Prije natapanjanja treba odrediti količinu vlage u tlu tenziometrom. Kada se raspon vlage u tlu kreće 50-60%(PVK), vlažnost je optimalna. Ukoliko je niža počinje natapanje. Da bi natapanje bilo optimalno valja voditi računa o obroku, početku i turnusu. To su parametri koji određuju količinu vode i periodi u kojima se oni ponavljaju. Na otvorenim površinama ovisi o količini padalina. Malčiranje međurednog prostora će bitno smanjiti evaporaciju. Smještaj bušotine u sredini nasada je najbolji, jer se cijevi lakše raspoređuju do biljaka.
Planiranje natapanja
Kada se planira višegodišnji nasad, najprije se treba potražiti izvor vode na što manjoj dubini (do 10m). Kopanje bi trebalo biti u suho doba godine, jer tada smo sigurni da je voda na toj dubini osigurana kada ju najviše trebamo. Voda koja je bliže traži manju snagu pumpe. Prvu vodu treba dobro ispumpati da mulj ne ulazi u sustav cijevi i ventila. Voda za natapanje ne smije sadržavati soli i teške metale. Dobro je napraviti i analizu. Voda za potrebe natapanja tla se može podjeliti u IV klase. Prva, druga i djelom treća se mogu koristiti. Četvrta je zagađena navedenim otpadnim tvarima i nije dobra za biljke. Dugotrajno zaslanjivanje smanjuje apsorpcijsku moć korijena, a slana voda smanjuje i pH tla (slučaj u dolini Neretve). Pristupačna voda za korijen se drži u tlu snagom 0,33 bara. U krškim područjima gdje voda ponire valja ju sakupljati kroz kišno razdoblje od jeseni do proljeća. U južnoj Lici, Dalmaciji i zaleđu treba raditi akumulacije. Iskopamo bazen ili iskoristimo prirodne vrtače. Možemo ju popločiti kamenom, izbetonirati ili samo prekrijemo čvrstom folijom. Kapacitet vodne akumulacije planiramo prema broju stabala ili zasađenoj površini, odnosno veličini plastenika.
Lokalizirano natapanje – kap po kap
Gdje god možemo pumpe treba koristiti samo za punjenje spremnika od kojih dalje vodi sustav perforiranih cijevi natapanja „kap po kap“. Dalje voda odlazi slobodnim padom koji je najjeftiniji. Takav sustav je najštedljiviji i dovodi vodu u točno određenoj količini. Povoljan je za plastenike i povrtne usjeve. Ekstremna ljeta u plastenicima stvaraju temperature više od 40Co. Kap po kap ne zalijeva lisnu masu, pa ne izaziva ožegotine i šok.
Manja vlaga nadzemne mase doprinosi i smanjenju biljnih bolesti. Za vrijeme rada ne stvara se blato i moguća je kontinuirana berba u plasteniku. Njime se može provoditi i fertirigacija, tj. istovremeno natapanje i gnojidba vodotopivim gnojivima. Kap po kap se sastoji od spremnika, razvodnih cijevi, ventila, crpke i šupljikastih cijevi. Slavina na početku perforirane cijevi se može otvarati i zatvarati po potrebi. Zbog veće stabilnosti cijevi na krajevima je potrebno fiksirati kolčićima. Osim u povrtlarstvu svoje mjesto sve više nalazi i u voćarstvu.
Umjesto kapaljki možemo ugraditi i mikrorasprskivače radijusa 1-3m. Postavljaju se tako da se kišenje preklapa između redova. Trošimo više vode i potreban je tlak u cijevima čime poskupljujemo navodnjavanje. Šupljikave cijevi u trajnim nasadima se odignu od tla zbog lakše košnje.
Kod linearnog sustava natapanja, samohodno bočno kišno krilo (pivot) treba biti lagano, z“cato je izrađeno od aluminija. Kreće se pomoću kotača i pogonskog motora. Dužina krila može biti i do 400m. Tlak u radu je 3-4,5 bara. Intenzitet kišenja je prosječno12mm/h. Uređaj je spojen na hidrant. Cijevi na krilu imaju rasprskivače na udaljenosti 10 -20m. Svaka cijev ima ispusni ventil. Pogodni su za ravne terene i niske usjeve.
