Povećana konzumacija žitarica bogatih ugljikohidratima u ljudskoj prehrani u posljednjih nekoliko desetljeća dovela je do povećanja različitih metaboličkih poremećaja u populaciji.
Nutritivna neravnoteža u prehrani može se ispraviti zamjenom žitarica pseudožitaricama. One su bogatije visokokvalitetnim proteinima, dijetalnim vlaknima, nezasićenim mastima i bioaktivnim spojevima (npr. polifenolima i fitosterolima) u usporedbi sa žitaricama. U usporedbi sa žitaricama, zrno pseudožitarica ne sadrži gluten. To ih čini pogodnim za korištenje u prehrani ljudi koji boluju od celijakije. Međutim, korištenje pseudožitarica je ometeno prisutnošću antinutritivnih spojeva (fitata i saponina) i/ili tvari koje daju gorak okus u sjemenkama (pogotovo kvinoja), od kojih se potonji mora svesti na minimum prije ili tijekom obrade hrane.
Biljke koje nazivamo pseudožitaricama ne pripadaju porodici trava (Poaceae) već botanički različitim porodicama iz skupine dvosupnica (dikotiledonske biljke), no pošto se njihovo zrno u ljudskoj uporabi koristi na slični način kao prave žitarice nazvane su pseudožitarice. Od pravih žitarica razlikuju se i prema zahtjevima pri njihovom uzgoju.
Najpoznatije pseudožitarice su heljda, kvinoja i zrnati šćir koji se kod nas u manjim količinama uzgajaju u ekološkoj proizvodnji (u Republici Hrvatskoj u 2024. godini amarant zauzima samo 8,92 ha, heljda 655,91 ha, dok kvinoja 1,03 ha od ukupno obradivih površina pod izravnim plaćanjima).
Podrijetlom su amarant i kvinoja iz Južne Amerike (Peru, Bolivija, Argentina). Obje navedene kulture prilagođene su uzgoju u sušnijim uvjetima, na tlima različitih pH reakcija. U našim uvjetima ograničavajući faktor za njihov uzgoj mogu predstavljati kasni mrazevi i niže temperature.
Foto: Shutterstock
Zrnati šćir je jedna od najstarijih kultiviranih biljaka
Amaranthus spp. (šćir, štir, rumenika, amarant) spada u porodicu Amaranthaceae (štirovke) kojoj pripadaju i šećerna repa, blitva i cikla. Latinski naziv roda Amaranthus potječe od grčkih riječi a (ne) i maraino (venem), odnosno cvijet koji ne vene. Rod Amaranthus obuhvaća više od 60 vrsta od kojih se neke uzgajaju zbog zrna ili dekorativnog cvijeta. Međutim, kad se spomene ime roda Amaranthus kojem pripada amarant, najčešće ga povezujemo s korovskom vrstom Amaranthus retroflexus (oštrodlakavi šćir), invanzivnom korovskom vrstom na našim poljoprivrednim površinama koja je razvila rezistentnost na određene skupine herbicida te ju je teško suzbiti.
Od mnogobrojnih vrsta iz roda Amaranthus samo se tri uzgajaju radi proizvodnje zrna ili konzumacije mladih biljaka u obliku povrća. To su Amaranthus caudatus, Amaranthus cruentus i Amaranthus hypochondriacus. Najznačajniji proizvođači zrnatog šćira su: Peru, Bolivija i SAD. Pored graha, kukuruza i krumpira, amarant se smatra jednom od najstarijih kultiviranih biljaka koju su upotrebljavali stari narodi Srednje i Južne Amerike, Inke i Asteci. U Europi se raširio kao ukrasna biljka u drugoj polovici 18. stoljeća zbog njegovog crvenog cvata.
Zrnati šćir ima jak i dobro razvijen korijenov sustav. Ovisno o sorti i uvjetima uzgoja, stabljika može narasti na visinu od 150 do 250 cm. Pripada u biljke koje za svoj rast i razvoj trebaju dosta topline i svjetla, no nema velike potrebe za vodom. Lišće je bogato vitaminima, folnom kiselinom te željezom, kalcijem, magnezijem i cinkom.
