Toplinski nisu više zahtjevni, pogoduje im obilna gnojidba stajskim gnojem, zahtijevaju dobar plodored, u vrijeme oblikovanja glavica trebaju dosta vode, dobro se čuvaju, a najraširenija vrsta je kupus ili zelje. Antiskorbutno djelovanje kiselog kupusa poznavali su već srednjovjekovni pomorci, a danas novija istraživanja upućuju na mogućnost prevencije raka kod ljudi korištenjem povrća roda Brassica. Rabe se svježi kao salata ili u različitim kuhanim jelima (varivo, sarma i sl.), a kiseli kupus je u zimskoj prehrani jedna od glavnih namirnica u mnogim krajevima (Lešić i sur., 2002.). Danas hibridi kupusa prevladavaju tržištem, ali u najstarije svjetske kultivare porijeklom lokalnih ekotipova pojedinih područja ubrajamo varaždinski i ogulinski kupus, koji na izbirljivu europskom tržištu imaju dobru budućnost kao autohtoni hrvatski proizvod. Zbog pedoloških i klimatskih osobitosti, u našoj zemlji uglavnom razlikujemo zimski i rani proljetni uzgoj u sredozemnom području, te kontinentalni uzgoj kupusnjača za jesensku berbu i preradu. Dominira uzgoj sadnjom prijesadnica u polje, a natapanje postaje osnovna tehnološka mjera za visoke i kvalitetne prinose. Gustoća sadnje prilagođena je cilju uzgoja kupusa. Proizvođači u ranoj proizvodnji kupusa nastoje dobiti manje glavice, pa se njihova veličina regulira gustom sadnjom približno 60 000 biljaka/ha (prosječna težina glavice kupusa = 0,75 – 1,0 kg). Uzgoj jesenskog zelja namijenjenog za kiseljenje (pr. varaždinsko zelje) zahtijeva sadnju na rijetki sklop s približno 30 000 biljaka/ha (prosječna težina glavice kupusa = 1,5 – 2,0 kg). Posljednjih se godina širi sadnja kasnih hibrida zelja za skladištenje tijekom zime. Duljina vegetacije je 130 – 150 dana, pa sadnja započinje već u drugoj polovici lipnja (obično u polja nakon vađenja ranih sorata krumpira). Uz očekivane glavice težine 2,5 – 3,5 kg, proizvođači sade približno 25 000 biljaka/ha. Premda razlikujemo različite načine uzgoja kupusnjača prema vremenu sadnje i duljini vegetacije biljaka, za razliku od ostalih vrsta povrća pri uzgoju na otvorenome u polju napadaju ih brojne kategorije štetnih organizama. Uz korove, nematode, neželjene kukce i štete od niske divljači (hrčak, zečevi), uspješna proizvodnja kupusnjača ugrožena je različitim gljivičnim i bakterijskim bolestima. U proteklim su godinama neke biljne bolesti gotovo posve uništile pojedina polja kupusa, cvjetače, kelja i kineskog kupusa na području središnje i sjeverozapadne Hrvatske, pr. plamenjača (Peronospora parasitica), kupusna kila (Plasmodiophora brassicae), koncentrična pjegavost (Alternaria spp.) i bakterijska crna trulež žilnog staničja (Xanthomonas campestris pv. Campestris). Jače su bolestima napadnuta polja gdje se kupusnjače uzgajaju kao postrna kultura (pr. iza ječma ili ranog krumpira), jer tijekom razdoblja rasta dominiraju visoke ljetne temperature, a usjevi se natapaju kišenjem.
