Svinjogojski sektor predstavlja značajnu granu poljoprivredne proizvodnje koji ima duboke korijene u hrvatskoj tradiciji i kulturi, no i ta grana stočarstva suočava se s brojnim teškoćama. Sredinom veljače održano je 18. Savjetovanje uzgajivača svinja u Republici Hrvatskoj u Trakošćanu. Stoga smo tom prilikom razgovarali s Damirom Jagićem o aktualnom stanju u svinjogojskom sektoru.
Damir Jagić, iz Hrženice u općini Sveti Đurđ, više od 20 godina bavi se svinjogojstvom. Od lipnja 2023. g na čelu je Središnjeg saveza udruga uzgajivača svinja Hrvatske (SUS).
Gospodine Jagić, možete li nam ukratko predstaviti Savez, koliko udruženja odnosno proizvođača okuplja i koji su ciljevi Saveza?
–Savez je osnovan 2004. godine u Donjem Miholjcu i okuplja 8 udruženja iz sljedećih županija: Varaždinska, Koprivničko-križevačka, Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska, Međimurska, Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska i Brodsko-posavska županija s oko tisuću proizvođača. Osnovni cilj Saveza je promicanje uzgoja i tova svinja u Hrvatskoj, ali isto tako i želja da udruge zajedničkim snagama pristupe rješavanju problematike svinjogojske proizvodnje u Hrvatskoj po pitanju neuređenosti tržišta, nedostatka kvalitetnog rasplodnog materijala, kao i rješavanju tekućih problema koji se nameću u svinjogojstvu.
Svake godine sve teže je održati svinjogojsku proizvodnju. Kako je bilo nekad kod vas na selu i u vašem kraju, a kako je u 2025. godini? Usporedno, koliko se nekad u Hrvatskoj proizvodilo svinja, a koliko danas?
-Mogu reći da se u mojem kraju jedino ja ozbiljnije bavim uzgojem odojaka. Nekad je bilo toga više, svaka kuća imala je par krmača za svoje potrebe i za prodaju, nije bilo kuće bez svinje i krava, dok je danas u cijeloj općini jedna farma. Možemo usporediti da smo 1990. godine u Hrvatskoj proizvodili oko 4 milijuna tovljenika. 2025. godine mi smo na milijun i 100 tisuća, pa možete vidjeti koliki je to pad. Jesmo li mi kao proizvođači loši i nesposobni, a naši očevi su bili puno bolji i sposobniji ili su se promijenile okolnosti i sad imamo više barijera ili kočnica pa jednostavno nema prosperiteta ovim putem kojim trenutno idemo, jer smo svake godine sve slabiji s proizvodnjom.
Zbog afričke svinjske kuge, opasne virusne bolesti za koju se znalo da će kad-tad doći i kod nas (na što smo u Gospodarskom listu upozoravali još 2016.) u Slavoniji su proizvođači izašli na cestu, i pozivalo se na preispitivanje odgovornosti institucija i nadležnih za zaustavljanje širenja zaraze, masovnu eutanaziju svinja i štete za proizvođače ( i zbog teških svinja). Na kraju su proizvođači obeštećeni s 2 eur/kg, a neke farme su nakon 6 mjeseci repopularizirane. Kad sve sve zbroji i oduzme, koje posljedice je ostavila afrička svinjska kuga na proizvodnju?
–Afrička svinjska kuga se pojavila u tri naše slavonske županije, najviše u Vukovarsko-srijemskoj, a manje u Osječko-baranjskoj i Brodsko-posavskoj. Najviše su stradali mali proizvođači. Mislim da bi moralo proteknuti godinu dana od ponovnog punjenja objekata. Evo imamo novi slučaj kuge u Nijemcima gdje je kod kolege koji je imao zarazu, nakon 6 mjeseci repopularizirana farma kad su ispoštivane sve mjere koje su bile potrebne, a sad se opet pojavila kuga, ostao je bez 97 svinja i ne zna se uzrok. Nadamo se da će ovaj put bolest biti pod kontrolom. Zbog kuge su mnogi imali problema s plasmanom svinja.
–Nitko ne traži ništa mimo zakona, samo da ljudi mogu pošteno živjeti od svoga rada. Događa nam se situacija da ne možete prodati ono što ste proizveli.
Stalne pojave tržišnih šokova predstavljaju ogroman izazov razvoju svinjogojstva u Hrvatskoj. U jednom trenu cijene npr., odojaka skoče u nebo (npr. u prosincu se oko Božića prodavao odojak u mesnicama po 12eur/kg, a sad u veljači cijena svinjetine žive vage je tek 1 eur/kg. Koji su po vama uzroci takvih kolebanja cijena?