Uzgoj u plodoredu
Zrnati šćir kao i svaku kulturu potrebno je uzgajati u plodoredu. Najbolji predusjevi su mu strne žitarice i mahunarke. Amarant je dobar predusjev ozimim žitaricama (zbog ranog napuštanja parcele) i jarim ratarskim usjevima. Na istoj parceli može se uzgajati svake treće godine, dok je preporuka ponovljenog uzgoja na istoj parceli u ekološkoj proizvodnji nakon pet godina. Iako se može prilagoditi različitim vrstama tla, najveće prinose ostvaruje na dubokim, plodnim i dreniranim tlima. Ne podnosi uzgoj na tlima niže pH reakcije te zakorovljenim tlima. Najbolje uspjeva na tlima slabo kisele do neutralne reakcije.
Zbog jako razvijenog korijenovog sustava smanjuje eroziju tla i pozitivno djeluje na strukturu tla (nakon njegova uzgoja tlo postaje rahlije).
Minimalna temperatura na kojoj sjeme amaranta klije je 12-15 °C. Optimalna temperatura klijanja sjemena relativno visoka i iznosi između 18 i 25 °C. Optimalna temperatura za rast amaranta je 25 °C, a njegov rast se zaustavlja na temperaturama ispod 18 °C. Stoga su temperature (niske) ograničavajući faktor njegova razvoja. Za razliku od većine usjeva amarant ima manje potrebe za vodom. Transpiracijski koeficijent je nizak i iznosi 200-300. Nasuprot tome, ne podnosi prekomjerne količine vode.
Tlo za sjetvu treba biti dobro pripremljeno, slegnuto i odgovarajuće vlage iz razloga što je sjeme amaranta vrlo sitno (masa 1000 zrna iznosi od 0,6 do 1,2 g). Sjetva se obavlja na dubinu od 1 cm kad je tlo ugrijano na najmanje 15 °C i prestane opasnost od kasnih proljetnih mrezeva što je u našim uvjetima okvirno razdoblje od 25. travnja do 15. svibnja. Potrebna količina sjemena za sjetvu ovisna je o sorti i namjeni uzgoja te iznosi od 1,2 do 3,5 kg/ha. Za optimalno klijanje i nicanje potrebno je osigurati dobar kontakt sjemena s tlom. Poželjan sklop biljaka ovisan je o namjeni proizvodnje i predviđenom načinu berbe (okvirno od 40 do 80 biljaka /m² u berbi).
U odnosu na ostale ratarske kulture, potrebne količine osnovnih makrohraniva za uzgoj amaranta su puno manje (N=20-40kg/ha, P2O5 =15-35 kg/ha, K2O= 10-35 kg/ha), no ovisne su o stanju opskrbljenosti tla prema prethodno provedenoj analizi tla. Pri uzgoju amaranta pažnju je potrebno posvetiti gnojidbi dušikom. Prevelike količine dodanog dušika utječu na prekomjeran rast biljke, povećavaju vjerojatnost polijeganja usjeva i odlaganja zriobe. Ostvarni prinosi zrna amaranta ovisni su o sorti, sklopu biljaka, vremenskim uvjetima tijekom uzgoja (posebno oborinama) i kreću se od 600 do 2500 kg/ha zrna. Lišće u ljudskoj prehrani može se koristiti 25-40 dana nakon sjetve. Ovisno o sorti i uvjetima uzgoja prinos zelene mase u fazi cvatnje kreće se od 21,5 do 42,3 t/ha.
Kvinoja kao zeleno povrće
Kao i zrnati šćir i kvinoja (Chenopodium quinoa Willd.) pripada porodici Amarantaceae. Osim zrna, njezino lišće koristi se kao zeleno lisno povrće. Podrijetlom je sa širokih prostora Anda (Ekvador, Bolivija, Kolumbija, Peru, Čile). Tamo su njene sjemenke korištene u ljudskoj prehrani prije više od 5.000 godina. Kako je sjeme Inkama predstavljalo jednu od važnijih namirnica u prehrani zvali su je ”chisiya mama” što znači majka žitarica. Zahvaljujući svojoj prilagodbi na nepovoljne klimatske uvjete u visokim Andama, posebno tolerantnost na sušu i slabiju plodnost tla, kvinoja je vrsta koja se danas sve više širi izvan svog prvotnog područja uzgoja.
