Čari Baranje oduševljavaju svakog posjetitelja, a još kada se na poljima ili rubovima šume ukažu srne i jeleni ili začuje rika, pravi doživljaj prirode je potpun. No, za poljoprivredne proizvođače na tom području, život se paradoksalno pretvorio u noćnu moru. Noćnu moru toliko veliku da mnogi razmišljaju o odlasku, a razlog je upravo jelenska divljač.
Baranjski poljoprivredni proizvođači gube ,,bitku” s jelenskom divljači:
–Već 300 godina smo na ovim područjima, a sad odlazimo jer od jelena ne možemo ni živjeti ni raditi.
Odlazak zbog jelena
-Tristo godina ćemo nagodinu obilježiti kako smo došli na ova područja, tu smo već skoro 14 generacijskih naraštaja. Vezani smo za ovu zemlju, volimo je obrađivati i ne radimo to samo zbog novca. Međutim, sad smo došli do toga da će nas, nakon što su nas kroz povijest tlačile kojekakve vlasti, na kraju otjerati divljač. To je za ne ,povjerovat’. Da će se ljudi morati seliti s jednog područja zbog jelena. Zvuči nevjerojatno u 21. stoljeću, kaže Vinko Kovačev iz Poljoprivredne zadruge Bajmak iz Topolja.
Tvrdi kako se divljač toliko razmnožila da na tom malom području obitava oko 10 tisuća jelenske divljači. Naprosto poharaju sva polja, a u potrazi za hranom ulaze i u voćnjake gdje obrste sve, pa plodove šljiva i marelica dočekaju samo one najviše grane.
Iz plodoreda morali izbacili četiri najprofitabilnije kulture
-Problem nije od jučer, traje od 2010. g., a eskalirao je 2015.g.. Tad je susjedna Republika Mađarska uz granicu razvukla žilet žicu. Budući da je riječ o prirodnom trokutu omeđenom rijekama Dravom i Dunavom, a na trećoj strani je umjetna barijera, odnosno žica, ta se silna divljač zadržala na našim obradivim površinama, u šumama i lugovima. Štete su preogromne, toliko da smo u plodoredu izbacili četiri najprofitabilnije kulture. Izbacili smo kukuruz, šećernu repu, uljarice, soju, znači sve što iz zemlje viri je nerentabilno. Dovedena je u pitanje naša opstojnost na ovim područjima. O tomu smo upozorili i Vladu i ministricu poljoprivrede, kaže Petar Pranjić, poljoprivrednik iz Čeminca.
Petar Pranjić je i član Odbora za poljoprivredu u Hrvatskoj poljoprivrednoj komori u Zagrebu. Premda su njegova polja malo udaljenija od graničnog dijela s Republikom Mađarskom i Pranjić ima isti problem. U njegovom slučaju on je dodatno potaknut prolaskom Koridora 5C koji je “prepolovio” Baranju.
-Divljač migrira i namnožava se svake godine, u tisućama komada, na tako malom području. I sad već jedan dio divljači prešao prema južnom dijelu Baranje i sjevernom. Počeli su se širiti prema Osijeku, Dardi, i ritovima u Kopačevu. Ujutro kad pijete kavu, dođu vam u dvorište, na desetak metara od vas. To postaje jedna oaza, jedan nacionalni park i ako ostane ovako imat ćemo za nekoliko godina američki Yellowstone. Svjesni smo da ljudi gledaju na ljepote Baranje iz druge perspektive, i iz ljubavi prema životinjama, koje i mi volimo i s kojima smo do sada zajednički živjeli. Ali kad krdo od 3 tisuće grla pregazi i opustoši polja, to nama ugrožava život i dovodi nas na prosjački štap, kaže Pranjić.
Pranjić ističe kako se o tom problemu razgovara godinama, a ništa se ne rješava. Smatra kako je to političko pitanje jer treba postići dogovor s mađarskim vlastima o uklanjanju žice kako bi divljač opet mogla prirodnim putem migrirati.
Lovci koriste situaciju
Situaciju dodatno otežavaju, smatraju Pranjić i Kovačev, pojedinci iz lovačkog miljea. Njima nije u interesu smanjenje broja divljači jer u lov dolaze Talijani i Nijemci “koji idu kući s lijepim trofejima, a netko to dobro naplati”.
