Ovisno o vegetacijskom razdoblju i biljnim organima na kojima dolazi do zaraze, razlikujemo dva tipa međusobno povezanih razvoja bolesti. Najčešće poznatih kao „palež cvjetova i izboja“ i „smeđa trulež plodova“. Bolesti uzrokovane ovim gljivama proizvođačima su poznate i pod općenitim nazivom „monilija“.
U Europi i u Hrvatskoj, najrašireniji i najpoznatiji uzročnik smeđe truleži plodova gljive su Monilinia laxa i Monilinia fructigena. One vrlo često u istim nasadima, pa čak i na istim biljnim organima, egzistiraju zajedno, pa u tom smislu uzrokuju miješane infekcije. Smatraju se radi svoje izrazite destruktivnosti jednim od gospodarski najznačajnijim uzročnicima bolesti breskve, nektarine, šljive i marelice. Osim toga, smeđ a trulež na koštičavom voću jedna je i od najznačajnijih „bolesti skladišta“.
Kako su se Monilinia laxa i Monilinia fructigena udomaćile kroz cijelo europsko područje, u svijetu se bolest plodova koju uzrokuju naziva i „europska smeđa trulež“.
Karantenski štetnik
Za razliku od njih, gljiva Monilinia fructicola u Europi ima status karantenskog štetnog organizma te je od strane Europske organizacije za zaštitu bilja (EPPO) svrstana na A2 listu. To znači da je njena prisutnost u Europi poznata. Ona nije raširena, te se službeno kontrolira i po potrebi suzbija. Karantenskim mjerama nastoji se spriječiti njen unos i širenje u područja u kojima ona nije prisutna. Napada vrste mnogih biljnih rodova (Malus, Pyrus, Cydonia, Rubus), ali prije svega vrste roda Prunus – breskvu, nektarinu, šljivu, marelicu, trešnju i višnju. Monilinia fructicola u Europi je prvi puta potvrđena 2001. godine na breskvi u Francuskoj. Smatra se da je u Europu ušla sa zapadne i istočne obale SAD-a, zaraženim biljnim materijalom.
Iz tog se razloga bolest koju uzrokuje gljiva Monilinia fructicola često naziva i „američkom smeđom truleži“. Od tada pa do danas, Monilinia fructicola potvrđena je u većini europskih zemalja s intenzivnom proizvodnjom koštičavog voća. Mnoge od njih zemlje su susjedne Hrvatskoj. Međutim, nadzor ovog parazita ne provodi se u svim zemljama, te za brojna područja ne postoje podaci o njenoj prisutnosti. Zato se može tvrditi da je Monilinia fructicola potencijalno rasprostranjenija u europskom području nego za što danas postoje saznanja.
Program posebnog nadzora
Budući da Monilinia fructicola predstavlja potencijalno najveću opasnost u usporedbi s drugim Monilinia vrstama, te kako je njena prisutnost potvrđena u zemljama koje graniče s Republikom Hrvatskom, Ministarstvo poljoprivrede i Zavod za zaštitu bilja (HCPHS) 2012. počinju provoditi Program posebnog nadzora pod nazivom „Monilinia fructicola (G. Winter) Honey – smeđa trulež koštičavih voćaka“, s glavnim ciljem utvrđivanja prisutnosti ili odsutnosti gljive Monilinia fructicola na području Republike Hrvatske.
Iako ova bolest može uzrokovati značajne gubitke u proizvodnji gotovo svih vrsta koštičavih voćaka, najveće štete u Europi ipak su zabilježene na breskvi i nektarini.
Poseban nadzor uključivao je vizualne preglede u komercijalnim nasadima breskve i nektarine. Također uzimanje uzoraka plodova s vidljivim simptomima smeđe truleži i sporulacijom u vrijeme dozrijevanja jer su tada simptomi zaraze najuočljiviji, a zreli plodovi najosjetljiviji su na zarazu. Simptomi koje uzrokuju vrste roda Monilinia na zrelim plodovima koštičavog voća vrlo su slični. U povoljnim uvjetima, nedugo nakon infekcije, na plodovima se pojavljuju udubljene, vodenaste pjege. One se vrlo brzo šire, a plod postaje mekan i maceriran. Na površini pjege gljiva počinje sporulirati što je vidljivo u vidu nakupina na plodu, tzv. „jastučića“, prevlake koja u potpunosti može prekriti plod. Jastučići mogu biti smeđe-žute, smeđe-sive, bjeličaste ili sive boje.
Takvi zaraženi plodovi najčešće se smežuraju, te predstavljaju izvor zaraze za plodove i listove s kojima se dodiruju. Rezultati Programa posebnog nadzora iz 2012. godine potvrdili su sumnju da je gljiva Monilinia fructicola prisutna i u Republici Hrvatskoj. Od ukupno 13 županija u kojima je nadzor proveden, nađena je samo u Splitsko-Dalmatinskoj, na lokalitetu u okolici Vrgorca. Ovaj pronalazak potaknuo je nastavak Programa posebnog nadzora i u 2013., u sklopu kojeg se pokazalo da je u Hrvatskoj Monilinia fructicola rasprostranjenija nego što se prvotno smatralo. Vrgoračka dolina svakako se može nazvati „plodnim tlom“ za ovu gljivu. Gdje ona predstavlja dominantnu vrstu roda Monilinia na breskvi, nektarini i šljivi.
