Svaka godina je prilika za novi početak koji se može sažeti u 5 točaka za oporavak hrvatske poljoprivrede i revitalizaciju ruralnog prostora.
Taj process podložan je svakodnevnom preispitivanju s obzirom da živimo u vrlo dinamičnim i izazovnim vremenima koja zahtijevaju stalnu prilagodbu.
Analiza uzroka sadašnjeg stanja – postavljanje dijagnoze
Ako ne znamo uzroke sadašnjeg stanja (dijagnoza), ne možemo odrediti ni terapiju za izlaz iz takvog stanja. Izbjegavanje postavljanja ispravne dijagnoze karakteristika je službene poljoprivredne politike već više od 20 godina. Spoznaja zašto smo tu gdje jesmo prvi je preduvjet promjene dugogodišnjih negativnih trendova. Da bi promjene bile moguće, potrebna je politička volja, koja u slučaju Hrvatske nedostaje. To je jedan od uzroka zašto nam poljoprivredna proizvodnja pada. To je jedan od uzroka zašto nam se ruralni prostor prazni. Moramo si moći priznati greške koje smo napravili na dosadašnjem putu i započeti novu priču temeljenu na modelu poljoprivrede koji je primjeren hrvatskim prilikama.
Komparativna i analiza konkurentnosti
Nepoznavanje okruženja i tržišta dovodi do pogrešnih odluka na svim razinama, od proizvođača do mjerodavnih institucija i kreatora politika. S obzirom na veličinu Hrvatske, različitost agroekoloških područja, te strukturu poljoprivrednih gospodarstava kreirati poljoprivredne politike koje su primjerene i prilagođene okruženju u kojem djeluju. Svaka europska zemlja provodi svoje poljoprivredne politike u skladu sa svojim potrebama i potencijalima.
Zanošenje s idejama da naša poljoprivredna gospodarstva trebaju biti kao ona u Njemačkoj, Francuskoj ili Nizozemskoj samo pokazuju da ne razumijemo poljoprivredne politike. Priča o produktivnosti i konkurentnosti, bez znanja i vještina kako se do toga dolazi, ali i koji su ograničavajući faktori, nažalost su naša svakodnevica. Inzistiranje na velikim gospodarstvima, bez saznanja da mala i srednja poljoprivredna gospodarstva mogu biti itekako konkurentna i održiva ako im se osiguraju primjereni uvjeti i okruženje, vratilo je hrvatsku poljoprivredu na početke 90-tih godina prošlog stoljeća.
Definiranje kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih ciljeva
Analiza stanja, sveobuhvatna valorizacija prostornog potencijala, te potrebe razvoja hrvatske poljoprivrede i ruralnog prostora moraju osigurati usklađenost s ciljevima. Analiza dosadašnjih strateških dokumenata pokazuje da u najvećem broju slučajeva predložene mjere i instrumenti provođenja nisu kompatibilni s postavljenim ciljevima. To naročito važi za politike vezane uz poljoprivredno zemljište.
Stvaranje konkurentnog zakonodavnog i institucionalnog okvira
Hrvatski propisi stavljaju poljoprivrednike u nepovoljniji položaj u usporedbi s njihovim kolegama iz okruženja. Za konkurentnu poljoprivredu nedostaju ključne institucije sustava. Među njima su najpotrebnije institucije (privatne i javne) vezane uz prijenos znanja i stručnu podršku poljoprivrednicima.
Redefiniranje ZPPa (Strateškog plana) kao mehanizma za ostvarivanja ciljeva
Izdašna sredstva iz europskih fondova koriste se vrlo neučinkovito i nenamjenski. Preraspodjela i ograničavanje izravnih plaćanja mogu osigurati opstanak i razvoj velikog broja poljoprivrednih gospodarstava te povećanje proizvodnje hrane.
Kreatori poljoprivrednih politika, ako žele osigurati stabilan i dugoračan rast poljoprivrednog sektora, moraju se prioritetno fokusirati na rješavanje nagomilanih problema u sljedećim područjima:
- Raspolaganje i upravljanje poljoprivrednim zemljištem kao najvrednijim prirodnim resursom Republike Hrvatske
- Uređenje tržišta poljoprivrednih proizvoda
- Udruživanje poljoprivrednika
- Poljoprivreda temeljena na znanju i inovacijama
Iako svi pokazatelji stanja u poljoprivrednom sektoru zvone na uzbunu, službena poljoprivredna politika ne pokazuje znakove pretjerane zabrinutosti. Nečinjenje je postalo normalno stanje za donositelje odluka. Njihovo djelovanje je svedeno na gašenje vatre kada se pojavi određeni problem. Uvjeravanje nadležnih kako se vodi ispravna i jedina moguća poljoprivredna politika palo bi na prvom ispitu političke odgovornosti za stanje u hrvatskoj poljoprivredi, kada bi takova odgovornost postojala. Gubimo ogromnu energiju i financijska sredstva na periferne stvari, a dugoočekivano svjetlo na kraju tunela postaje sve udaljenije, umjesto sve bliže. Tako dugo dok sustav kreatora poljoprivrednih politika ne bude postavljen na principu odgovornosti i postizanju zacrtanih ciljeva (rezultata), teško možemo očekivati pozitivne promjene koje mogu dovesti do prijeko nam nužnog oporavka hrvatske poljoprivrede.