–Nedopustivo je da u saborskom odboru predlaže i glasa za zakone čovjek koji ima svoje privatno lovište na tom području, koji ima isključivo korist od toga. Silne novce zarađuje na jelenima koji jedu naše usjeve. Koristi se nastala situacija. Jedan zlatni jelen košta najmanje 10 tisuća eura, pa na odstrijeljenih minimum 20-ak godišnje, to je lijepa zarada. Koncesija je 30 tisuća kuna godišnje, što je tek pola jelena, kaže Kovačev. Kovačev je godinama vodio spor s lovačkim društvom zbog štete koju mu je nanijela divljač.
-U sustavu poticaja jedna krava treba jedan hektar, a jelen dvostruko. Ako se kreće 10 tisuća po Baranji, to je 10 tisuća hektara uništene površine, pojedene i još 10 tisuća hektara načete. To su strašne štete i mi to trpiti ne možemo, a nismo u mogućnosti ni ograditi. Pogotovo što sve njive ni nisu na istom mjestu već su razbacane. To bi bila još jedna investicija uz sve uloženo. Evo primjerice... imamo ovdje jednog značajnijeg proizvođača s većom obradivom površinom. On sad uzima kredit od 2 milijuna kuna, kako bi podigao ogradu i zaštitio posjed. No, ne znam koliko će to biti učinkovito jer kad krene krdo, to je nezaustavljiva sila, kaže Pranjić.
Divljač je imovina RH
Na nedavnoj sjednici Odbora za poljoprivredu Hrvatskog sabora raspravljalo se o štetama koju divljač čini na usjevima poljoprivrednika kao i do sada provođenim mjerama, naknadama za počinjenu štetu, mogućnostima prevencije i smanjenja šteta, oblicima provođenja mjera zaštite i utjecaju provođenja ovih mjera na očuvanje okoliša i bioraznolikosti u Republici Hrvatskoj.
Na njoj je Stipan Šašlin upozorio kako štete od divljači rastu. To je dijelom uzrokovano i izostankom komercijalnog lova zbog pandemije bolesti Covida-19, ali i promjenama u staništima. One su pak uzrokovane intenziviranjem poljoprivredne proizvodnje i drastičnim mjerama kao što je podizanje žilet žice na hrvatsko-mađarskoj granici. Sve to dovodi do velike koncentracije divljači na pojedinim područjima. Tako je Baranja jedno od najugroženijih područja s aspekta šteta od divljači. Upozorio je i kako po važećem cjeniku Hrvatskog lovačkog saveza, u slučaju korištenja cijele lovne osnove, lovačka društva ne bi bila u mogućnosti pokriti svu nastalu štetu. Pozvao je na iznalaženje hitnih rješenja kroz dijalog Ministarstva poljoprivrede i Hrvatskog lovačkog saveza.
Predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza, Đuro Dečak upozorio je na važnost iznalaženja modaliteta za rješavanje problema šteta od divljači. Podsjetio je i da je divljač imovina Republike Hrvatske za koju ne mogu odgovarati lovačka društva. Upozorio je na nedostupnost podataka i informacija od strane Ministarstva poljoprivred i visoke troškove utvrđivanja šteta. Uputio je i apel za smanjenje administrativnih barijera i pojednostavljenje postupaka izrade lovnogospodarskih osnova po uzoru na druge države članice Europske Unije.
Dečak rješenje problema vidi u policama osiguranja, koje bi bile dobre za poljoprivrednike, koji su dobrim dijelom i lovci. Prema riječima Šime Mršića, državnog tajnika Ministarstva poljoprivrede, od 2018. godine se financira polica osiguranja za štete od divljači u prometu. Za iste je do sada izdvojeno 67,4 milijuna kuna. Istaknuo je kako je krajem 2020. godine Ministarstvo pokrenulo javnu nabavu za jedinstvenu policu osiguranja. Na nju nije pristigla niti jedna ponuda. U tijeku je valorizacija pristiglih šteta od divljači u prometu. Za 2021. godinu osigurano je u proračunu 60 milijuna kuna za osiguranje šteta od divljači. Od toga je 45 milijuna kuna za dospjele štete u prometu i 15 milijuna kuna za štete na poljoprivrednim usjevima.
Osiguravajuće kuće ne žele osiguravati usjeve
-Osiguravajuća društva ne žele ulaziti u rizik i osiguravati polja i usjeve jer su svjesni gubitka. Svake godine su tolike štete u poljoprivredi da oni to ne mogu isplatiti. Drugim riječima, to je na taj način nerješiv problem, kaže Pranjić.
