U Vladislavcima, selu okruženom slavonskim poljima, 27-godišnja Marija Kruljac nastavila je put koji je započeo njezin otac i danas na svojim „plećima“ nosi obiteljsko gospodarstvo s oko 130 goveda. Ono što je nekad bio očev san o farmi, ona je pretvorila u stvarnost nove generacije – spojila tradiciju i modernizaciju, od robota za mužnju do kušaonice sira.
Na imanju se, uz stado goveda, nalaze i konji te svinje, a svakodnevni ritam životinja stvara atmosferu koja podsjeća na slavonsku simfoniju. U proizvodnom pogonu nastaje sir, a prije godinu i pol otvorili su izletište i restoran pod nazivom Širok šor – mjesto gdje se obiteljska priča pretvara u iskustvo za posjetitelje i gdje selo pokazuje da može biti prostor budućnosti.
Dobrobit životinja kao temelj
Na farmi Kruljac mužnja je mehanizirana, no Marija naglašava da tehnologija ne znači hladnu industriju.
Gledamo dobrobit životinja, nismo prešli na to da smo čista industrija. Te životinje koje su kod nas ne dobivaju nikakve dodatke, nešto što bi nama išlo u korist, rezultiralo s više mlijeka. Gledamo da im omogućimo lijep život bez stresa, objašnjava.
Takav pristup znači da krave na njihovoj farmi često dožive i deset godina, dok se drugdje životni vijek svodi na pet ili šest.
A da vam ne kažem koliko sam krava oplakala, svaku koja je od nas odlazila iz dvorišta, dodaje kroz osmijeh.
Sad sam već bolja, naviknula sam se, ali suosjećam s tim životinjama. Imaju one i svoja imena, nekako se vežeš uz njih. To nije samo posao, to radiš s dušom.
Kontinuitet i obiteljska vizija
Od oca je naslijedila upornost i viziju. Telad ostaje za podmladak, bikovi se prodaju kad dosegnu 500–600 kilograma, a junice se zadržavaju kako bi se osigurao remont stada. Prisjeća se i 2008. godine, kad je otac odlučio prodati sve krave. U jednom trenutku mislio je da neće više, da se ne može više toliko davati u tom poslu.
“Stao je na loptu”, a onda se vratio i izgradio novu štalu, gdje je danas robot za mužnju. Prije je to bilo izmuzište u obliku riblje kosti. Danas je mirne duše, zna da je to nešto što je odabrao za sebe i za život svoje obitelji, priča Marija.
Dodaje kako je taj put bio ispunjen izazovima, a prisjeća se sjeća kako su mlijeko znali i bacati jer ga otkupljivači nisu dolazili preuzeti.
Sve je to tata preživio da bi danas bilo kako je. Najbolje godine života dao je u taj posao. Sjećam se da nas je kao djecu pomilovao po licu, a ono grebe, kao četkom – sve ruke ispucane. Fizički je to težak posao. Pokretala ga je vizija i želja iz djetinjstva, jer kao dijete nije imao traktor koji je želio. A evo sad kaže da je zadovoljan i da ima više nego se nadao.
U tim slikama djetinjstva jasno se vidi koliko Marija cijeni očev rad i odricanje. Za nju odustajanje nikada nije bila opcija – jer iza nje stoji obiteljska žrtva i vizija. Upravo zato današnji ritam farme nosi i naslijeđe i odgovornost.
Svakodnevica na farmi
Marijin otac odrastao je u radničkoj obitelji u Vladislavcima, gdje je „samo rad i rad“ bio svakodnevica. Kao dječak sanjao je bolji traktor i vlastitu farmu. Počeo je s 12 krava, da bi danas obitelj Kruljac imala oko 130 goveda.
Marija se sjeća djetinjstva provedenog uz farmu.
Brat i ja smo se uvijek svađali tko će pojiti teliće, nije ih bilo puno, ali nama je to bio doživljaj. Sjećam se da smo se spremali za grad, a ja mami pobjegnem u štalu, još tamo padnem i onda opet presvlačenje, prisjeća se kroz osmijeh. Te slike djetinjstva otkrivaju koliko je farma bila prirodan dio njezina odrastanja. Danas, uz majku koja pomaže i oko djece, Marija vodi posao koji nema radnog vremena.
U staji si i usred noći kad se teli krava i kad ju treba pomusti, kad nešto ne ide kako treba, kaže. Proizvodnja mlijeka donosi oko 1400 litara dnevno, od čega se 350 litara prerađuje u kuhane i polutvrde sireve, dok ostatak odlazi Dukatu.
Niska je cijena, zato smo se odlučili na preradu mlijeka kako bismo povećali dobit. Bila je to velika investicija, ali smo se sufinancirali kroz razne natječaje.
Ritam dana na farmi je sljedeći: jutarnji obilazak stada, mužnja, čišćenje, prerada mlijeka, pakiranje sira i priprema narudžbi.
