Koliko smo ovisni o uvozu mesa?

Stočarski sektori (uključujući svinjogojstvo) bilježe dugotrajan pad ključnih sektorskih pokazatelja, a negativni trendovi dodatno su se ubrzali nakon pristupanja EU.

Hrvatski agrarni sektor nakon ulaska u Europsku uniju sve jasnije pokazuje svoju dvostruku narav. S jedne strane stoji izvozno konkurentna biljna proizvodnja, osobito u segmentu žitarica i uljarica, gdje Hrvatska redovito bilježi suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Ta “svijetlija strana” poljoprivrede donosi značajne količine sirovina koje često ostvaruju svoj puni gospodarski potencijal tek izvan naših granica, gdje se prerađuju u proizvode s višom dodanom vrijednošću, koje potom ponovno uvozimo.

Istodobno, stočarski sektori (uključujući svinjogojstvo) bilježe dugotrajan pad ključnih sektorskih pokazatelja, a negativni trendovi dodatno su se ubrzali nakon pristupanja EU. Riječ je o uvoznom ovisnoj, cjenovno nekonkurentnoj i strukturno oslabljenoj grani poljoprivrede, koja ne uspijeva kapitalizirati potencijale domaće biljne proizvodnje. Ova druga strana medalje sve se jasnije očituje u negativnoj bilanci vanjskotrgovinske razmjene, gubitku prehrambene samodostatnosti, smanjenju ekonomske aktivnosti ruralnog prostora i rastućoj ovisnosti o uvozu mesa i mlijeka.

Sektor svinjogojstva posebno ilustrira ovu neravnotežu. Unatoč dugoj tradiciji, raspoloživim prirodnim resursima i strateškoj važnosti za prehrambenu sigurnost, proizvodnja kontinuirano opada, samodostatnost se iz godine u godinu smanjuje, a tržišne volatilnosti i regulatorni pritisci dodatno pogoršavaju ionako nepovoljan položaj domaćih proizvođača. Stoga je razumijevanje temeljnih trendova i procesa u ovom sektoru ključno za odgovaranje na pitanje: hoće li sektor nastaviti ići u smjeru sve veće ovisnosti o uvozu?

Kako bismo mogli odrediti trendove i dobiti jasniju sliku te odgovoriti na ključna pitanja: koliko proizvodimo, koliko trošimo i koliko uvozimo, potrebno je izraditi bilancu temeljenu na službenim statističkim podacima (DZS, Eurostat i dr.). U nastavku će biti prikazana metoda bilanciranja na primjeru svinjskog mesa u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina, temeljena na službenim podacima. Kroz prikaz domaće proizvodnje, potrošnje, uvoza i izvoza izračunat će se stupanj samodostatnosti – pokazatelj koji otkriva koliko tržište ovisi o uvozu. Time ujedno otkrivamo i koliki je stvarni trošak nedostatka domaće proizvodnje u ekonomskom, ali i u strateškom smislu.

Kako se izrađuje bilanca svinjskog mesa?

Bilanca svinjskog mesa temelji se na jednostavnom principu – obračunu ulaza i izlaza mesa na tržištu, uz korištenje službenih statističkih izvora poput Državnog zavoda za statistiku (DZS) i Eurostata (Tablica 1.). Svi podaci prikazani su u tonama ekvivalenta trupa, što znači da su količine standardizirane bez obzira na to radi li se o živim svinjama, trupovima ili prerađenom mesu. Na taj se način sve vrijednosti mogu međusobno uspoređivati.

Ključni podaci koji ulaze u bilancu:

• Žive svinje (komadi): ukupni broj svinja u zemlji – koristi se informativno, ali ne ulazi izravno u izračun.

• Klanje svinja (ks): ukupna količina zaklanih svinja u Hrvatskoj (t).

• Uvoz živih svinja (užs): količina živih svinja uvezenih u Hrvatsku (t).

• Izvoz živih svinja (ižs): količina živih svinja izvezenih iz Hrvatske (t).

• Uvoz svinjskog mesa (usm): ukupna količina svinjskog mesa uvezenog u Hrvatsku (t).

• Izvoz svinjskog mesa (ism): ukupna količina mesa izvezena iz Hrvatske (t).

Koliko stvarno sami proizvodimo?

Na prvi pogled, broj zaklanih svinja mogao bi se činiti dovoljnim pokazateljem domaće proizvodnje. No, među njima mogu biti i uvezene svinje – one se ne računaju kao hrvatska proizvodnja, pa ih treba isključiti iz izračuna. S druge strane, ako izvezemo žive svinje koje su uzgojene u Hrvatskoj, one predstavljaju našu proizvodnju i zato se dodaju ukupnom izračunu.

Stoga, Domaća proizvodnja svinjskoga mesa (t) DPr = Klanje svinja (t) ks – Uvoz živih svinja (t) užs + Izvoz živih svinja (t) ižs

Koliko mesa imamo na raspolaganju?

Dostupnost mesa označava ukupnu količinu svinjskog mesa koja je u određenoj godini dostupna domaćem tržištu – prije nego što se išta izveze ili potroši – te služi kasnije za izračun ukupne domaće potrošnje svinjskoga mesa.