-U primarnoj proizvodnji hrane kad maloprodajna cijena treba porasti, to poljoprivrednici osjete zadnji. Kad cijena pada, onda to proizvođači osjete prvi. Na svjetskim burzama se cijene formiraju imaginarno, pa dolazi i do špekulativnih poremećaja, a najosjetljiviji su proizvođači hrane. U nekim državama se obilato subvencioniraju proizvođači, pa i svinjogojci, koji onda mogu nuditi meso ispod proizvođačke cijene, jer nema drugog objašnjenja kako je meso uz cijenu transportira više tisuća kilometara, jeftinije nego lokalno. Trenutno je višak svinjetine na europskom tržištu s oko 140% više proizvedenog mesa od potreba. Taj višak se prelijeva i kod nas, pa mi ne možemo plasirati naše svinje.
Može li Ministarstvo poljoprivrede i Vlada RH intervenirati i zaštititi vlastitu (svinjogojsku) proizvodnju od tih tržišnih šokova? Kakvu suradnju imate s resornim ministarstvom i s Odborom za svinjogojstvo Hrvatske poljoprivredne komore?
-Suradnja s Ministarstvom poljoprivrede je zadnjih godinu dana bila loša. Ne znam zašto je to tako, jer smo prije imali komunikaciju na dobrom nivou, pogotovo u kriznim situacijama poput pojave afričke svinjske kuge gdje se traži brza reakcija i pravovremene informacije s terena. Imamo osjećaj da su nas iz Ministarstva zanemarili, iako smo relevantan savez i okupljamo mnoge svinjogojce. To nas i vrijeđa, pogotovo jer je naša obaveza upozoriti na probleme u sektoru, kao što je ova situacija s viškovima svinja.
-Tko malo bolje prati, zna da je sve krenulo još od listopada, ali nismo mogli doći na red u Ministarstvu kako bi na vrijeme reagirali, doskočili problemu i organizirali se, a sad je već alarmantno. Što se tiče suradnje s HPK, bilo bi nam drago da u Odboru za svinjogojstvo bude i netko od članova našeg Saveza. To bi trebalo ići automatizmom, ali i tu je vjerojatno politika svoje odradila. Mi imamo dobru logistiku po županijama i lakše bi bilo odraditi popis viškova, što će za Komoru biti zahtjevno.
Što znači biti konkurentan u svinjogojstvu? Zaostaju li domaći svinjogojci za kolegama iz npr. Danske u tehnologiji proizvodnje?
–Mogao bih na ovo pitanje odgovoriti s protupitanjem: a koja je to proizvodnja u Hrvatskoj uopće konkurentna otkad smo u Europskoj uniji? Prije 30-40 godina imali smo kožnu industriju, drvnu, tekstilnu i poljoprivredno-prehrambenu i što se dogodilo? Koja je proizvodnja ostala konkurentna da bi mogla parirati na europskom tržištu? Danci, koje spominjete dolazili su 80-ih godina učiti kod nas o svinjogojstvu na VUPIK-ove farme. Sad već zadnjih 20 godina vladaju ovim sektorom.
-Ako ima dobre volje i želje, a treba uključiti kompletan kapacitet države, nije dovoljan jedan pojedinac koji odskače, već se mora postaviti jasan cilj, a to proizvodnja hrane jest, onda nije znanstvena fantastika da se i pokrene poljoprivreda, ali mi smo se očito odlučili za turizam. Svaka čast i podržavamo turizam na našoj obali, ali on bi trebao povući i kapacitete s kontinenta da se kroz turističku potrošnju proba plasirati što više naše domaće proizvodnje, a ne uvoza.
–Dičimo se pršutima, a nažalost jedino što je hrvatsko u tom pršutu je vjetar, jer se meso/sirovina uvozi.
Koliko se u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina investiralo u nove farme, reprocentre i podizanje kategorija farmi i sanitarnih i biosigurnosnih uvjeta s obzirom na afričku svinjsku kugu? Imate li informacije o uvođenju tipskih farmi?
-Po mojem mišljenju, od samih početaka su sredstva iz EU fondova pogrešno raspoređena. Pa 90% novaca iz tih fondova pokupi 5-6 % istih korisnika, većih proizvođača. Ako nam je svetinja OPG, onda bi to trebalo promijeniti, da više malih proizvođača dobije priliku koristiti sredstva. Biosigurnost je zadnje dvije godine veća i svatko tko se ozbiljnije bavi svinjogojstvom definitivno je poradio na biosigurnosti. Što se tiče tipskih farmi, o tome se govori već oko 2 godine. Po mojim informacijama još ništa nije ugledalo svjetlo dana i mislim da skoro i neće. Radi se o objektima za 5 tovljenika i slažem se da treba pomoći manjim proizvođačima, no što je s onima koji su imali 10, 20 ili 50 krmača. Što ćemo s njima?
