Koliko god da predstavljaju najprirodniji i najotporniji organizacijski oblik poljoprivredne proizvodnje širom svijeta, obiteljska poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj predmet su sustavnog eksperimentiranja, marginaliziranja i nerazumijevanja njihove ključne uloge u razvoju ruralnog prostora.
Prema podatcima FAO-a više od 90 posto od 570 milijuna poljoprivrednih gospodarstava diljem svijeta vodi pojedinac ili obitelj i oslanjaju se prvenstveno na obiteljski rad. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva proizvode više od 80 posto svjetske hrane u vrijednosnom smislu. Tako otvrđuju središnju važnost obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u svjetskoj sigurnosti hrane danas, ali i za buduće generacije. Vode raznolike poljoprivredne sustave i čuvaju tradicionalne prehrambene proizvode, pridonoseći uravnoteženoj prehrani i očuvanju svjetske agro-biološke raznolikosti. Obiteljski poljoprivrednici duboko su utkani u teritorijalne mreže i lokalne kulture. Svoje prihode troše uglavnom na lokalnim i regionalnim tržištima, stvarajući mnoga poljoprivredna i nepoljoprivredna radna mjesta.
Također, obiteljska poljoprivredna gospodarstva igraju ključnu ulogu u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja.
Jesu li OPG-i od strateškog interesa za RH?
S namjerom da uredi određena područja, hrvatska politika, pa tako i poljoprivredna, se stalno nalazi u procijepu između deklarativnog i stvarnog, potrebnog i nepotrebnog, poticajnog i destimulirajućeg. Nažalost, rezultat takvih eksperimenata je konstantno nazadovanje i zaostajanje u odnosu na konkurenciju i okruženje. Još davne 1994. u dokumentu pod nazivom Pregled stanja i Strategija razvoja poljoprivrede Republike Hrvatske piše: Republika Hrvatska odlučila se za takvu koncepciju razvitka poljoprivrede u kojoj će seljačko obiteljsko gospodarstvo imati stožerno mjesto.
Da stvar bude bolja, početkom 2018. donesen je jedinstveni u svijetu Zakon o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Prema njemu ni do dana današnjega nije izvršeno usklađenje svih OPG-ova sa Zakonom. U skladu s takvim nejasnim okolnostima provedeni su i izbori za novi saziv Hrvatske poljoprivredne komore. Na njima su stvarna obiteljska poljoprivredna gospodarstva doživjela daljnju marginalizaciju, iako po sili zakona jedina ona moraju biti članovi Komore i plaćati članarinu.
O OPG-u, kao poljoprivrednom gospodarstvu od strateškog interesa u Hrvatskoj, slušamo već više od 30 godina. Iako je i u ovom Zakonu OPG strateški važan organizacijski oblik poljoprivrednog gospodarstva, u stvarnosti smo svjedoci sve većeg broja ugašenih OPG-a. Prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju samo u posljednje 4 godine nestalo je više od 20.000 OPG-a. Broj isporučitelja mlijeka u proteklih 10 godina pao je za više od 10.000, mahom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Zbog neshvaćanja pojma obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i njegove uloge u ruralnom prostoru, sve što smo činili u prethodnim godinama je bilo kontraproduktivno.
Politika daje prednost korporacijama
Bilo da se radi o poljoprivrednom zemljištu, ruralnom razvoju, politika je kontinuirano davala prednost korporativnoj poljoprivredi. Rezultat je slučaj Agrokor, demografsko pustošenje ruralnog prostora. Zatim zastoji u povlačenju sredstava iz Europskog fonda za ruralni razvoj, nepravilnosti u dodjeli državnog poljoprivrednog zemljišta i sl. Posljedično, naša poljoprivreda je na začelju produktivnosti među članicama EU. Prilikom ulaska u EU produktivnost hrvatske poljoprivrede je bila 58% niža od europskog prosjeka. Podatak vrijedi za razdoblje 2010-2012.
Prema posljednjim dostupnim podacima o produktivnosti europske poljoprivrede produktivnost hrvatske poljoprivrede je 66% ispod europskog prosjeka. Nažalost, prema podacima Državnog zavoda za statistiku podaci o poljoprivrednoj proizvodnji i dalje imaju negativan trend. Deficit vanjskotrgovinske razmjene u poljoprivredi će najvjerojatnije u 2022. dosegnuti najveću razinu od hrvatske samostalnosti.
Zašto navodim ove podatke i kakve oni imaju veze sa Zakonom o OPG-u? 97% europskih poljoprivrednih gospodarstava su obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Različitost oblika i specifična uloga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u očuvanju i razvoju ruralnog prostora jedan je od osnovnih razloga nedonošenja posebnog zakona o OPG-u. Stoga je paradoksalno da je predlagatelj u ocjeni stanja navodio da će se “Prijedlogom zakona otvarati daljnje mogućnosti pojednostavljenja i fleksibilizacije uvjeta za obavljanje gospodarske poljoprivredne djelatnosti na načelima i iskustvima pozitivnih europskih praksi“. Pitanje je samo kojim i čijim načelima i iskustvima i koja su to pojednostavljenja i fleksibilizacije?
