Tirinški kunić (njemački: Thüringer Kaninchen) je stara njemačka pasmina domaćeg kunića, poznata po svom karakterističnom izgledu i mirnoj naravi.
Ovaj zanimljiv kunić vuče podrijetlo iz Njemačke pokrajine Tiringije, krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prvotno je uzgajan kao mesna i kao pasmina za krzno, a danas je zastupljen i kao izložbeni kunić te kao kućni ljubimac. Kunić teži u standardu od 2,75 do 3,25 kg. Njegova dlaka je gusta, sjajna i mekana, srednje dužine. Osnovna boja je žućkastosmeđa, jelenja, s tamnijim sjenama po nosu, ušima, sapima i nogama. Oči uobičajeno budu tamnocrvene ili smeđe boje. Tirinški kunić ima boju sličnu divljim kunićima, ali s mnogo intenzivnijim i toplijim nijansama. Uzgajivači posebno cijene ujednačenost sjena na krznu i prijelaz boja, što je važan kriterij na izložbama. Smatra se da je pasmina nastala križanjem havanera, srebrnastog kunića i smeđih varijanti belgijskog zeca.
Tirinški kunići su poznati po mirnoj, blago znatiželjnoj naravi. Dobro se slažu s ljudima, posebno ako su pravilno socijalizirani. Zbog svoje umjerene veličine i uravnoteženog karaktera, često su dobar izbor za obitelji i početnike. Potrebno im je dovoljno prostora za kretanje, pa je idealno za uzgoj ograđen prostor na otvorenom ili velika unutarnja nastamba. Kao i kod drugih pasmina, važna je uravnotežena prehrana (sijeno, peleti, povrće). Dlaka zahtijeva minimalnu njegu, osim u sezoni linjanja. Tirinški kunić je estetski vrlo atraktivan i temperamentom blag kunić, izvrstan za ljubitelje malih životinja, izložbe ili jednostavno kao umiljat kućni ljubimac. Njegova boja i skladan izgled čine ga jednom od ljepših tradicionalnih pasmina. Hranidba tirinškog kunića (kao i drugih pasmina kunića) treba biti uravnotežena, raznovrsna i prilagođena potrebama vrste. Iako tirinški kunić nema posebne prehrambene zahtjeve u odnosu na druge kuniće, pravilna prehrana je ključna za zdravlje, dlaku i dug životni vijek.
Držanje i bolesti
Preporučeni uvjeti za držanje tirinškog kunića zahtjevaju kavez minimalno 100 × 60 cm po kuniću, a podloga bi trebala biti od piljevine, slame, ili suhe trave. Za njihovo držanje jako je bitna ventilacija jer ne podnose vlagu niti propuh. Optimalna temperatura držanje je 10–20 °C, ali podnose i hladnije vrijeme uz suhu nastambu. Za držanje je najbolje prirodno svjetlo, ali ne direktno sunce.
Najčešće bolesti:
Kokcidioza – parazitska bolest crijeva
Enteritis – probavne smetnje kod mladih
Zaraza u ušima – ušne grinje, krastice
Zubi – problemi s prerastanjem ako ne grizu grube biljke
Myxomatoza i RHD – smrtonosni virusi (potrebna cijepljenja)
RHD (Rabbit Hemorrhagic Disease), poznata i kao virusna hemoragijska bolest kunića, jedna je od najopasnijih i najzaraznijih bolesti kunića. Može uzrokovati brzu smrt i velike gubitke u uzgoju, pa je važno znati prepoznati simptome i prevenirati zarazu. Virus je izuzetno zarazan i prenosi se:
• Direktno – kontaktom zaraženih kunića (sekreti, izmet)
• Indirektno – kontaminiranom hranom, vodom, steljom, opremom
• Ljudi i životinje – virus se prenosi na odjeći, obući, rukama, a mogu ga prenijeti i muhe i ptice
Virus može preživjeti tjednima u okolišu (posebno u hladnim uvjetima). Bolest se često razvija naglo i bez vidljivih znakova, ali mogući simptomi uključuju kod blažeg oblika: letargiju, odbijanje hrane, usporenost, povišenu temperaturu, teško disanje. Kod teškog oblika nastaje iznenadna smrt, krvarenje iz nosa, grčevi, trzaji, pjena na ustima, uginulo mladunče bez znakova bolesti. Najvažnija i najefikasnija zaštita je cijepljenje kombiniranim cjepivima (RHD + Myxomatoza) ili pojedinačna. Prvo cijepljenje u dobi od 5–6 tjedana, a revakcinacija je potrebna svake godine.
Kako pravilno hraniti?
Sijeno je osnova prehrane (70–80 %) i mora biti stalno dostupno jer je najvažniji dio hranidbe. Sijeno, osim što je važno za probavu, bitno je i zbog trošenja zuba koji stalno rastu. Svježe povrće treba činiti 10 do 15 %. Daje se svakodnevno, ali u kontroliranim količinama i to: zelena salata (ne kristalka), zatim blitva, kelj, korabica (u malim količinama), mrkva (umjereno – sadrži šećer), celer, peršin (korijen i lišće). Peletirana hrana se uobičajeno daje 5 do 10 %. Kao poslastica, ne često, mogu se u malim količinama (komadić) dati jabuka, kruška i banana. Kunićima nikako nemojte davati kupus, grah, krumpir, luk, kao i pljesnivo povrće ili pelijesnivo sijeno itd., jer uzrokuju trovanje i nadimanje. Kunić ne smije biti bez hrane više od 12 sati jer može uzrokovati zastoj probave. Ljeti pripazite na kvarenje svježe hrane i promijenite vodu više puta dnevno.