–Treba najprije poraditi na uređenju tržišta. Probajte zamisliti da uložite novac u proizvodnju i onda vam se to nakon velikog truda ne isplati. Kad se jednom opečete, drugi put više ne vjerujete nikome. Zato naša sela više nisu okrenuta poljoprivredi i proizvodnji hrane. Zar bi trebali svi sad ići u turističku djelatnost i prebaciti na seoski turizam? Ili da svi sa sela odu u gradove. Koliko vidim trenutnu politiku države, ne vodi se računa o tome da se ljudima omogući da žive od svog rada, proizvode hranu i ostanu na selu.
Kao i u drugim sektorima i u svinjogojstvu imamo velike farme čiji su vlasnici kompanije, ali i male proizvođače s obiteljskih gospodarstava? Veliki sustavi povezani su s prerađivačkom industrijom i trgovačkim lancima. Kakva je situacija kod manjih proizvođača i kako hrvatski potrošači mogu znati kupuju li domaću svinjetinu?
-Oko 80% prasadi koja se tovi u Hrvatskoj se uvozi. Krmača je baza i temelj svinjogojstva, ali samo veliki sustavi kod nas imaju nešto proizvodnje pokriveno sa svojim odojcima, ali većinom se uvoze. Imamo i sustave kvalitete i oznake Dokazana kvaliteta Hrvatska za meso svinja rođenih, uzgajanih i zaklanih u Hrvatskoj, što je svega oko 20%.od ukupnog broja. Imamo i oznaku za svinje koje nisu rođene u Hrvatskoj, a kod nas se tove, što ne smatram hrvatskom proizvodnjom jer premali broj ljudi je vezan uz tu proizvodnju. Zakonom je propisano da se i meso treba deklarirati tako da potrošači znaju odakle dolazi. Najčešće ne znamo kakvo je svježe meso koje se uvozi, jer slijepo vjerujemo da su u državama iz kojih uvozimo svi papiri u redu. A često nam dolazi meso i koje nije svježe, a prodaje se pod svježe i ruši cijenu domaćim proizvođačima.
Genetika i odabir pasmine za uzgoj je vrlo bitan. Koje su najzastupljenije pasmine svinja u uzgoju kod nas i što je s autohtonim pasminama i potencijalom uzgoja i prerađevina?
–Urušavanjem proizvodnje, nestale su i ozbiljne tvrtke koje su razvijale genetiku, pa smo prisiljeni na uvoz, a na tržištu se trenutno najviše uzgajaju križanci jorkšira i landrasa, ima i križanaca duroka, a nekad je bio značajan i pietren koji ima veću mesnatost, no mesari, koji znaju što potrošači traže, žele ipak imati i meso prošarano masnoćom koje je sočnije. Autohotne pasmine se uzgajaju u ekstenzivnom uzgoju, pa zbog kuge je najbitnije da se očuvaju matična stada. Njihov potencijal je u preradi, ali ne radi se o nekim respektabilnim brojkama.
Vi se bavite proizvodnjom odojaka. Koliko imate krmača, i koliki vam je prosjek prasenja? Što vas drži da ste opstali unatoč svim teškoćama i izazovima?
–Imamo 65 krmača, prosjek prasenja je od 12-15 prasadi, a odbitih je oko 25 godišnje, dakle po krmači prodam oko 25 prasadi do 30 kg.
–Moja farma je opstala jer nismo kreditno zaduženi. Dok su otkupne cijene svinjskog mesa na niskim razinama, svi inputi su otišli gore 50-100%, pa onaj koji još mora vraćati kreditno zaduženje, nema nikakvu računicu. Mi držimo visoke standarde proizvodnje, educiramo se o novim tehnologijama i imamo rezultate iznad hrvatskih prosjeka. Informacije dobivamo i iz Gospodarskog lista koji rado čitamo i na koji smo pretplaćeni već 30 godina i uvijek sam sretan kad ga poštar donese u sandučić.
Na kraju, kako privući mlade da se bave ovim poslom i osigurati generacijsku obnovu? Kakva je budućnost svinjogojstva u Hrvatskoj?
–Mladima nije baš privlačno imati ovakvu obavezu sa stokom koja traži angažman 24 sata dnevno, 365 dana u godini i da onda od toga ne mogu normalno živjeti. Poljoprivredna gospodarstva sa starijim proizvođačima ne mogu niti usvajati nove tehnologije i biti konkurentniji. Osim toga, danas su proizvođačima nametnute mnoge administrativne prepreke i obaveze koje treba ispunjavati i ljudi dižu ruke od svega. Danas je vrijeme lako dostupnih informacija i mladi vide kako se živi u svijetu. Žalosno je što naši mladi inženjeri idu u druge države prati suđe i guliti krumpir, a uvozimo nekvalificiranu radnu snagu s drugih kontinenata koji ne mogu biti nosioci napretka. Svaku propuštenu priliku teško je nadoknaditi i hitno treba pokrenuti mjere za oporavak svinjogojstva i iskoristiti sredstva iz europske omotnice dok su još dostupna.