Baranjski poljoprivredni proizvođači rješenje vide prvenstveno u uklanjanju žice s hrvatsko-mađarske granice, a onda u prebrojavanju divljači i raseljavanju na područja gdje te divljači nema.
-Ako je to državno nacionalno blago, država se za njih treba i brinuti. Međutim, ne može to blago jesti naše kukuruze i biti svačije. Da ne spominjemo što se divljač eksponencijalno množi. Ove godine ćemo, ako smo lani imali 3 tisuće, imati oko 4,5 tisuće jedinki divljači. Politika mora donijeti tu odluku, znači treba se prebrojati, napraviti lovnogospodarska osnova i neka se ta divljač preseli u područja u kojima je nema. Kažu to je skupo, pa neka i država snosi troškove. Stalno pričaju o demografiji i ruralnom razvoju, a mi ćemo morati napustiti selo zbog divljači.
Već smo sada peta najgora općina, od ukupno 428 u Republici Hrvatskoj, kad je u pitanju smanjenje stanovnika, kaže topoljski proizvođač čija zadruga ima 400 hektara u ratarstvu i 45 hektara voćnjaka.
Mak i lan umjesto pšenice, kukuruza i soje
Prije dvije godine samo na kukuruzu i soji Kovačev je imao štete od divljači u visini od milijun kuna, a koju mu nitko nije nadoknadio. Rekli su mu da je zakasnio s prijavom štete u roku tjedan dana. U konačnici mu je jedino preostalo promijeniti ratarske kulture.
-Prebacili smo se na druge kulture, više nemamo soju, suncokret, šećernu repu. Sada uvodimo sasvim desete kulture koje nismo ni sanjali da ćemo sijati, poput lana, maka, prosa, uglavnom neke koje ne zanimaju tu divljač. Istina, prođu preko polja i izgaze, ali to ispada najmanja šteta. Ove godine imamo 120 hektara maka i 20 hektara lana za austrijsko tržište, to sad prvi put radimo. Ne možemo se kompletno prebaciti s proizvodnjom opet zbog plodoreda, mak bi se trebalo sijati svake 4 godine, tako da ćemo se morati odlučiti za još neke druge slične kulture, kaže Kovačev.
Prema Pranjićevim riječima, on je uspio zadržati žitarice oko 80 posto, ali isključivo brkulje koje bockaju pa ju divljač neće.
– Volio bih možda i neku prinosniju kulturu, ali moram ovu da bih odbio divljač. Moja su polja još na dobroj poziciji u odnosu na proizvođače koji su uz hrvatsko-mađarsku granicu, pa su puno izloženiji. No, računam odmah u startu 30 posto prinosa manje, upravo zbog divljači. Ulaganja su enormna, kao i troškovi, a štete ogromne i neka se ponovi dva do tri puta, gotovo je, više nemamo od čega živjeti, a da ne govorimo o nekom profitu, kaže Pranjić.
Poguban pohod divljači
Mještani pitoresknog baranjskog sela Topolja kažu kako se tridesetak godina prije Domovinskog rata znalo da na tom području ima jelena i srna, ali ih mnogi nikad nisu ugledali. A sada ih viđaju na stotine dnevno.
– Do svoje 26 godine samo jednom sam u životu vidio jelena, a sada 30 godina kasnije dnevno ih viđam stotine. Bilo je nekoliko klipova zagriženih uz kraj parcele pa smo znali da je bio jelen, a ovo sada je nevjerojatno, onaj tko to nije vidio ne može si ni predočiti kolika je to šteta. Mi isto volimo tu prirodu i te životinje, nije da bismo ih sad sve poubijali, ali onaj tko gospodari tim područjem o njemu mora voditi brigu.
–Pogledajte naše voćnjake, satrli su ih, kad podignem ruku nema ničeg, sve su pojeli. Koliko god mogu dohvatiti visoko, sve brste. U drugom mjesecu se košute tele i kad mladi ojačaju, a to je taman kad suncokret ili kukuruzi narastu, krenu zajedno u pohode jer se pripremaju za zimu. Ne preostaje nam ništa drugo nego da pokušamo u tih mjesec dana, dok oni ne krenu, završiti sa pšenicom i ječmom. Možemo saditi samo te kulture koje ,,završavaju’’ prije nego jelenska divljač krene u svoj razarajući i za nas poguban pohod. Mi nemamo drugih opcija, osim da u konačnici napustimo svoj zavičaj, zaključuje Kovačev.
