Luk je jedna od najzastupljenijih povrtnih kultura u poljoprivrednoj proizvodnji. Na tržištu najčešće prevladavaju sorte običnog luka (npr. crveni, ljubičasti, srebrenac), a on se uzgaja i kao mladi luk. Osim njega, široko su rasprostranjeni i češnjak, vlasac i poriluk. Uz ove poznate vrste, postoje i brojne druge, manje poznate vrste koje se koriste ne samo kao povrće, već i kao začini, ljekovite biljke ili čak ukrasne vrste.
Neke lukovičaste vrste rastu samoniklo i često se beru zbog svojih kulinarskih i ljekovitih svojstava.
Višegodišnje vrste lukova
Stogodišnji luk, egipatski luk ili rokambol (Allium x proliferum) višegodišnja je, izuzetno otporna vrsta koja se lako uzgaja. Iako nema veću gospodarsku vrijednost, idealan je za trajne povrtnjake i prikladan za one koji žele stalan izvor svježeg luka. Na prvi pogled nalikuje običnom luku, ali već u prvoj godini razvija visoku cvjetnu stabljiku s grozdom zračnih lučica na vrhu. One često niču još na biljci, stvarajući „lažnu stabljiku“, a kad sazru, savijaju stabljiku prema tlu i ukorjenjuju se. Zbog toga se naziva još i “hodajući luk”. Razmnožava se isključivo vegetativno, putem zračnih i podzemnih lukovica.
Podzemne lukovice su izdužene, čvrste, aromatične i promjera do 5 cm. Ova biljka lako prezimljuje, ne zahtijeva posebnu njegu i najbolje uspijeva na plodnim, dobro dreniranim tlima s puno sunca. Sadi se u jesen ili rano proljeće, a redovitim uklanjanjem zračnih lučica može opstati desetljećima na istom mjestu. Mladi listovi koriste se poput vlasca, zračne lučice su odlične za kiseljenje, a podzemne lukovice kao pikantnija zamjena za običan luk.
Proljetni luk, (Allium fistulosum) poznat i kao zimski, naduti ili velški luk, višegodišnja je biljka koja ima svojstvene, cjevaste listove nalik onima mladog luka. No, za razliku od običnog luka ne razvija pravu lukovicu, već izduženu, lažnu stabljiku sličnu poriluku. U prehrani se koristi upravo ta stabljika i lišće, svježe ili kao začin. Najčešće se uzgaja kao trogodišnja ili četverogodišnja kultura. U drugoj godini razvija cvjetnu stabljiku. Razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem starijih biljaka. U povoljnim uvjetima lišće neprekidno raste i obnavlja se, dok stariji listovi postupno odumiru. Vrlo je otporan na hladnoću (do -25 °C) i sušu.
Na kontinentu zimi odbacuje lišće, ali u proljeće ponovno potjera. Najbolje uspijeva na lakšim, brzo zagrijavajućim tlima. Sije se izravno ili kao presadnica, krajem veljače, u ožujku ili u kolovozu. Berba je moguća kada biljka naraste 15–20 cm i ima 2–3 lista. Važno je ne kasniti s berbom, kako ne bi došlo do stvaranja cvjetne stabljike. Kod proljetne sjetve, prva berba je moguća nakon 3 do 4 mjeseca. U komercijalnoj proizvodnji uzgaja se iz sjemena za jednokratnu berbu, dok se u kućnim vrtovima često uzgaja kao trajnica, gdje se širi busenima.
Kineski vlasci
Postoje dvije različite vrste koje se često nazivaju „kineski vlasac”, a to su kineski gomoljasti vlasac i kineski vlasac. Iako imena mogu biti zbunjujuća, radi se o dvjema zasebnim biljkama. Kineski gomoljasti vlasac, poznat i kao češnjak vlasac, višegodišnja je biljka koja ima plosnate, široke listove svjetlozelene boje i bijele, zvjezdaste cvjetove koji cvatu krajem ljeta. Okus mu je blag, s aromom koja podsjeća na kombinaciju luka i češnjaka. Lako se uzgaja na otvorenom, u posudama ili plastenicima. Uzgaja se iz sjemena, presađivanjem ili dijeljenjem busena.
Sjeme se sije plitko, jer mu je za klijanje potrebna svjetlost, a niče za 10 do 20 dana na temperaturama iznad 18 °C. Najbolje uspijeva na sunčanim položajima i dobro dreniranom tlu, ali je vrlo prilagodljiv i podnosi teža tla i sušu. Biljku treba umjereno zalijevati i izbjegavati zadržavanje vode oko korijena. Listovi se režu pri dnu radi poticanja novog rasta, a biljka se lako širi i može se uzgajati i u posudama. Postaje sve popularniji zbog otpornosti, prilagodljivosti i jedinstvenog okusa, a može se pronaći u rasadnicima, vrtovima i na tržnicama.
