Zaštita usjeva od glodavaca i moguće opasnosti za divljač

Poljoprivredno zemljište ima prvenstvenu namjenu da poljoprivredni proizvođači na njemu uzgajaju različite poljoprivredne kulture. No, istovremeno je na toj zemlji ustanovljeno i lovište, koje se sukladno Zakonu o lovstvu daje u zakup lovoovlašteniku da na njemu uzgaja, štiti, ali i lovi divljač.

Neminovno je da će u takvom integralnom uzgoju životinje svojim kretanjem, a posebice hranidbom, činiti štete na poljoprivrednim kulturama. Isto tako je moguće da poljoprivrednici svojim postupcima odnosno različitim agrotehničkim mjerama dovedu do uginuća divljači. Jedan od takvih primjera je i tretiranje poljoprivrednih kultura različitim vrstama pesticida. Pri tome želimo posebno izdvojiti rodenticide, odnosno sredstva kojima trujemo glodavce.

Nije naodmet ponoviti neke činjenice i pravila kojih se treba pridržavati pri provođenju pojedinih agrotehničkih mjera na poljima, a posebice izlaganja otrova za glodavce. Ako se trovanje glodavaca ne provodi na pravilan način, može doći do trovanja divljači, kakvih primjera u praksi ima podosta.

Većina lovišta na obradivom poljoprivrednom zemljištu

Činjenica je da se većina zajedničkih lovišta u Republici Hrvatskoj, prema strukturi površina, nalazi na obradivom poljoprivrednom zemljištu. Na ovim površinama mišoliki poljski glodavci često čine velike štete na brojnim poljodjelskim kulturama. To u konačnici rezultira smanjenim prinosima i negativnim ekonomskim učincima. Najčešće vrste štetnika na ovim su površinama poljska voluharica (Microtus arvalis) i prugasti poljski miš (Apodemus agrarius). U nekim se godinama upravo na području istočne Slavonije i Baranje uočava najezda patuljastih miševa (Micromys minutus). Ove vrste u pojedinim godinama podliježu biološkim zakonitostima povećavanja i smanjivanja brojnosti. To se u određenom biotopu tumači samoregulacijom biološke ravnoteže.

U određenim povoljnim ekološkim uvjetima postoji tzv. gradacija ili faza povećanja brojnosti njihove populacije. Ona ima dva stupnja: porast ili progradaciju te vrh ili kulminaciju. Nakon kulminacije brojnost populacije se spontano smanjuje, tj. dolazi do stupnja degradacije. Posljednja faza degradacije je latencija ili mirovanje, kad je brojnost populacije najmanja. Žarišta za hiperpopulacije voluharica najčešće su u lucerništima, a za poljske miševe u jarcima, kanalima i živicama. Do njihove masovne pojave dolazi povremeno nakon blagih zima, obilja hrane u polju, kao i pojačane plodnosti i vitalnosti.

Stoga je intenzivna poljoprivredna proizvodnja na ovim površinama nezamisliva bez njihova kontroliranog suzbijanja. Za odabir najpogodnijih i najdjelotvornijih mjera suzbijanja vrlo je važna spoznaja koje su vrste glodavaca rasprostranjene, kolika im je gustoća populacije i koji ekološki čimbenici utječu na njihov razvoj. No, s druge strane istodobno je važno očuvati ekosustav i ne narušavati biološku ravnotežu u prirodi. Iako je za poljoprivrednu proizvodnju na tim površinama odgovoran vlasnik ili korisnik zemljišta, za gospodarenje divljači na istim površinama u pravilu su odgovorne domicilne lovačke udruge.

Nužno je oprezno rukovanje s rodenticidima

Kako bi očuvali usjeve, korisnici zemljišta primorani su na donošenje odluke za provođenjem mjera deratizacije s ciljem smanjivanja broja poljskih glodavaca. Najčešće se takvi postupci provode izlaganjem otrovnih mamaca u otvore njihovih podzemnih nastambi.

Osnovni postulati deratizacije kazuju kako se njeno provođenje na otvorenim prostorima mora provoditi vrlo oprezno, budući da postoji velika mogućnost trovanja, prije svega životinja koje do takvih otrova mogu doći, ali i ljudi. Stoga plan i program deratizacije, kao i njegovo provođenje treba povjeriti stručno obučenim službama. One moraju dobro poznavati pojedine vrste glodavaca, prije svega njihove biološke i ekološke posebnosti, a potom i način procjene njihove brojnosti te proširenosti u podzemnim skloništima.