Zagrebačka, Varaždinska, Istarska, Dubrovačko-neretvanska i Osječko-baranjska županije su koje su temeljem rezultata Programa posebnog nadzora 2013. dodane na popis onih u kojima je Monilinia fructicola prisutna, iako ne na epidemijskoj razini kakvu nalazimo u okolici Vrgorca.
Međutim, sama njena prisutnost u kontinentalnom i obalnom dijelu RH, te činjenica da je unutar godine dana nađena u još pet hrvatskih županija, dovoljan je pokazatelj da su administrativne, fitosanitarne, agrotehničke i kemijske mjere zaštite protiv ovog parazita prijeko potrebne u svrhu sprječavanja njegovog daljnjeg širenja.
Mjere zaštite
Administrativnim i fitosanitarnim mjerama zaštite pokušava se ograničiti i spriječiti njeno širenje sa zaraženih područja u ona još nezaražena. Agrotehničke i kemijske mjere zaštite prvenstveno imaju preventivnu zadaću. Također su jednake mjerama zaštite koje se primjenjuju protiv već poznatih uzročnika smeđe truleži u Hrvatskoj. Razlog tome su životni ciklus, etiologija i epidemiologija Monilinia Monilinia vrsta na koštičavim voćnim vrstama. One su u suštini zapravo vrlo slične. Poznato je da Monilinia vrste mogu prezimjeti u zaraženim izbojima i rakranama na stablu.
Ipak, izvor prvih zaraza najčešće su otpali zaraženi plodovi na tlu, te mumificirani plodovi zaostali na stablu. Poznatiji kao „mumije“, koje se nakon berbe vrlo često ostavljaju da prezime u nasadima. Ti mumificirani plodovi potpuno su prorasli gljivom, te su pretvoreni u gljivičnu masu (stromu). Ukoliko se takvi truli ili mumificirani plodovi ne uklone iz nasada, gljiva će sljedeće godine s porastom temperatura na njima početi stvarati spore (konidije). One će ponovo vjetrom, kišom ili kukcima dospjeti na izboje, cvjetove i plodove te ostvariti zarazu. Iako je to jedna od najvažnijih mjera zaštite i prevencije, može biti nepraktična. Posebice u većim nasadima u kojima nakon berbe zaostaje velik broj plodova.
U manjim nasadima ili gdje to prilike dopuštaju, takve je plodove svakako preporučljivo uklanjati sa stabala te iznositi iz nasada ili zakopati.
Jednako tako, i tijekom vegetacije preporučljivo je iz nasada uklanjati plodove sa simptomima truleži i izboje sa simptomima paleži. Monilinia vrste mogu zaraziti i neoštećene plodove. Odnosno do zaraze ne dolazi samo „preko rana“, iako je na taj način prodor gljive uvelike olakšan. Iz tog je razloga potrebno pokušati spriječiti nastanak mehaničkih oštećenja na plodu. Ako su vremenski uvjeti za sporulaciju gljive nepovoljni, a plodovi se nalaze u stadiju razvoja povećane prirodne otpornosti na zarazu, može doći do pojave latentnih (skrivenih) zaraza. Dozrijevanjem plodova njihova prirodna otpornost opada pa simptomi smeđe truleži mogu postati vidljivi tek nakon berbe, odnosno u skladištu.
Kemijske mjere suzbijanja
Bez obzira na uklanjanje zaraženih plodova i druge agrotehničke mjere, zaštita od smeđe truleži danas se u većini nasada koštičavog voća provodi kemijskim mjerama. Primjenom fungicida. Prema Fitosanitarnom informacijskom sustavu (FIS-u) dostupnom na stranicama Ministarstva poljoprivrede, u Hrvatskoj je registriran veći broj sredstava za suzbijanje bolesti uzrokovanih gljivama iz roda Monilinia na koštičavom voću. Određeni broj tih sredstava na osnovi je bakra. Bakreni pripravci izrazito su fitotoksični za biljke u vrijeme cvatnje, te je tada njihova primjena zabranjena.
Sredstva na osnovi bakra primjenjuju se u cilju sprječavanja pojave bolesti. U vrijeme mirovanja vegetacije, na način da aktivna tvar djeluje na spore gljive koje prezimljuju i koje s kretanjem vegetacije mogu uzrokovati zarazu cvjetova, mladica ili plodova. Sredstva koja su registrirana za suzbijanje bolesti uzrokovanih Monilinia spp. vrstama tijekom vegetacije navedena su u tablici. U svijetu je već zabilježena pojava rezistentnosti gljive Monilinia fructicola na neke fungicide. Prvenstveno jer se ova gljiva na nekim područjima može razmnožavati i spolno (askosporama). To saznanje svakako doprinosi tvrdnjama da ova gljiva u Europi predstavlja potencijalno veću opasnost od one koju predstavljaju gljive Monilinia laxa i Monilinia fructigena.
