Svinje su životinje vrlo prilagodljive različitim uvjetima držanja. Što je genotip plemenitiji, to su i uvjeti držanja u pravilu zahtjevniji. Kod plemenitih genotipova čak i manja odstupanja od optimalne temperature okoline mogu dovesti do značajnijeg pogoršanja proizvodnih svojstava.
Svinje u pravilu vole topla, suha i čista ležišta. Iako ih često percipiramo kao prljave životinje, one to zapravo nisu, nego su takve zbog okoline koja im je na raspolaganju. U pogledu smještaja postoje određeni mikroklimatski uvjeti koje treba zadovoljiti kako bi se svinje osjećale ugodno. Temperatura i vlaga su na prvom mjestu, ali ništa manje nisu važni niti osvjetljenje, brzina strujanja zraka, sastav plinova u objektu.
Većina ovih parametara se uspješno regulira pravilnom ugradnjom ventilacijskog sustava. Osim umjetne ventilacije uz primjenu ventilatora, u manjim objektima uspješno funkcionira i prirodna ventilacija koja funkcionira na principu izmjene toplog i hladnog zraka. Od ostalih bitnih stavki vezano za udoban smještaj svinja je svakako vrsta poda.
Neovisno o vrsti poda, koji može biti puni, rešetkasti ili kombinirani, bitno je da se održava higijena poda i objekta, da je pod udoban i topao te da nije sklizak.
Osim zatvorenog sustava proizvodnje koji je karakterističan za intenzivnu proizvodnju svinja, na manjim OPG-ima vrlo često nalazimo poluotvoreni sustav držanja. U poluotvorenom sustavu držanja svinje se drže u zidanim objektima uz mogućnost izlaska i slobodnog kretanja u ograđenim ispustima. Upravo poluotvoreni sustav držanja smatra se optimalnim s gledišta dobrobiti životinja, ali i s gledišta ostvarivanja što boljih proizvodnih svojstava. Ispusti se ne koriste u najhladnijem dijelu godine, a tijekom toplijih razdoblja u ispustima se svinje hrane i predstavljaju nečisti dio nastambe.
Ispusti mogu biti izvedeni tako da im je pod čvrst betonski koji se može nasteljiti slamom, međutim često su ispusti i zemljani. Ono što bi svakako trebalo izbjegavati je nedovoljna površina zemljanog ispusta koja dovodi do prenapučenosti površine i time uslijed djelovanja oborina do stvaranja blatne, prljave i vlažne okoline za svinje. Kao što je prethodno rečeno, ispusti moraju biti ograđeni radi sprječavanja kontakta s drugim domaćim ili divljim životinjama.
Ako se na gospodarstvu proizvode tovljenici za preradu, koji završnu fazu proizvodnje provode u sustavu držanja na otvorenom, svakako bi se prva faza proizvodnje koja uključuje prasenje, laktaciju i uzgoj prasadi, trebala provesti u zatvorenim objektima. Time se osiguravaju prihvatljivi gubici prasadi u prvoj fazi uzgoja, ali i bolji rast i razvoj u skladu s genskim potencijalom.
Nakon postizanja tjelesne mase od 30 i više kg, prasad u tovu se može držati na otvorenom, osim u slučaju izrazito niskih temperatura, kad bi se i prva faza tova trebala provesti u zatvorenom objektu s kontroliranom mikroklimom. Ovo je klasična situacija u tovu lokalnih autohtonih pasmina, kod kojih tov traje značajno duže (od 12 do 18 mjeseci) u odnosu na tovljenike plemenitih genotipova.
Kod držanja svinja na otvorenom također treba osigurati sve biosigurnosne mjere, od postavljanja dezbarijera, ugradnje dvostrukih ograda (čvrsta ograda odgovarajuće visine i električni pastir s unutarnje strane ograde) te svesti na najmanju mjeru ulazak drugih osoba na farmu, uključujući veterinara, uz osiguranje čiste zaštitne obuće i odjeće tijekom boravka na farmi.
Posebno je važno kontrolirati stanje ograda, osobito onih koje se nalaze u šumskim područjima nakon nevremena koje zna iste oštetiti. Pitanje biosigurnosti je danas svakako jedno od najvažnijih u svjetlu stalne pojave virusnih zaraznih bolesti (afrička svinjska kuga, klasična svinjska kuga), i svatko tko se ozbiljno bavi proizvodnjom svinja mora to uzeti u obzir, jer u protivnom u slučaju izbijanja bolesti, troškovi mogu biti ogromni, a daljnji nastavak proizvodnje upitan.
Pročitajte još:
Može li proizvodnja svinja biti ekonomična?
Pasmine svinja pogodne za manje OPG-e
