Obrada tla jedna je od najznačajnijim agrotehničkih mjera, a koja ima niz važnih zadaća u procesu uzgoja ratarskih usjeva. Jedan od njenih najvažnijih uloga je i akumulacija vode; odnosno njena konzervacija (očuvanje) za potrebe biljaka tijekom sušnijih razdoblja vegetacije. Promjene klime su sve intenzivnije. Pitanja vezana uz konzervaciju vode kao i njenu racionalnu potrošnju u uzgoju usjeva postaju sve važnija.
Tradicionalni/uobičajeni/standardni sustavi obrade tla podrazumijevaju intenzivnu i duboku obradu tla oranjem. Oni imaju izvjesne pozitivne, ali i daleko veći broj negativnih implikacija na tlo. Ove se negativnosti prvenstveno odnose na degradaciju njegovih fizikalnih, bioloških i kemijskih značajki. Primjenom odgovarajućih sustava obrade tla iz spektra reduciranih i konzervacijskih može se postići ekonomičnija dinamika, potrošnja i iskoristivost vode tla u sušnim agroekološkim uzgojnim uvjetima.
Sve veća učestalost toplih i suhih ljeta značajno će utjecati ili već utječe na dužinu vegetacijskog razdoblja. Također i i na kvalitetu i produktivnost usjeva. Kulturne biljne vrste s duljim vegetacijskim razdobljem mogu uslijed stresa prisilno sazrijevati. Zbog toga je potrebno uzgajati kultivare koji bolje podnose sušu i visoke temperature. Ljeto je po pitanju dinamike, distribucije, pristupačnosti, ali i gubitka vode u uzgoju usjeva najkritičnije godišnje razdoblje. Ako se ovome pridoda i neadekvatan ili neadekvatno primijenjen konvencionalni sustav obrade tla (oranje + preveliki broj prohoda oruđima u osnovnoj i dopunskoj obradi, ali i pri njezi usjeva), navedeni problemi mogu se višestruko multiplicirati.
Konvencionalnom obradom tla povećava se gubitak vode, a posebice bez kvalitetno provedene dopunske obrade nakon oranja ili rahljenja. Umjesto nje treba primijeniti reducirane i konzervacijske sustave obrade kojima se značajnije čuva vlaga u tlu.
Stalni rast cijena energenata uzrokuje i rast troškova proizvodnje. Zbog toga se prije sjetve krajem ljeta ili u jesen može primijeniti plića osnovna obrada. Radi smanjivanja oštećenje uzrokovanih klimom / vremenskim prilikama, neophodna je obrada bez zbijanja podobradivog sloja tla. Ekstremna raspodjela ljetnih oborina i kratka, ali intenzivna kišna razdoblja, upozoravaju na potrebu održavanja povoljnog kapaciteta tla za vodu te na sprječavanje isušivanja i stvaranja praškastog površinskog sloja.
Osnovne zakonitosti pravilnog čuvanja vode u tlu:
- Promjena dubine i načina ljetne obrade tla – ranija primjenjivana praksa nije bila pogodna za smanjivanje klimatskim prilikama uzrokovanih oštećenja. Radi konzervacije vlage i održavanja kakvoće tla, treba primjenjivati plitku obradu strništa iza koje slijedi poravnavanje i stabilizacija površine tla uz prethodno provedenu kvalitetnu distribuciju žetvenih/biljnih ostataka po površini tla (malčiranje).
- Pokrivenost površine tla nakon obrade u odgovarajućem postotku, primjerice 35 – 45 %, čuva tlo od toplinskog i oborinskog stresa, isušivanja i smanjivanja biološke aktivnosti u ljetu.
- U bilo kojoj sezoni, a posebno tijekom ljetnih mjeseci potrebno je smanjitiaktivnupovršinu gubljenja vode iz tla te obrađeno tlo pritisnuti valjcima (stabilizirati površinu). Rahli površinski sloj tla ima izolacijsku ulogu. Preko velike površine suhog i grudastog tla gubi se puno vode, ali je i usvajanje vode slabije. Velike grude tla prvo treba razrahliti (razbiti) teškim valjkom – sjeckanjem, rezanjem, kidanjem – uz istovremeno utiskivanje u obrađeno tlo te tako formirati povoljnije uvjete za usvajanje vode.
- Treba prekinuti kontinuitet zbijenog tlakoji sprječavanormalno usvajanje vode te vratiti skladni režim vlaženja tla. Ekstremne klimatske/vremenske prilike prisiljavaju na neprekidno skladištenje vlage tla, odnosno na što je moguće veće usvajanje i što je moguće manje gubljenje vode.
