Do veljače je zimsko razdoblje trajalo svega nekoliko dana. Prije i poslije toga jutarnje temperature na kontinentu gotovo stalno su iznad 0oC. To je bio dovoljan poticaj prirodi da procvatu lijeska i proljetnice.
Toplina i unos peluda potaknuli su maticu na zalijeganje većih površina saća nego što je uobičajeno za ovo doba godine. Zahladnjenje uz prilično niske temperature stisnulo je pčele ponovno u jače klupko. To je u zajednicama s većim površinama legla moglo dovesti da ono ostane izvan zone grijanja i smrzne se.
Moguće stradavanje zajednica
Pčele i inače u siječnju počinju razvijati leglo, ali na maloj površini saća koju mogu grijati za hladnih dana i noći. Neuobičajeno dugo neprekidno razdoblje iznadprosječnih temperatura namamilo je pčele iz košnica i one su počele pojačano unositi svježi pelud. To je matici bio dovoljan poticaj na povećano zalijeganje većih površina saća. Uz to, razvoj legla veže zimsko kupko na jedno mjesto, a istovremeno zahtijeva više meda i peluda. U uredno zazimljenim zajednicama s više od 20 kg meda u 2 LR nastavka ne bi smjelo biti problema. Dok je toplo vrijeme pčele se kreću po košnici i mogu doći do udaljenijih okvira jer su vijenci meda iznad površine legla sigurno potrošeni. Preživljavanje slabijih zajednica bez pomoći pčelara bit će upitno.
Ako već nismo, i jačim i slabijim zajednicama moramo pregledati zalihe meda, a najvjerojatnije svima dodati pogače na okvire neposredno iznad legla. Bilo bi dobro da pogače ne sadržavaju stimulanse za razvoj legla u obliku mikroelemenata. Mogu sadržavati bjelančevinske dodatke koji će radilicama olakšati proizvodnju matične mliječi.
Količinu jajašaca matici većim dijelom uvjetuje svježi pelud i dužina dana. Važno je održati što zdravije leglo kako bi se jesensko-zimske pčele koje su iscrpljene zamijenile mladima i osigurale mogućnost preživljavanja zajednice.
Prehlađeno leglo
Nastupom hladnijeg razdoblja sigurno je došlo do problema s grijanjem većih površina legla. Posljedica toga je ugibanje ličinki i mladih pčela u stanicama saća. To dovodi do brojčanog slabljenja zajednica i neograničene mogućnosti za razvoj uzročnika bolesti. Ova opasnost prisutna je u većim razmjerima na kontinentu, dok je u priobalju i na otocima gotovo uobičajeno da pčele stalno njeguju leglo i rijetko se stišću u klupko, iako se ove godine i tamo pojavio snijeg. Prilikom razvoja jajašaca, niske temperature djeluju štetnije ako je jaje starije. To je zbog toga što je u starijem jajetu uznapredovao embrionalni razvoj. Kod ličinki je štetnost veća što su one mlađe. Znači da su nepovoljni utjecaji jači za mlađe nepoklopljeno leglo. Na temperaturama ispod 0oC leglo će sigurno propasti bez obzira u kojem se stadiju razvoja nalazi.
Kod temperature od 18 do 20oC ličinke počinju ugibati nakon dva dana. Pri stalnoj temperaturi od oko 26oC najveći dio legla uginut će već u stadiju ličinke, a mali broj kukuljica u poklopljenim stanicama uspjet će se razviti, ali će imati zakržljale pojedine dijelove tijela. Na temperaturi od 28 do 30oC leglo će se razviti, ali će također biti zakržljalih ili nedovoljno razvijenih pčela. Ako dođe do manjeg pada temperature do 32oC leglo će se normalno razviti, ali kroz duže vrijeme nego obično.
Uvjeti koji dovode do snižavanja temperature, dovest će i do poremećaja u prehrani ličinke, a svaka takva promjena izaziva i usporeni razvoj. Ako dođe do jačih prehrambenih poremećaja možemo očekivati ugibanje čitavog legla. Prehlađeno leglo i njegove posljedice jedan je od razloga upozorenja pčelara o mogućem stradavanju velikog broja pčelinjih zajednica u kontinentalnom dijelu naše zemlje.
Posljedice pothlađivanja
Jačina negativnih posljedica hladnoće ovisi u prvom redu o njenom trajanju i njenom stupnju. Kod slabijeg ili kraćeg djelovanja ne moramo uvijek uočiti znakove prehlađenog legla, ali su ličinke i mlade pčele smanjene opće otpornosti i prijemljivije za neke druge bolesti. Kod jačeg i duljeg djelovanja hladnoće nalazimo karakterističnu sliku na saću. U središnjem dijelu gdje su pčele stvorile klupko i zadržale toplinu nalazimo normalno razvijeno leglo, dok je ono na rubnim dijelovima ostalo nezaštićeno i uginulo.
Uginule ličinke se razgrađuju, gube bijelu boju, jedrost i sedefast sjaj. Prvo poprimaju žućkastu boju, zatim mlađe ličinke postaju crnosmeđe do crne, a starije sivosmeđe do smeđe. Dio uginulih ličinki se odmah osuši i one postaju mrvičaste. Dio se raspada u gnjecavu kašastu masu što se dovodi u vezu s razmnožavanjem bakterija u njima. Rjeđe dolazi do ugibanja kukuljica. Ako ipak uginu, najčešće se osuše i požute. Zahvaćeno leglo je obično bez mirisa, a u rijetkim slučajevima može kiselo zaudarati.
