njegova kemijska reakcija (ili pH vrijednost), (c) intenzivna gnojidba nezrelim stajskim gnojem neposredno pred sadnju krajem zime ili početkom proljeća, (d) sadnja osjetljivih sorata i (e) postojanje izvora zaraze (od ranije uzgajanog bolesnog usjeva, odnosno sadnjom zaraženog sjemena).

Razlikujemo dva osnovna uzročnika krastavosti gomolja krumpira: (1.) obična krastavost (Streptomyces scabies) i (2.) prašna krastavost ( Spongospora subteranea). Uz njih se još najčešće na sjemenskim partijama krumpira pojavljuju srebrna krastavost (Helminhosporium solani) i prištičavost gomolja (Oospora pustulans). Naizgled su znakovi bolesti slični, ali se pažljivim pregledom gomolja mogu primijetiti razlike svojstvene svakom uzročniku krastavosti. Ovisno o osjetljivosti sorte i razdoblju kad su gomolji zaraženi u zemljištu, obična krastavost se može pojaviti u nekoliko osnovnih oblika. Najčešći je tip plitke krastavosti s nepravilnim, raspucanim, tamno-smeđim lezijama ili krastama (hrapava plutasta udubljenja). Kraste su na gomolju nepravilno raspoređene, a izuzetno mogu prekriti cijelu površinu. Takvi gomolji se teže čuvaju i skladište, jer površinske kraste pogoduju mnogobrojnim gljivičnim i bakterijskim uzročnicima truleži ili gnjiloće gomolja. Obična krastavost je vrlo česta u sjeverozapadnom uzgojnom području, zbog određenih pedoloških i klimatskih razloga, zato jer se ova bolest dobro razvija na laganim, prozračnim zemljištima u kojima ima nerazgrađene organske tvari (koja potječe od biljnih ostataka iz ranijeg uzgoja, npr. kukuruzovina, ili od nedovoljno zrelog stajskog gnoja razbacanog neposredno pred sadnju). Na kiselim tlima je uzročnik obične krastavosti vrlo rijedak, naprotiv najbolje se razvija na zemljištu slabo kisele, neutralne ili bazične (alkalne) reakcije (pH = 6,8 do 8). Stoga se obična krastavost uvijek javlja na površinama gdje je razbacana pretjerana količina vapnenog materijala radi popravka kiselosti zemljišta. Od meteoroloških uvjeta običnoj krastavosti najviše pogoduje suša i vrućina u vrijeme zametanja i porasta gomolja (tzv. “tuberizacija”). Uzročnik krastavosti je prisutan u području intenzivnog uzgoja krumpira gotovo na svim površinama, jer se može održati u zemljištu više godina bez krumpira.

Mjerenjem reakcije zemljišta (ili određivanjem pH vrijednosti) pred sadnju krumpira može se vrlo lako prognozirati pojava obične krastavosti gomolja!

Prašna krastavost

Ako se na gomoljima primjeti “dublja” krastavost s pojavom prašine u pukotinama krasti, tada s razlogom treba sumnjati na tzv. prašnu krastavost. Rjeđa je u odnosu na običnu krastavost. Osim gomolja prašna krastavost napada i korijen krumpira. Na površini gomolja nastaju bradavičasti plikovi, čija se kožica kasnije zvjezdasto raspuca. Na površinama gdje se pojavi krastavost u jačoj mjeri ne preporučuje se česta sadnja krumpira. Redovito kontrolirati kiselost zemljišta, a pri kalcifikaciji se obavezno rukovoditi načelom primjene manjih količina vapnenih materijala tijekom više godina. U sadnji koristiti deklarirani sjemenski materijal, birati otpornije sorte (vidi tablicu) bez znakova krastavosti. Navodnjavanjem usjeva se umanjuje pojava obične krastavosti.

Prašna krastavost se razvija na nešto težim zemljištima, odnosno u prohladno- vlažnom razdoblju. Odgovara joj izrazita kiselost zemljišta, s vrijednostima pH nižim od 5,5. Prema ekološkim zahtjevima prašna i obična krastavost se potpuno razlikuju.

Istraživana je i djelotvornost određenih fungicida pri tretiranju sjemena pred sadnju protiv uzročnika krastavosti. Najbolji rezultati dobiveni su primjenom fluazinama (u nas registriran pripravak Shirlan za zaštitu cime protiv plamenjače). Sjemenski krumpira u postupku “naklijavanja” obavezno pregledavati na tzv. srebrnu krastavost i prištičavost gomolja. Iz opisanog se može zaključiti da izravnim zaštitnim mjerama u proizvodnji krumpira protiv uzročnika krastavosti ne možemo očekivati dobar uspjeh, a redovita kontrola plodnosti (pH vrijednost), plodored, zdrav sadni materijal, korištenje kvalitetnog- zrelog stajskog gnojiva i izbor tolerantnijih sorata predstavljaju osnove preventivne mjere da bi krastavosti bilo što manje. Suha trulež ( Fusarium spp.) se gotovo uvijek javlja kod skladištenja, a osobito ako se gomolji prilikom vađenja, transporta ili punjenja objekta mehanički ozljeđuju. Stoga je potrebno veće hrpe uskladištenih gomolja tijekom prva 2-3 tjedna čuvanja propuhivati zrakom zasićenim vlagom barem 95 % uz postupno smanjivanje temperature do vrijednosti 12,8°C.

""

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakRaspisani natječaji za operaciju 4.1.1.
Sljedeći članakU Opatiji sajam za sve koji se bave turizmom
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.