Miljenko Brigljević iz Velike Gorice bio je već iskusni destiler jer je obiteljsku destileriju Brigljević osnovao još 2002. godine, kad je, nakon što je godinama uspješno proizvodio rakije i likere, o čemu svjedoče i brojna prestižna priznanja, koja prekrivaju cijeli jedan zid u uređenom i čistom podrumu, prije pet, šest godina odlučio stvoriti svoj savršeni džin (gin).
Naime, priča o prvom hrvatskom craft ginu počela je kao nostalgična potraga samozatajnog Brigljevića, koji se ne voli hvaliti, jer kaže da se ne živi od prošlosti, za okusom gina iz mladosti, tamo negdje koncem 70, odnosno 80 godine prošlog stoljeća, kad je, kaže, osamdesetih, gin bio najpopularnije piće.
–Okus tog gina koji smo kao tinejdžeri i studenti pili kad smo izlazili van naprosto mi se urezao u pamćenje. Jako sam ga volio piti i zapravo, kad sam puno godina kasnije počeo raditi svoj, stvarao sam piće baš za sebe. Stalno sam ganjao taj okus klasičnog London Dryja, kaže Brigljević.
Do okusa gina iz mladosti došao 2016. godine
Ipak, iako nije bilo lako, ali kroz ‘kreativnu igru’, daleko od bilo kakvog projekta stvaranja gina, preko svih mogućih internetskih stranica na kojima je mogao naći bilo kakve informacije o proizvodnji, istraživao je, te pokušavao rekreirati recepte nekih slavnih ginova.
– Dakle, vodio sam se metodom pokušaja i pogreške, sve dok nisam dobio gin kakav sam želio u proljeće 2016. godine, kaže zadovoljno Brigljević.
Cijeli proces trajao je oko godinu dana kad je napokon bio spreman, izbacio je svoj Flying Cat Gin. No, bio je malo ispred vremena na domaćem tržištu, iako je gin euforija, još prije sedam, osam godina u svijetu, posebno Velikoj Britaniji, već bila krenula. Čovjek je imao destileriju punu boca gina koje nikome nije mogao prodati, jer trendove stvaraju ugostitelji, koji igraju na sigurno, a marketing je bio daleko.
-Išao sam od ugostitelja do ugostitelja i nudio gin, a oni su mi govorili: Pa to nitko ne pije!
Ipak, nije dugo čekao. Samo godinu dana kasnije gin je doslovno eksplodirao, svi su ga htjeli probati i piti.
Prvi hrvatski craft gin
Inače, baš taj tradicionalni okus, koji kaže da je cijelo vrijeme ganjao, izdvaja njegov gin od ostalih na tržištu craftova. Drugi, objašnjava, dodaju razne druge arome, no on se držao klasike. Osim London Dry, premium vrste gina u koji idu isključivo prirodni sastojci i minimalna količina šećera (0,01 gram na litru), Brigljević proizvodi i Old Tom vrstu koja je nešto slađa, a ona zahtjeva i šest mjeseci odležavanja u američkom hrastu, te ima tamniju boju karakterističnu za drvo.
U velikoj sali za radionice gina u destileriji, koje su dobro posjećene, nalaze se brojne bočice s ljekovitim biljkama od kamilice, anisa, komarača, hibiskusa, anđelke, ruže…do Brigljeviću najdraže borovice. Naime, aromatizacija gina se postiže putem maceracije začina i trava ili umjetnim aromama u njegovoj industrijskoj proizvodnji.
S druge strane, trošarine se određuju na osnovi količine proizvedenog alkohola, a granica je za destilerije tisuću litara, te iznose 60 kuna odnosno 30 kn po litri 100 posto čistog alkohola. Tisuću litara, pak, daje 2.500 litara rakije na bazi od 40 posto alkohola.
Prirodni gin od borovica ili kleka
-Čuli smo da je glavna aroma craft gina borovica, po kojoj je gin i dobio ime, a kod nas je u prirodi ima najviše u Gorskom kotaru i Lici, ali i u Bosni. Borovica se još zove i kleka, otud i poznata rakija klekovača, a ugodne je arome za destilate kao i slična joj biljka u Dalmaciji, smrčika, od koje se prave nagrađivani ginovi na Hvaru, objasnio nam je Brigljević koji kupuje za destileriju gotovo bilje, ne bere ga.Otkrio je i pozadinu velike priče oko gina na tržištu gdje ima 50-ak domaćih brendova.
Brigljević drži da je gin jednostavno piće, te drži da je lakše napraviti dobar gin nego li jabukovaču, rakiju od jabuka, treće kategorije, koja ima 40 posto alkohola, ali nije lako doći do industrijskih jabuka kod nas, jer ih nitko ne želi niti brati, ali niti pokloniti destilerijama, iako se moraju maknuti iz voćnjaka.
–Uzor mi je bio poznati francuski calvados, a brend koji je završio u boci prvi put prije tri godine zove se Barrelina, kaže velikogorički destiler.
To je potvrda njegova opreljenja da se vidi što se još može napraviti od domaćih resursa, bilo da se radi o kvalitetnoj sirovini, prirodnim aromama do povoljne klimatske podloge.
-Ne trčimo za količinama alkohola, već količinama aroma u destilatu, jer su prirodne arome te koje razliku dobar od lošeg destilata, ističe naš sugovornik, što znači da je nužno veliko znanje i iskustvo u traženju pravih omjera u spremanju voćnih likera, obogaćenih ljekovitim biljem, na tradicionalan način.
Odležane rakije iz koma grožđa kasne berbe iz Baranje
Novi izazov za Brigljevića je kategorija odležanih pića u hrastu, kao što je to slučaj s konjacima, whiskijima ili rumovima vani, s čime je krenuo u Baranji, još 2017. godine. Mi tu tradiciju, osim kod vinara, nemamo, kaže on. Naime, spremanje likera na tradicionalan način od pažljivo biranih plodova čiste prirode i bez ikakvih umjetnih dodataka, bilo da se radi o drijenku, gorkoj naranči, limunu, smokvi ili orahu, jako su se smanjili u korist druga dva proizvoda destilerije, najprije ginova, a sada i odležanih rakija.
-Radi se o destilatima rakije iz koma grožđa, četiri sorte kasne berbe; graševine, traminca, shardonaya i sivog pinota, koji je išao na odležavanje u nove hrastove bačve, kod nas u Gorici, 18 mjeseci u podrumu gdje je temperatura u rasponu od nekih sedam, osam stupnjeva između ljeta i zime, a ova druga, odležavala je ukupno tri godine, ali sa jako velikim rasponom godišnjih temperatura, i do 40 stupnjeva, što nas je puno naučilo o barikiranju, te još godinu dana u bordoškoj vinskoj bačvi, što je rakiji dalo prirodnu tamnu boju Dark Forest, bez bilo kakvih dodatak, pokazuje nam Brigljević u podrumu.
Naravno, korona kriza je pogodila i ovu destileriju, uslijed velikog pada domaćeg turističkog, odnosno ugostiteljskog tržišta, te su ove godine imali do listopada tek 30 posto prometa u odnosu na prošlu godinu. Ali i ova kriza će jednom proći, neprodana rakija se neće pokvariti, ali dobre godine su ono što, još uvijek, čekamo, zaključuje Brigljević.