Neusklađeni zakon
Predloženi Zakon nije ni u skladu s ciljevima i zadaćama Zajedničke poljoprivredne politike EU(ZPP), niti s bilo kojom deklaracijom, analizom, preporukom ili studijom, koje su napisane o obiteljskim gospodarstvima od strane Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) ili europskih institucija (Europski parlament, EK). I posljednje istraživanje Europskog parlamenta govori da se mora zaustaviti pad malih poljoprivrednih gospodarstava i pomoći im. Sve kako bi se zadržao postojeći model europske poljoprivrede baziran na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima.
Definicijom OPG u predloženom Zakonu vratili smo se korak unazad u odnosu na Zakon o poljoprivredi iz 2015. i Upisnik poljoprivrednih gospodarstava. Zapravo, ovim Zakonom svaka osoba s prebivalištem u Hrvatskoj ili bilo kojoj zemlji članici EU, te Švicarskoj, Norveškoj, Islandu i Lihtenštajnu može osnovati OPG bez ikakvih ograničenja i uvjeta koji su od presudnog značenja da bi se uopće nešto moglo smatrati OPG-om. To su pretežiti rad i domicilnost (teritorijalnost) članova obitelji, na vlastitim ili unajmljenim proizvodnim resursima.
Postojeći Zakon o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvima i njegove izmjene koje su u tijeku nam dodatno otežava vođenje i upravljanje poljoprivrednom politikom i ruralnim razvojem, jer nećemo znati koja su prava, prirodna obiteljska gospodarstva, a koja hibridna, stvorena ovim Zakonom. On dugoročno dovodi u pitanje prehrambeni suverenitet. On nam je s vrlo niskim stupnjem samodostatnosti već ionako ozbiljno ugrožen.
Nakon što smo prodali banke i trgovine strancima, sada je na red došlo i poljoprivredno zemljište. To im ovaj Zakon uveliko olakšava.
Poljoprivredna proizvodnja i poticaji
U javnosti se kontinuirano stvara slika da je jedina svrha postojanja OPG-ova dobivanje poticaja, što je potpuno pogrešno, ako govorimo o pravim obiteljskih gospodarstvima. Upravo je ovaj Zakon, kao i zemljišta politika, pogotovo u dijelu koji se odnosi na državno poljoprivredno zemljište, otvorio prostor za špekulativne radnje vezane uz dobivanje poticaja bez gotovo ikakve proizvodnje i ulazak u poljoprivredu onih koji s poljoprivredom nemaju nikakve veze. Osim za izvlačenje poticaja, Zakon pogrešnim definiranjem pojma obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo otvara prostor i različitim koruptivnim radnjama. Također i manipulacijama korištenja zemljišta i lažne prodaje poljoprivrednih proizvoda gospodarstva na štandovima širom Hrvatske.
Nedorečenim i štetnim odredbama Zakona otežava se i rad inspekcijskih službi. Naravno da su takvi slučajevi doveli do potpuno iskrivljene slike i marginaliziranja uloge OPG-ova u ruralnom prostoru. Takav razvoj na poljoprivrednoj sceni obeshrabruje i mnoga prava obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Ona se s pravom pitaju zašto da nastave s proizvodnjom kada se može i drugačije dobro živjeti, a ništa ne raditi, ili jednostavno otići sa sela u potrazi za lakšim životom.
Iako predlagatelj govori da su ciljevi Zakona povećanje konkurentnosti, smanjivanje administrativnih barijera i ostanak u područjima gdje žive i rade, Zakon bi mogao izazvati upravo suprotne efekte.
Prijedlogom zakona se dodatno ograničavaju ekonomske slobode i konkurentnost nametanjem dodatnih administrativnih opterećenja (vođenje i obveza prijave dosad nepostojećih evidencija i sl.) i troškova (isticanje tvrtke na sjedištu i svim proizvodnim jedinicama i mjestima). Što se tiče isticanja tvrtke na sjedištu, postavlja se pitanje jeste li igdje u Austriji, Italiji, Francuskoj i da dalje ne nabrajam vidjeli takav primjer? Naravno da ne. Ali mi smo po svemu jedinstveni, pa tako i po padu poljoprivredne proizvodnje.
Zakon bi mogao imati vrlo negativne posljedice na demografsku i socijalnu sliku ruralnog prostora (daljnja depopulacija). Zbog neshvaćanja suštine obiteljskog poljoprivrednog gospodarstava, ovim zakonom se širom otvaraju vrata korporativnoj poljoprivredi. Njene ćemo posljedice imamo prilike gledati nekoliko posljednjih godina (Agrokor i slični sustavi). Zakon omogućava daljnju “grabež” poljoprivrednog zemljišta, kako privatnog, tako i državnog, kao glavnog proizvodnog resursa, od strane velikih hrvatskih, ali i stranih korporacija i financijski moćnih pojedinaca sa svrhom špekulacija s poljoprivrednim zemljištem.
Iako će uskoro biti 5 godina od donošenja Zakona, a u tijeku su i njegove izmjene, naknadna procjena učinka zakona, koja je trebala pokazati što se događa u hrvatskoj poljoprivredi i ruralnom prostoru, a naročito kako se zakonodavni eksperiment odražava na proizvodnju hrane, konkurentnost, produktivnost i demografsku sliku hrvatskog sela, nije napravljena, kao ni za jedan zakon ni prije ni poslije toga.
