Stranice u tiskanom izdanju: 2
Možemo li i dalje opstati s poljoprivrednom politikom koja se bazira na europskoj politici subvencija i je li ona najbolja ili ima neki sustav koji bi na bolji i učinkovitiji način poticao poljoprivredu, samo su neka od pitanja koja se postavljaju u okruženju moderne Europe danas.
Svakako da su to pitanja koja se postavljaju i u Hrvatskoj, kao zemlji s ogromnim poljoprivrednim potencijalom, ali i velikom potrebom i težnjom da ojačamo taj sektor te da se uspješno uklopimo u zajednički cilj zemalja EU da bi u okviru Zajedničke poljoprivredne politike mogli osigurati zdravstveno ispravnu i kvalitetnu hranu.
Posljedice Brexita
Izlazak Velike Britanije iz Europske unije potencira mnogo pitanja. Institucionalni, financijski i operativni okviri koji će proisteći iz Brexita sugeriraju cijeli niz mogućih ishoda. Velika Britanija je zemlja koja je u Zajedničkom poljoprivrednom fondu Europske unije godišnje sudjelovala s 3 milijardi eura, što će u svakom slučaju biti veliki deficit te će ostale zemlje članice biti u problemu kako restrukturirati postojeći fond i nadomjestiti ovaj manjak. Brexit je stvorio priliku za mogućnost da Velika Britanija stvori vlastitu poljoprivrednu politiku. Pozicija Velike Britanije nije rijetka, jer je vlada Novog Zelanda 1980. godine uvela programe reformi i transformirala cijeli prehrambeni i poljoprivredni sektor svoje države kako bi dugotrajno poboljšala svoju ekonomsku dobrobit te zamijenila stari sustav koji se bazirao na subvencijama.
Ukidanje subvencija u poljoprivredi Novog Zelanda
1984. godine Vlada Novog Zelanda donijela je niz reformi koje su uključivale devalvaciju valute, deregulaciju financijskog tržišta, micanje svih subvencija i tarifnih protekcija, smanjenje granične stope poreza, privatizacije državne imovine i slično. Lista obustave polako je isključila sve subvencije za gnojivo, navodnjavanje, transport i uređenje zemljišta te razne porezne pogodnosti. Vlada je uvela restrukturiranje kredita i plaćanje socijalne skrbi.
Prvo se stanje u poljoprivredi značajno pogoršalo, kriza je bila naročito u stočarskom sektoru koji se s 40 posto financirao iz subvencija, pao je broj farmi te je palo i ukupno područje poljoprivredne proizvodnje. Ove reforme utjecale su na svaki sektor drugačije.
Naime, devalvacija valute pojačala je izvoz koji je postao konkurentniji, smanjen je broj poljoprivrednog zemljišta koji je bio neisplativ za obradu te je primijećen porast malih farmi. Mliječni sektor je nakon reformi prvo jako pao te je potom značajno ojačao. Primjećen je porast u proizvodnji raznih hortikulturnih proizvoda te rast u proizvodnji jabuka, vina, grožđa, i kivija. Nakon reformi poljoprivrednici efikasnije primjenjuju mineralna gnojiva pridonoseći time okolišu te je obrađivanje neplodne zemlje uvelike smanjeno. Ključna faza dolazi poslije 2000. godine kad se Novi Zeland okrenuo izvozu prema Aziji (Kini). Jedna od mjera reformi bila je da se poljoprivrednicima čije poljoprivredno gospodarstvo više nije održivo daju jednokratne bespovratne naknade u iznosu od 45 000 dolara da napuste poljoprivredu. Značajna mjera restrukturiranja bila je otpisivanje i opraštanje dugova u sektoru mliječne i mesne industrije. Pojedincima poljoprivrednicima također su pojedinačni dugovi bili u prosjeku smanjeni ili otpisani za trećinu. Još jedna od mjera uključena u reforme bila je da su poljoprivrednici dobili bolji pristup socijalnom osiguranju, bolju socijalnu skrb nezaposlenim obiteljima te obiteljima s niskim prihodima. U 2009. godini Vlada Novog Zelanda inicirala je osnivanje Primarnog rasta partnerstva da bi poticala inovacije kroz program partnerstva između vlade i privatnog sektora. Uspjeh novozelandske reforme može se i predočiti i kroz podatke FAO koji govore da je poljoprivredni vanjskotrgovinski suficit u 2013. godini bio 18 milijardi dolara u odnosu na suficit iz 1980. godine koji je iznosio svega 3 milijuna dolara.
Efekti tranzicije u Novom Zelandu bili su takvi da su neposredno nakon reformi prihodi poljoprivrednika padali da bi ubrzo potom počeli rasti.
Primjer Novog Zelanda i njegovih reformi nije usporedba koja se može na jednak način povući i u svim državama svijeta, ali je dosljedan primjer da se u zemlji poput Velike Britanije koja je imala poljoprivrednu politiku baziranu na subvencijama okrene nečem sasvim novom i u tome uspije.