Prije smo išli na tržnicu, sad više ne idemo. Dolaze nam na kućni prag, eventualno neku veću narudžbu pošaljemo, priča Marija. Na farmi je troje zaposlenih, a Marijanaglašava da je povjerenje važnije od same brojke.
Nije teško naći radnika, ali je teško naći dobrog radnika kojem možeš vjerovati. Kod nas u općini ima dovoljno domaće snage, ne bismo uzimali strance. Imamo čast i zadovoljstvo raditi s ljudima koji su dobri, požrtvovni, koji posao gledaju kao da je njihov.
Takav ritam zahtijevao je stalna ulaganja i širenje gospodarstva. Danas obrađuju oko 100 hektara zemlje, na kojoj uzgajaju pšenicu, kukuruz i ječam – hranom s vlastitih polja hrane stoku. Velika investicija bila je i robot za mužnju vrijedan tadašnjih 1,2 milijuna kuna (oko 160.000 €), koji je donio novu razinu učinkovitosti i olakšao svakodnevni rad. Upravo ta kombinacija tradicije i modernizacije čini farmu Kruljac samoodrživom i pokazuje kako se poljoprivreda može graditi na temeljima obiteljske vizije, ali i uz pomoć suvremene tehnologije.
Širok šor – mjesto zajedništva i ruralnog razvoja
Kad je farma stasala i proizvodnja sira zaživjela, obitelj Kruljac odlučila je otvoriti vrata i prema ljudima. Tako je nastalo izletište i kušaonica sira s restoranom Širok šor – prostor gdje se poljoprivreda pretvara u društveni doživljaj.
Posjetitelji dolaze iz cijele Slavonije i Osijeka, često i u većim grupama.
Na društvenim mrežama se oglašavamo i zadovoljni smo i mi i oni, time se Širok šor potvrđuje kao mjesto gdje se poljoprivreda spaja s gastronomijom i turizmom, a slavonska tradicija dobiva novu dimenziju, napominje Marija i priznaje da u početku nije bila oduševljena idejom kušaonice.
Onda sam počela uskakati – mijenjati konobare, raditi u kuhinji – i zavoljela sam to. Upravo kroz taj rad otkrila je novu dimenziju poljoprivrede: onu društvenu.
Dolaze naši lokalni ljudi, popričaš s njima, vidiš i one koji su usamljeni. Treba im samo razgovor da osjete da nisu sami. Ako na bilo koji način doprinesemo zajednici, ja sam presretna.
Briga o ljudima proteže se i na zaposlenike.
Za blagdane rade skraćeno, neka i oni budu sa svojim obiteljima. Jer iz svega toga treba stajati zajedništvo i poštovanje. Bez toga ni zarada ne znači sreću.
Selo kao prostor budućnosti
Marija jasno postavlja ciljeve: “Širok šor “treba postati samoodrživ, a ponuda sireva proširena. Trenutno nude polutvrde kuhane sireve s vlascom, koprom, ljutom paprikom, dimljene i nedimljene, te škripavac.
Proširili bismo ponudu, ali ne želim se zalijetati ni žuriti jer mi je važna kvaliteta proizvoda. Gledamo da sve što napravimo bude dugoročno, zato možda i idemo sporije, ali po mom mišljenju ispravno.
Ističe kako je strpljenje vrlina koju stalno uči kroz posao.
Ima dana kad se čini teško, ali kad vidim da i moja djeca vole biti dio svega – kako sin trči za djelatnikom u drugoj smjeni – tada zaboravim na sve nedaće i frustracije. Upravo zbog njih ovaj posao dobiva smisao.
U budućnosti sanja i o malom zoološkom vrtu, jer sve je više upita roditelja mogu li djeca vidjeti kravu, svinju ili ovcu.
Na farmu se ne smije dolaziti zbog zdravstvenih mjera i proizvodnje, a djeca uskoro neće znati kako te životinje izgledaju uživo, objašnjava.
Dok priča o budućnosti, jasno je da razmišlja i o generaciji koja dolazi – o mladima koji tek odlučuju hoće li ostati na selu. Marija vjeruje da će se mladi ipak vraćati na selo.
Treba probati, jer ako ne probaš, poslije ćeš žaliti. Možda ne bih rekla ‘kajati’, ali sigurno ćeš se pitati što bi bilo da jesi. Dodaje da je razumljivo kad se netko odluči potražiti posao u gradu.
Ako ne voliš dovoljno ovaj posao, a prihodovno donosi manje novca, onda ti postane prenaporno. Ja sam ostala jer mene ovo ispunjava i radim ono što volim. A na pitanje što bih drugo radila da nisam na farmi, ne znam i ne mogu odgovoriti – jer ovo sam ja, srcem i dušom, zaključuje.
Pročitajte još uspješnih priča mladih poljoprivrednika:
Mladi i poljoprivreda: prilika ili prisila
Mauro Legović svakom proizvodu pridaje posebnu pažnju
Foto: Tihomila Jovanović