Kineski vlasac, s druge strane, ima tanke, šuplje listove i razvija izražene lukovice, a cvjetovi su mu najčešće ljubičasti do ružičasti. Okus mu je blaži, više nalik mladom luku, a najčešće se koristi zbog lukovica koje se jedu svježe, ukiseljene ili kuhane. Voli dobro drenirano, plodno tlo i sunčani položaj, a razmnožava se iz sjemena ili lukovica. Lukovice se sade na razmak od 5 do 15 cm, a sjeme se može sijati krajem ljeta ili početkom jeseni. Potrebno je održavati umjerenu vlažnost tla i izbjegavati zadržavanje vode, jer višak vlage može uzrokovati truljenje lukovica.
Luk kozjak
Luk kozjak, poznat i pod imenima ljutika, šalotka, jašlek ili jarčec, raste u obliku manjih lukovica koje se razvijaju u skupinama od 3 do 20 na istoj stabljici. Okus luka kozjaka je blaži i slađi od običnog luka i češnjaka, ali izraženiji od poriluka. U proljeće se koristi kao mladi luk, a lukovice dozrijevaju u drugoj polovici ljeta, najčešće tijekom srpnja i kolovoza. Mogu se konzumirati svježe, termički obrađene ili marinirane. Kozjak je vrlo otporan na hladnoću te podnosi temperature i do -8 C. Sadi se u jesen (listopad ili studeni) ili rano proljeće, a razmnožava se vegetativno, s pomoću sitnijih lukovica koje nakon sadnje brzo razvijaju postrane pupove. Lukovice se formiraju 60 do 75 dana nakon sadnje. Najbolje uspijeva na neutralnim do blago alkalnim tlima, uz dovoljno sunčeve svjetlosti.
Srodnik poriluka
Biser luk (Allium ampeloprasum subsp. Porrum) je blisko srodan poriluku. Za razliku od poriluka, nema izduženu lažnu stabljiku već razvija skupine sitnih bijelih lukovica, kojih na jednoj stabljici može biti veći broj. One se najčešće kisele ili koriste svježe. Razmnožava se vegetativno lukovicama u jesen. Lukovice su male, okrugle, promjera 15 do 35 mm, prekrivene bijelim ili bijelosrebrnastim suhim ovojnim listovima. Okus mu je profinjen i blago ljutkast, bliži okusu poriluka nego običnog crvenog luka. Otporan je na niske temperature i može prezimiti na otvorenom, što omogućuje ranu berbu u proljeće.
Samonikli luk
Medvjeđi luk (Allium ursinum),poznat i kao srijemuš, samonikla je biljka iz porodice lukova koja raste u sjenovitim, vlažnim listopadnim šumama. Prepoznatljiv je po dugim, zelenim listovima i intenzivnom mirisu koji podsjeća na češnjak. Iako su svi dijelovi biljke jestivi, najcjenjeniji su mladi listovi. Beru se od ožujka do svibnja, idealno prije cvatnje, dok su najsočniji i bogati aromom. Nakon cvatnje listovi postaju žilaviji i gorči, no i dalje su upotrebljivi. Pupoljci se skupljaju u travnju, a sjeme u ljetnim mjesecima. Kod branja je nužan oprez jer listovi medvjeđeg luka nalikuju na listove otrovnih biljaka poput đurđice, mrazovca i čemerike. Razlika je u karakterističnom mirisu luka, koji otrovne vrste nemaju. Treba ga brati umjereno i odgovorno, ostavljajući dovoljno biljaka da se prirodno stanište može obnoviti.
Solo češnjak
Solo češnjak, također poznat kao jednočešnji češnjak, posebna je sorta češnjaka koja se, za razliku od običnog, sastoji od samo jednog, krupnog režnja (češnja), a ne glavice s više manjih češnjeva. Obično je manjih dimenzija (2,5–4,5 cm), težine oko 30 grama, te može imati ljubičastu ili crvenkastu boju. Ono što ga posebno izdvaja jest visoka koncentracija alicina, aktivnog sastojka zaslužnog za prepoznatljiv miris i brojna ljekovita svojstva češnjaka. Zbog toga ima intenzivniji i pikantniji okus, osobito kada je svjež. Koristi se na isti način kao i obični češnjak – sirov, kuhan ili pečen, a dodatna mu je prednost jednostavno guljenje i praktična upotreba, zahvaljujući samo jednom režnju. U odgovarajućim uvjetima može se čuvati i do devet mjeseci. 