Natapanje u brazde i lokve
Pogodno je za velike površine povrtlarskog i ratarskog bilja, te voćnjake i vinograde. Kod glinastih tala brazda može ići u svaki red, a kod lako propusnih u svaki treći. Brazde se mogu postaviti i između visokih gredica napravljenih ggredičarom. Natapanje je prevlaživanjem. Mogu biti protočne ili slijepe koje se nadopunjavaju vodom. Trebaju imati pad od 1-1,5% radi boljeg protoka. Nedostatak je velika potrošnja vode kroz evaporaciju. Protočni sustav ima mogućnost ispusta u drugu akumulaciju. Odatle se višak vode može ponovno koristiti. Vrlo je jednostavan i jeftin, jer sadrži crpku i sifone ili sabirnike. Izvlačenje brazdi ili kanala može biti s dvostrukim plugom koji para tlo i razgrće ga lijevo i desno. Postoje i traktorski priključci s lancem koji rotira, a na sebi ima motičice koje kopaju kanale. Dubina se podešava hidraulički (15-30cm).
Lokve se rade oko jednog ili više stabala, ili čokota u obliku kvadrata ili kruga. Troši se manja količina vode i preciznije se dozira. Voda se dovodi gumenim ili plastičnim cijevima. Kod svakog stabla je odvojak koji se može zatvoriti slavinom. Iskopani kanal ili nasip oko voćke se napuni vodom. Veličina lokve ovisi o površini krošnje. Na kraju parcele kišno krilo se premješta u sljedeći radni položaj samo, ili pomoću traktora. Suvremeni linearni sustav kreće se pravcem po njivi. Upravlja se sajlama ili brazdama. Optimalni zahvat je 2000m. Može mu se podešavati i visina kada njime želimo natapati visoke usjeve. Uspješan rad je samo kada imamo veliku količinu vode u blizini. Najbolje iz površinskih vodotokova. Prije sjetve treba planirati prolaz za kotače da se smanji gaženje zasijanih biljaka.
Kišne rampe trebaju manji radni pritisak 1,5-2 bara. Stvaraju fine kapljice pomoću sprej rasprskivača koji ne oštećuje ni poniknule biljke. Cijevi mogu biti čelično pocinčane raspona 12-50m. Aluminijsko čelične omogućavaju veću širinu do 70m. Veći je protok vode koji omogućava brže namotavanje crijeva. Temeljni dio sustava kišenja čini tifon.
Tifon sustav se sastoji od koluta crijeva, turbine, usisne cijevi. Crijevo se u radu lagano povlači unatrag pomoću velikog zupčanika. Može biti dužine 200 -700m. Duže crijevo s jačom crpkom ima kapacitet opskrbe vodom kišnog krila i do 70m. Za pogon pokretnog crpnog agregta treba snaga traktora 15 -50 kW, ovisno o kapacitetu. Brzina okretanja kardana mora biti 540 o/min. Kapacitet crpljenja ovisi o snazi pumpe i kreće se od 80 -150 m3/h. Brzina povlačenja, količina vode, protok i tlak su regulirani elektronički, ali i promjerom cijevi. Površinsko natapanje ima nedostatak izazivanja temperaturnog šoka (hladna voda na vruće zelene dijelove biljke). Sitnije kapljice smanjuju pojavu ožegotina na biljkama.
Subirigacija je način korištenja sustava za odvodnju kao sistema za natapanje. Cjevna drenaža može poslužiti za odvodnju tijekom kišnog razdoblja i za natapanje ljeti. Budući da cijevi imaju u tlu nagib, možemo koristiti slobodni pad. Krajeve koji izviruju u otvorene kanale treba začepiti. Sva voda će doći do korijena prevlaživanjem kapilarno. Tako imamo sustav u funkciji cijelu godinu i time znatno pojeftinjujemo proizvodnju.
