Njihovu zatiranju uveliko je pridonijela suvremena stočarska proizvodnja, orijentirana na samo mali broj trenutno najproduktivnijih pasmina. Zato su stare izvorne gojidbe potisnute u drugi plan s obzirom da nisu mogle izdržati sve veće gospodarske zahtjeve. Ako tome pridodamo masovne migracije seoskog stanovništva u gradove, te nebrigu i neznanje struke i odgovornih državnih institucija, njihovo trajno nestajanje postaje neizbježno. Međutim, baš danas ostaci tih starih gojidbi doživljavaju svoju pravu afirmaciju. Zbog niza korisnih i poželjnih osobina kao što su otpornost, vitalnost, skromnost, dugovječnost i prilagođenost lokalnim uvjetima okoliša.
Takve u prošlosti nedovoljno cijenjene populacije domaćih životinja sada se savršeno uklapaju u strategiju održivoga razvoja. Ona potiče obnovu tradicijskoga obiteljskoga gospodarstva i različite metode ekološki prihvatljivog poljodjelstva. Stoga sve naprednije zemlje već poklanjaju veliku pažnju zaštiti svojih starih pasmina. One su također odraz kulture naroda i neizmjerno bogatstvo svake zemlje. Odnedavno se i u nas sve veća pozornost pridaje toj problematici.
Očuvanje i zaštita starih hrvatskih pasmina nije samo praćenje svjetskih kretanja. Nego je i moralna obveza prema prošlim i dolazećim pokoljenjima uzgajatelja. Šire odgovore o pitanjima važnosti zaštite, načina uzgoja i uporabne vrijednosti naših starih pasmina životinja zainteresirano čitateljstvo može dobiti u knjigama Horvatha “Hrvatske baštinjene pasmine”. Također “Staro blago, novi sjaj”, te u “Enciklopediji hrvatskih domaćih životinja”, skupine autora (Posavi, Ernoić, Ozimec i Poljak).
Kako u spomenutim knjigama naša zametnuta pernata baština nije obrađena na primjeren način. Autor ovoga napisa osjeća obvezu da se temeljitije pozabavi tom temom. To više što su iz krugova uzgajatelja malih životinja autorima podastrijeti nepotpuni i netočni podaci. Spomenimo da u tome jedinu iznimku čini dobro istraženi zagorski puran. Na kojem su uostalom obranjene i dvije doktorske disertacije (G. Kodinec 1938. i Z. Janječić 2001.) Premda uzgoj gusaka i pataka po našim ravničarskim selima ima dugu tradiciju, postojanje nekog posebnog oblika, tipičnog za hrvatsku gnojidbu, nije zabilježeno. Dakle, preostaju nam još kokoši kao gospodarski najznačajnija vrsta domaće peradi, ali povijesno i morfološki nedovoljno istražena.