Ovo je iznimno važno jer se uspjeh deratizacije može očekivati samo u početnoj fazi gradacije te u fazi latencije. U vrijeme kulminacije svaka je akcija vrlo skupa, a učinak najblaže rečeno upitan. Osim toga, stručne službe moraju stalno pratiti klimatske i hidrološke prilike, jer česte kiše i vlažni snijeg uništavaju poljske glodavce, dok, naprotiv, suha zima sa snijegom omogućuje ovim glodavcima kretanje i nalaženje hrane ispod snijega.

Vidljivo je da suzbijanje glodavaca trovanjem nije nimalo bezazlen i bezopasan posao, posebice na otvorenim prostorima jer ne treba smetnuti s uma da na ovim površinama, osim glodavaca, obitavaju i brojne druge životinjske vrste, od kojih su neke svrstane u divljač. Improvizacija bilo kakve vrste dovodi do neželjenih posljedica u lovištu, odnosno trovanja, pa i ugibanja divljači u lovištu.

Povremeno lovci tijekom redovitih radnih akcija obilaska i uređenja lovišta naiđu i na uginulu divljač. Ako se na lešinama ne vide znakovi koji bi upućivali na ranjavanje, odnosno odstrjel, a posebice ako se nađe više uginulih životinja često se posumnja na trovanje. Ako se pored toga na lucerništu ili nekoj drugoj kulturi, nađu meke od žitarica, često crvene boje, postavljene na otvorima poljskih glodavaca možemo biti gotovo sigurni da su se životinje otrovale. No, kako bismo to i potvrdili potrebno je isto i dokazati.

Stoga je potrebno izvijestiti nadležne organe, odnosno veterinarsku službu kako bi se napravio zapisnik i obavila razudba. Uz nalaz zatrovanih meka te nalaz provedene patološko-anatomske pretrage uginule divljači, može se dokazati uzročno-posljedična sveza, iako je i sam patološko-anatomski nalaz dostatan za postavljanje konačne dijagnoze trovanja antikoagulantnim sredstvima. To su sredstva koja u životinja izazivaju obilna unutarnja krvarenja od kojih životinja ugiba. Valja napomenuti da ova sredstva nisu selektivna, tj. da od njih ne ugibaju samo glodavci, već ako ih pojedu i druge životinje, pa i čovjek, može doći do vrlo teških posljedica i smrti.

Pravila kojih se moramo držati

Zato se pri provođenju deratizacije mora držati određenih pravila. Jedno od njih govori da se otrov stavlja samo u tzv. aktivne otvore. Poradi razlikovanja zaposjednutih od napuštenih otvora korisno je sve otvore ugaziti (npr. petom čizme). Nakon 48 sati potrebno je ponovo utvrditi aktivne otvore. U svaki naseljeni otvor stavlja se mala žlica zatrovanog zrnevlja žitarica. U jesen se kao nosač otrova preporučuje sitno sjeckana sočna biljka npr. lucerna, djetelina, mrkva ili repa), otvor se zagrne zemljom i ponovo ugazi. Upravo je ovo jedan od ključnih trenutaka, čijim zanemarivanjem do otrovnih meka mogu doći i životinje kojima one nisu namijenjene. Često se ovo zanemaruje: izdvajanje aktivnih od neaktivnih otvora, nego se otrov stavlja u sve otvore, što je bespotrebno trošenje i otrova te novca, a učinak je suprotan.

Provođenje pravilnog suzbijanja poljskih glodavaca propisuje i Lovnogospodarska osnova za pojedine vrste divljači u poglavlju o mjerama zaštite divljači, što međusobno obvezuje na suradnju korisnike zemljišta i ovlaštenike prava lova. Osim toga, bilo bi poželjno da korisnici zemljišta sve slične mjere i zahvate na poljima, koja su sastavni dio lovišta, provode u suradnji s lovozakupnicima i obratno, ponajprije poradi usklađivanja odnosa prema staništu, odnosno divljači, ali i drugim životinjskim vrstama koje na takvom području obitavaju. Kao logičan zaključak nameće se da je sve mjere i zahvate na otvorenom prostoru, tj. u lovištu potrebno provoditi dogovorno, a suzbijanje poljskih glodavaca povjeriti opremljenim i kadrovski osposobljenim službama.