Firentinski golub je stara pasmina podrijetlom iz talijanske pokrajine Toskane, točnije iz Firence, nekada grada-države. Izvorno je ovaj golub uzgajan kao gospodarska pasmina kakvoćnog mesa.
Nekad firentinski golub nije imao tipičan oblik kokošastog goluba. To je postignuto tek kasnije, tijekom 19. stoljeća u Lombardiji, križanjem s malteškim golubom. Od tamo se preko Austrije proširio u Bavarsku i Češku gdje je poslužio za stvaranje nove gospodarske pasmine – goluba cestara.
Firentinski golub je prekrasna pasmina srednje veličine. Ona bi trebala zadovoljiti ukuse najzahtjevnijih golubara. Usto je i prikladan za držanje na seoskom gospodarstvu. Krasi ga živahan i borbeni temperament, ali bez agresivnog karaktera, pa se stoga ne sukobljava s drugim golubovima u nastambi. Rasplodni parovi pouzdano othranjuju svoj pomladak. Odlikuju se dobrom plodnošću i vitalnošću, te daju izvrsne mlade golubove za meso.
U prošlosti se firentinski golub često koristio za oplemenjivanje gospodarskih pasmina golubova za proizvodnju mesa. Bez obzira na tjelesnu masu koja se kreće od 600 do 700 g, ponekad i do 900 g. Danas se zbog elegantnog i skladno građenog tijela te izrazito atraktivnog crteža uglavnom uzgaja kao ukrasni golub. U novije vrijeme postao je vrlo rijedak i nalazi se na popisu pasmina kojima prijeti opasnost od izumiranja.
Pasminski standard
Premda je u Toskani već 1870. godine postojalo društvo za uzgoj golubova, prvi pasminski standard za firentinskog goluba napravljen je 1923. u Njemačkoj i u osnovnim točkama vrijedi do danas. Glava je velika i glatka, jednoliko zaobljena s izraženim čelom. Oči su narančastocrvene, a uzak neoperjan obod oko njih može biti tamniji i svjetliji, uvijek u korelaciji s bojom perja. Kljun je srednje duljine, tamnije obojen u crnih i plavih primjeraka, a kod drugih boja svjetliji. Snažan i dugačak vrat nošen je okomito i ravnomjerno se sužava prema glavi. Prsa su široka, puna, dobro zaobljena i visoko postavljena.
Leđa su kratka, vodoravno nošena, široka u visini ramena. Donja linija tijela koja polazi od prsa, preko trbuha do podrepnih pera, mora biti dobro polukružno zaobljena. Krila su kratka i široka, naslonjena na rep, ali se na vrhu nikad ne križaju. Rep je kratak i čvrst, ne preširok, dobro zatvoren i nošen pod kutom od 45 stupnjeva. Bedra su dobro vidljiva i bogato obrasla perjem. Dugačke i snažne noge s ravnim i dobro razmaknutim prstima su neoperjane. Boja noktiju je svijetlija, ali nije bitna prilikom ocjenjivanja na izložbi. Osnovna boja perja je bijela, dok su glava, grlo, prednji dio vrata, štitovi krila i rep obojeni u širokom rasponu osnovnih boja: crna, plava, crvena, žuta, smeđa, kovana, svijetloplavo ljuskava, srebrnasta i fako, s poprečnim krilnim prugama ili bez njih.
Šest do jedanaest letnih pera bijelo je obojeno. Maska glave mora biti jasno definirana pravilnim i lučnim konturama, počevši od potiljka prema dolje do kljuna i dopire do prednjeg dijela vrata, tri do četiri centimetra ispod kljuna. Dopuštena je pigmentacija unutarnjeg dijela bedara i gornjeg dijela leđa. Početnik bi trebao znati da je bolje držati samo jednu boju, najviše dvije, najbolje one koje se mogu nadopunjavati, poput crvene i crne. Ipak, glavna i najvažnija uzgojna svojstva jesu oblik, veličina i držanje tijela, oblik glave i kvaliteta repa. Tek na drugom mjestu su crtež i kvaliteta boje perja.
Danas krupnoća tijela više nije toliko važna kao polovicom prošlog stoljeća, kad je on oblikom bio bliži starom tipu kraljevskog goluba. Visoko nošen rep u kombinaciji s kratkim leđima tvori tipičnu eleganciju kokošastog goluba. Gledano iz profila, ukupna visina goluba podijeljena je na tri jednaka dijela: 1/3 obuhvaća područje od korijena vrata i leđa do vrha glave (tjemena), 1/3 trup od trbuha do leđa i 1/3 noge od stopala do trbuha. U dobi između sedam i deset dana mladi se prstenuju zatvorenim prstenom veličine 10 mm.
Njegovo drugo ime florentinski golub (njem. florentiner, fran. florentin, engl. florentine, češki florentsky) izvedeno je od latinskog naziva Florentia za grad Firencu. Prema kazivanju Miroslava Bunića, vodećeg uzgajatelja ovih golubova na Varaždinštini, šezdesetih godina prošlog stoljeća donosili su ih iz Italije fratri kapucini te uzgajali radi izdašne količine i kakvoće mesa. Iz njihova samostana proširili su se među golubarima u Varaždinu i okolici, svjedoči nam uzgajatelj starije generacije Antun Melnjak iz Gojanca.