Dostupnost svinjskoga mesa (t) DSM = Klanje svinja (t) ks + Uvoz svinjskoga mesa (t) usm

Koliko mesa zaista potrošimo?

Domaća potrošnja pokazuje koliko je mesa tijekom godine završilo na tanjurima hrvatskih građana, odnosno u kućanstvima, restoranima, mesnicama i prehrambenoj industriji.

Domaća potrošnja svinjskoga mesa (t) DPo = Dostupnost svinjskoga mesa (t) DSM – Izvoz svinjskoga mesa (t) ism

Koliko sami pokrivamo vlastite potrebe?

Kad znamo koliko proizvodimo i koliko trošimo, možemo izračunati i stupanj samodostatnosti – jedan od najvažnijih makro pokazatelja u sektoru. On nam govori koliko domaće potrebe pokrivamo vlastitom proizvodnjom, a koliko ovisimo o uvozu.

Samodostatnost = Domaća proizvodnja svinjskoga mesa (t) DPr / Domaća potrošnja svinjskoga mesa (t) DPo

Ako je rezultat 1 (ili 100 %), to znači da smo potpuno samodostatni. Sve ispod toga pokazuje koliki dio potreba moramo nadoknaditi iz uvoza, što može biti rizično u vremenima tržišnih poremećaja ili kriza.

Tablica 1. Bilanca svinjskoga mesa u RH (2021. – 2024.)

Nakon prikazane bilance jasno je da se Hrvatska u 2024. godini nalazi na oko 53 % samodostatnosti u svinjskom mesu. Drugim riječima, gotovo polovicu svojih potreba pokrivamo iz uvoza. Iako je to pad u odnosu na 2021. godinu, kad je samodostatnost iznosila gotovo 63 %, još je važnije postaviti pitanje: kolika je stvarna cijena te ovisnosti o uvozu? Stupanj samodostatnosti izražava se u postocima, no iza svake brojke stoji i konkretan iznos u eurima koji godišnje izlazi iz zemlje kako bismo nadoknadili manjak domaće proizvodnje. U sljedećem koraku prikazat ćemo vrijednosnu stranu bilance, odnosno koliko uvoz zapravo košta, koliko ostvarujemo od izvoza te koliki je neto trgovinski saldo sektora svinjskog mesa. Ovakva analiza ne otkriva samo ekonomski aspekt ovisnosti o uvozu, već i strateški značaj domaće proizvodnje ako bi se situacija značajnije popravila.

Ekonomska cijena ne-samodostatnosti – koliko košta uvoz?

Kako bismo to saznali, potrebno je promotriti vrijednosnu stranu bilance, koliko plaćamo za uvoz svinjskog mesa i živih svinja te koliko prihodujemo od njihova izvoza. Razlika između te dvije vrijednosti daje nam neto vanjskotrgovinski saldo. Izračun neto vanjskotrgovinskog salda za 2024. godinu pokazuje što konkretno znači samodostatnost od samo 53 % i koliko nas takva ovisnost o uvozu zapravo košta.

Tablica 2. Uvoz i izvoz živih svinja u 2024. godini

No, slika se potpuno mijenja kada pogledamo trgovinu svinjskim mesom. Hrvatska je 2024. godine uvozila više od 108 milijuna kilograma svinjskog mesa, većinom iz Njemačke, Španjolske, Mađarske i Danske, u vrijednosti od čak 341,5 milijuna eura. Istovremeno, izvezeno je tek 11,9 milijuna kilograma, najviše u Sloveniju, BiH i Crnu Goru, vrijednosti 38,5 milijuna eura (Tablica 3.). To znači da samo u jednoj godini više od 300 milijuna eura izlazi iz Hrvatske za potrebe uvoza svinjskog mesa.

Tablica 3. Uvoz i izvoz svinjskoga mesa u 2024. godini

Ovaj podatak otvara niz logičnih i važnih pitanja:

• Možemo li dio tog novca zadržati u domaćem proračunu (prepoznavanjem ključnih poljoprivrednih tržišta više dodane vrijednosti)?

• Kako ojačati vlastitu proizvodnju i preradu?

• Možemo li preokrenuti trend i povećati samodostatnost?

Osim što gubimo novac, slabi ekonomska aktivnost ruralnog prostora, gubimo radna mjesta, proizvodne kapacitete i prehrambeni suverenitet. Čak i ovako jednostavne makroekonomske analize, temeljene na osnovnim statističkim pokazateljima, otkrivaju duboke strukturne slabosti sektora svinjogojstva u Hrvatskoj. No, kada se provedu detaljnije i složenije analize, poput projekcija i simulacija pomoću naprednih alata, primjerice putem modela parcijalne ravnoteže, postaje jasno da su izazovi još složeniji i dublje ukorijenjeni.

Kako bismo pronašli održiva rješenja i preokrenuli negativne trendove, potrebni su inovativni pristupi koji uključuju suradnju svih ključnih dionika: od donositelja politika, preko proizvođača i znanstvene zajednice, pa sve do podrške šire javnosti. Jer bez zajedničkog djelovanja teško ćemo vratiti ravnotežu u sektoru koji je ključan za prehrambenu sigurnost i ruralni razvoj Hrvatske.