- Ne treba upotrebljavati oruđa kojima se formira zbijeni sloj (plug, klasična tanjurača, i sl.), a posebice izbjegavati njihovu uporabu na mokrom tlu.
- Dubinu osnovne obrade tla oranjem potrebno je varirati, što znači da je u primjeni najpoželjnije koristiti oruđa kojima se tlo rahli bez okretanja (izostavljanje oranja).
- Organsku tvar u tlu treba očuvati (a po mogućnosti i povećavati njen udio) jer je ona neophodna u očuvanju vlage i ublažavanju stresnih stanja uslijed nepovoljnih klimatskih utjecaja. Žetvene ostatke ne bi trebalo uklanjati s tla, a posebno u slučaju kad se gnojidba stajskim gnojem i zelena gnojidba ne primjenjuju u zadovoljavajućoj količini.
- Korovi su veliki potrošači vode pa je na njih potrebno obratiti veliku pozornost. Veći broj korova dobro podnosi sušu (puno bolje od kulturnih biljaka). Neke vrste i preferiraju vruće i suhe vremenske prilike, pri čemu im se skraćuje vrijeme dozrijevanja sjemena. Zbog svega toga potrebno ih je djelotvorno suzbijati.
Vegetacijska godina se ocjenjuje kao sušna ako je ukupna količina oborina koja od listopada do rujna iduće godine niža za barem 20 % u odnosu na višegodišnji prosjek. Zbog toga može doći do pada prinosa bez obzira na rok sjetve. Lošom raspodjelom smanjenih količina oborina šteta se još više povećava. U slučaju dobre raspodjele manje količine oborina, stručno i kvalitetno obavljenom obradom tla u značajnoj se mjeri može umanjiti šteta uzrokovana nedostatkom oborina.
Zimsko razdoblje se ocjenjuje kao ekstremno sušno ako je prosječna količina oborina od listopada do ožujka niža od višegodišnjeg prosjeka za minimalno 30 %. U takvim je uvjetima količina uskladištene vode manja od potrebne, a opskrbu biljaka vodom određuju oborine u vegetacijskom razdoblju. Tla koja su u jesen grubo poorana i nisu dopunski obrađena gube vodu tijekom cijelog zimskog razdoblja.
Sadržaj vlage tla u površinskom sloju ostat će neujednačen na cijeloj obradivoj površini; čak i nakon dopunske obrade i predsjetvene pripreme uzrokujući neujednačenu sjetvu i nicanje. Osnovna obrada tla obavljena u proljeće i gubici vode nastali zbog narušavanja dubljih slojeva tla, kao i na tlima teškog mehaničkog sastava mogu prouzročiti teška oštećenja tla. Sve navedeno će imati izravnu refleksiju na smanjenje prinosa uzgajanih usjeva.
Ljetno razdoblje se ocjenjuje kao sušno ako je količina oborina od travnja do rujna niža od prosjeka za min. 30%. Ova je pojava opasnija za ostvarivanje visokih prinosa kod biljaka s duljim vegetacijskim razdobljem. Smanjenje visine uroda kod ovih usjeva može biti i veće ako u vrijeme žetve padaju obilne kiše. U razdoblju obrade tla, na suhom je tlu izvođenje radova otežano. Veći dio pogrešaka vezanih za kvalitetu obrade ipak može izbjeći. Postoji velika razlika između prirodnog gubitka vlage tla i gubitka uslijed primjene pogrešne tehnologije u obradi. Manji sadržaj vode u tlu omogućuje djelotvornije popravljanje zbijene zone korijena.
Ekstremno suhi mjesec prije sjetve ili tijekom vegetacijskog razdoblja s količinom oborina nižom za minimalno 30 – 35 % od višegodišnjeg prosjeka u uvjetima ekstremnih klimatskih prilika ne predstavlja ništa neobično. Ako se nakon žetve izvode zahvati obrade tla, uslijed kojih dolazi do gubljenja vode, pojačavaju se negativni utjecaji sušnog razdoblja krajem ljeta i prije sjetve u jesen. U slučaju preklapanja termina žetve predusjeva i sjetve sljedećeg usjeva, prednosti i nedostaci približno se izjednačuju.
Kad je tlo suho, strojevi za žetvu uzrokuju manje štete na tlu uslijed gaženja. Sušenje i usitnjavanje biljnih ostataka je kvalitetnije jer ne smetaju pri obradi. Uporaba oruđa kojima nastaju veće grude pri obradi tla ne preporučuju se u većini slučajeva.