Kvinoja se može uzgajati u različitim agroekološkim uvjetima jer postoji niz varijeteta i ekotipova prilagođenih različitima klimama. Korijen kvinoje se sastoji od glavnog korijena i sekundarnih korjenčića. Njihova se glavnina nalazi na 30-40 cm dubine zbog čega je otpornija na sušu. Stabljika je čvrsta i uspravna, prosječne visine biljke od 0,5 do 2,0 metra. Ovisno o ekotipu i agroekoloških uvjeta proizvodnje može biti manje ili više razgranata. Kvinoja ima sitne dvospolne cvjetove koji se sukcesivno otvaraju (5-7 dana) tako da produžena cvatnja traje oko 15 dana. Sampooplodna je biljka. Sjeme kvinoje je jako sitno, različitih boja što ovisi o varijetetu.
Foto: pixabay.com
Na omotač sjemena otpada do 40 % i u njemu se nalaze gorke tvari (saponini). Oni su štetni u prehrani ljudi pa ih prije konzumacije kvinoje treba odstraniti ispiranjem vodom. Zbog kratke dužine vegetacije od 90 do 125 dana uspješno se uzgaja na većim nadmorskim visinama. Za ostvarivanje dobrih prinosa zahtjeva kratke dane i niže temperature. Idealna prosječna temeratura za njezin uzgoj iznosi od 15 do 20 °C, ali ovisno o varijetetu podnosi ekstremne temperature od -8 do 39 °C.
Temperature iznad 35 °C uzrokuju sterilnost polena, što dovodi do smanjene oplodnje i smanjenja prinosa. Otporna je na mraz ako on nastupi prije cvatnje, no u kasnijim fazama rasta i razvoja biljke uzrokuje značajna oštećenja. Nije zahtjevna biljka prema potrebama za vodom jer je učinkovito koristi i tolerantna je na sušu. Za ostvarivanje stabilnih prinosa najviše joj odgovaraju tla neutralne reakcije, ali se može uspješno uzgajati i na kiselim te alkalnim tlima. To predstavlja značajnu prednost prema drugim kulturama. Raste na ilovastim i pjeskovitim, dobro dreniranim tlima umjereno opskrbljenim biljnim hranivima.
Posebna pažnja treba se posvetiti sjetvi
Budući da je kvinoja jari usjev, sjetva se obavlja kad se tlo ugrije na temperaturu od nekih 10 °C, odnosno u našim krajevima krajem travnja do sredine svibnja, ovisno o nadmorskoj visini područja. Zbog izuzetno sitnog sjemena, sjetvi se treba posvetiti odgovarajuća pažnja. To podrazumijeva kvalitetnu pripremu tla, pripremu kvalitetnog sjetvenog sloja, odgovarajuću gustoću sjetve i korištenje kvalitetnog sjemena. Zbog sporog početnog porasta kvinoje jako je bitno da odabrana parcela za sjetvu kvinoje nije zakorovljena. Sije se na dubinu 1-2 cm i međuredni razmak od 25 do 50 ili 75 cm zbog mogućnosti kultivacije.
Preporučene količine gnojiva za uzgoj kvinoje iznose: 100-120 kg/ha N; 40-50kg/ha P2O5 i 40-60kg/ha K2O. Primjena dušika ima pozitivan utjecaj na rast biljke i ostvarene prinose, no prekomjerne količine dušika dovode do nakupljanja nitrata u lišću. Žetva kvinoje obavlja se u njenoj fiziološkoj zriobi koja se prepoznaje po tome da je sjeme tvrdo i teško se može zarezati noktom što je nekih 70-90 dana nakon cvatnje.
