Prema narodnim običajima na dan Martinja mošt sazrijeva i pretvara se u vino, a za vinare je to jedan od najvažnijih blagdana kad se ceremonijalno obavlja krštenje mošta.
Hrvatski vinogradarsko-vinarski običaji nalažu poštivanje svetaca zaštitnika vinogradara i vinara. Prihvaćeno je deset svetaca: Sv. Vinko (22. siječnja), Sv. Juraj (23. travnja), Sv. Sofija (15. svibnja), Sv. Urban (21. svibnja), Sv. Ivan Krstitelj (24. lipnja), Sv. Bartol (24. kolovoza), Sv. Mihael (29. rujna), Sv. Martin (11. studenoga), Sv. Andrija (30. studenoga) i Sv. Ivan (27. prosinca).
U hrvatskim pučkim običajima od ukupno deset vinskih svetaca zapovijedanih blagdana je pet. To su: sv. Vinko, sv. Juraj, sv. Ivan Krstitelj, sv. Mihovil i sv. Martin. U javnosti je dakako najpoznatiji svetac sv. Martin, za kojega znaju i oni što s vinom nemaju nikakve veze ili kako neki kažu, imaju vezu samo preko konobara. Vidljivo je da su dani u kalendaru kad se obilježavaju i slave ovi sveci povezani s važnim događanjima u vegetacijskom ciklusu jedne poljodjelske godine.
Martinje
Martinje je pravi blagdan za vrijedne težačke ruke. Sve što se imalo učiniti, učinjeno je, plodovi su pobrani, spremljeni, vino je već prevrelo. Pa je tako i sv. Martin preuzeo glavnu ulogu jednog pretkršćanskog običaja, krštenja vina. Prema narodnim običajima na taj dan mošt sazrijeva i pretvara se u vino. Iako sam svetac s vinom i gozbama nije imao puno veze, postao je za vinare jedan od najvažnijih blagdana kada se šaljivim ceremonijalom obavlja krštenje mošta.
Kod ovog sveca postoji uzrečica:
„Došel, bu došel sveti Martin
On ga bu krstil, ja ga bum pil.“
Dan sv. Martina obilježava se 11. studenoga na dan njegova pogreba. U povorci na njegovom ispraćaju su bili nebrojeni seljaci i siromasi pokazujući da znaju tko im je prijatelj, a pokojnikovo tijelo ispratilo je i oko dvije tisuće redovnika i redovnica. Ubrzo nakon smrti Martin je proglašen svecem, a njegov se kult proširio cijelom Europom. Za sveca zaštitnika su ga uzeli mnogi ljudi i udruženja: vojnici, vitezovi, putnici, gostioničari, hotelijeri, a posebno vinogradari i svi oni koji se brinu oko berbe i proizvodnje vinske kapljice.
Bio je vrstan duhovni pastir, postavši velikim širiteljem kršćanstva. Martin je za doba u kojem je živio, kao biskup, uveo velike novosti. Za razliku od većine biskupa, koji su boravili i djelovali po gradovima i većim mjestima, Martin je svoju biskupsku brigu posvetio selu i seljacima među kojima je bio omiljen. Dobro je znao velike duhovne potrebe siromašnih i bijednih kmetova, za koje se malo tko brinuo. Velika ideja njegova života bila je evangelizacija sela.
Povijesni podaci kažu da je Martin rođen u Panonskoj nizini oko 316. godine. Kao rodno mjesto spominje se današnji Szombathely u Mađarskoj. Otac toga popularnog sveca bio je časnik rimske vojske, koji je potkraj svoje karijere dosegao visoki čin tribuna. Kad mu se rodio sin, nazvao ga je Martinom, što je umanjenica od imena Mars, koji je bio rimski bog rata. Otac je tako nazvao sina da počasti svojega boga rata, a ujedno naznači budućnost djeteta.
Martinov otac je bio vojni zapovjednik, pa se kao takav često preseljavao, a s njim je i Martin dosta putovao. Dio djetinjstva proveo je u talijanskom gradu Paviji, skromnom mjestu bogate kulturne tradicije. Tu je kao mladić primio humanističko obrazovanje i došao u vezu s kršćanima. U Amiensu je 339. godine, na Uskrs, primio krštenje i postao član kršćanske zajednice.
Zašto se sv. Martina povezuje s obaveznom guskom na stolu uz njegov spomen-dan? Anegdota je da se sakrio među guske kad je proglašen biskupom, a guska koja ga je odala gakanjem to je platila glavom.
Pučko veselje dugo je pratilo blagdan sv. Martina u mnogim europskim zemljama, pa tako i u hrvatskim krajevima. Toga dana se pilo mlado vino. I tako je nastao običaj da se u nekim vinorodnim krajevima za dan sv. Martina “krsti” mlado vino. Dugo vremena je sv. Martin bio najpopularniji svetac. U pojedinim krajevima on je to ostao i danas.