Tijekom blagih i kišnih ili snježnih zima u tlu se može uskladištiti više vode uz povoljan kapacitet za vodu; kojeg bi trebalo održavati i, po mogućnosti, povećavati, kako bi tlo bilo u mogućnosti usvojiti što veću količinu zimskih oborina. Zakašnjela obrada tla koja se obavlja po mokrom tlu može imati više posljedica kao što su gnječenje i zbijanje.
Učestalost vjetrovitih dana u zimskom razdoblju upućuje na potrebu sprječavanja gubitka vode primjenom odgovarajuće obrade tla kao što je, primjerice, poravnavanje površine tla u jesen nakon obavljene osnovne obrade (oranjem ili rahljenjem), uz uvjet prekrivenosti tla biljnim ostacima. Očuvanje preostale vlage tla nakon predusjeva, izuzetno je važno za pouzdaniji uzgoj sljedećih proljetnih usjeva. U današnje vrijeme obrada strništa, s ciljem očuvanja vlage tla, postaje sve važniji čimbenik.
Cilj osnovne obrade tla
Osnovno je pravilo da, kakvo god oruđe primijenili, osnovna obrada tla mora omogućiti nesmetanu infiltraciju i minimalne gubitke vode izvan vegetacijskog razdoblja. Cilj je formirati tlo bez zbijenog sloja koje je sposobno usvajati, ali i zadržati vodu u tlu. Dublja zona korijena (40 – 45 cm) omogućuje biljkama ostvarivanje potencijalno većih prinosa tijekom sušnog ljetnog razdoblja. Radi ublažavanja šteta od jačih i olujnih vjetrova, neophodno je zaštititi strukturu tla; izbjeći formiranje gruda i prašine; racionalizirati obradu tla te produljiti vrijeme pokrivenosti površine tla žetvenim ostacima (odmah nakon sjetve).
Suša je prirodni dio klime i javlja se u gotovo svim klimatskim zonama, iako posljedice nisu posvuda jednake. Suša se kategorizira kao hidrometeorološka opasnost; odnosno kao opasan fenomen koji snažno utječe na zdravlje ljudi, izaziva materijalnu štetu, osiromašuje stanovništvo, izaziva socijalni i gospodarski poremećaj i čini štetu okolišu. Nedostatak vode često se javlja i s povišenom temperaturom uzrokujući toplinski stres. Visoke temperature zahtijevaju povećanu transpiraciju kako bi se biljka ohladila; to je usko povezano s količinom vode u tlu i biljci.
Negativan utjecaj suše moguće je spriječiti uz navodnjavanje i nekim agrotehničkim zahvatima; kao što je povećanje sadržaja organske tvari i pravilna obrada tla. U sprječavanju štetnih efekata suše pomaže i konzervacijska obrada tla, podrivanje i sprječavanje zbijanja te formiranja nepropusnih slojeva za vodu, terasiranje nagnutih terena, organska gnojidba, sideracija, rotacija usjeva, sjetva pokrovnih usjeva, malčiranje, ranija sjetva proljetnih usjeva, a kasnija ozimih itd.
Dobra praksa za očuvanje vode je obrada koja favorizira infiltraciju kiše u tlo i skladištenje vode u zoni korijena. Također utječe i na sprječavnaje površinskog otjecanja i kontrolu gubitaka evapotranspiracijom (iz tla i korovima). Važno je naglasiti kako rezultati agrotehnike ovise o fizikalno-kemijskim svojstvima tla, reljefu, klimi i vrsti oruđa koje se primjenjuje. To dovodi do zaključka kako nema jedinstvene recepture kako očuvati vodu u tlu za razdoblje kad je biljkama najpotrebnija.
Načini smanjenja gubitka vlage tla
Gubitak vode može se smanjiti raznim načinima, npr. pravilnim odabirom zahvata obrade tla i/ili pokrivanjem tla. Ako se režim vlage tla kao rezultat tehnoloških uzgojnih procesa popravlja, a korištenje uskladištene vode je dobro, tada kažemo da se tlo koristi na zadovoljavajući način. Kad se tehnološkim uzgojnim procesima smanjuje efikasnost korištenja vodnih zaliha u tlu ili se duže vrijeme sprječava održavanje povoljnog vodnog režima u tlu, kažemo kako takva uporaba tla povećava gubitak vode.