Kasava ili manioka (Manihot esculenta Cranz. ili M. utilissima Pohl.) biljka je tropskog i suptropskog klimata. Uzgaja se radi zadebljalog korijena koji se koristi u ljudskoj prehrani. Nije poznato mjesto podrijetla kasave.
Najprije se počela uzgajati u području od Paragvaja do sjeveroistočnog Brazila pa se to područje uz Gvatemalu i Meksiko smatra područjem domestifikacije ove kulture. Nakon domestifikacije kasava se proširila u ostala tropska područja Centralne i Južne Amerike. Portugalci su kasavu donijeli u Afriku gdje se danas i najviše uzgaja. U 2023. godini u svijetu je bilo proizvedeno više od 333 milijuna tona svježeg korijena kasave od čega u Africi više od 213 milijuna tona, a najveći proizvođači su Nigerija, Kongo, Gana i Angola. Iste godine u Aziji je proizvedeno više od 92, a u Južnoj Americi više od 25 milijuna tona kasave. U Aziji najveći proizvođač kasave je Tajland, a u Južnoj Americi Brazil. Prosječni prinos 2023. godine u svijetu bio je oko 10 t/ha svježeg korijena, dok je u Gani bio 25 t/ha, Tajlandu 20 t/ha, Brazilu 15 t/ha. Najveći proizvođač kasave, Nigerija, ima vrlo niske prinose, svega oko 6 t/ha, ali uzgaja kasavu na oko 10 milijuna hektara. Kasava je višegodišnji grm ili drvo visine do 4 m. Obično 5 – 10 korijenova po biljci zadeblja i u njemu se nakuplja škrob. Zadebljalo korijenje sadrži 30 – 40 % suhe tvari od čega najveći dio čine ugljikohidrati (90 – 95 %). U ugljikohidratima škrob sudjeluje s oko 85 %.
Jeste li znali?
Ekstrahirani škrob kasave naziva se tapioka. Uz škrob, kasava sadrži i druge hranjive tvari kao što su askorbinska kiselina, karotenoidi, kalcij, kalij, željezo, magnezij, bakar, cink i mangan.
Oblik i boja zadebljalog korijenja varira i može biti glatko ili hrapavo, bijele, crvenkaste, svijetlo do tamnosmeđe boje. Centralni dio zadebljalog korijena sastoji se uglavnom od parehnima bogatog škrobom koji može biti bijele, žućkaste ili crvenkaste boje. Zadebljali korijen nema pupove pa se kasava ne može njime razmnožavati.
Toksičnost i uklanjanje glikozida
Zadebljalo korijenje sadrži dva cijanogena glikozida (linamarin i lotaustralin) koji prelaze u cijanovodičnu kiselinu i izazivaju trovanje. Takozvane slatke sorte kasave sadrže oko 20 miligrama cijanida po kilogramu svježeg korijena, dok gorke sorte mogu sadržavati 50 puta više (1 g/kg). Kasava uzgojena tijekom suše posebno je bogata ovim toksinima. Cijanid u stanicama kasave kemijska je obrana protiv parazita i biljojeda pa otpornost prema štetnicima raste s povećanjem sadržaja otrovnih glikozida. Nekoliko je načina uklanjanja glikozida s različitim učinkom. Najčešći načini su kuhanje i sušenje na suncu. Glikozidi su topivi u vodi i razgrađuju se tijekom zagrijavanja. Međutim, i nakon kuhanja cijanovodična kiselina može zaostati u škrobu i izazvati trovanje. Nakon kuhanja korijena može ostati i 50 % glikozida. Sušenjem korijenja također se ne mogu potpuno ukloniti glikozidi. Stoga se provode kombinirani postupci.
Da bi se uklonila veća količina glikozida, korijenje se tri dana prije sušenja na suncu namače u vodi. Na taj način ukloni se oko 98 % glikozida. Usitnjavanjem korijena kasave prije sušenja na suncu uklanja se 96 – 99 % glikozida. U područjima gdje je kasava jako zastupljena u prehrani događaju se trovanja ljudi, osobito djece, uzrokovana nepravilnim korištenjem ove namirnice. Toksična je količina od 1 mg cijanovodične kiseline po kilogramu tjelesne mase po danu. U Africi i Jugoistočnoj Aziji u prehrani ljudi koristi se i kuhano lišće i mekani izboji kasave. Ako se za prehranu ljudi ili hranidbu stoke koristi lišće kasave, smanjuje se prinos zadebljalih korijenova. Listovi se mogu brati 50 – 70 dana nakon sadnje. Oplemenjivačkim programima stvorene su sorte kasave s niskim sadržajem cijanida, otporne na sušu, bolesti i štetnike. Međutim, sadržaj cijanida može varirati unutar sorte ovisno o tlu i klimatu. Primjena suvremenih agronomskih mjera poput navodnjavanja, kontrole korova malčiranja, primjene gnojiva te suzbijanja štetnika i bolesti može smanjiti koncentraciju cijanida u kasavi.
Upotreba u prehrani i industriji
Oko 65 % proizvodnje kasave potroši se u prehrani ljudi, a škrob kasave koristi se u prehrambenoj industriji te u proizvodnji tekstila i papira. Kasava se koristi i u hranidbi stoke te za proizvodnju bioetanola.
Kasava se uzgaja u tropskom i suptropskom području. Ne podnosi mraz, a optimalna temperatura za uzgoj je 20 – 30 0C. Kasava se može uzgajati u područjima koja imaju 500 – 6000 mm oborina godišnje, a optimalna količina oborina je 1000 – 1500 mm godišnje. Uz ekvator kasava se može uzgajati do 1500 m nadmorske visine. Uspostavljen nasad kasave može izdržati i dužu sušu. Kasava nije zahtjevna kultura. Može se uzgajati na različitim tipovima tala umjerene plodnosti gdje se uz mala ulaganja ostvaruje zadovoljavajući prinos.
Razmnožavanje i berba
Lako se razmnožava, a zadebljalo korijenje može se ostaviti u tlu do korištenja što može biti 12 – 14 mjeseci. Sve to su čimbenici koji utječu na vitalnu ulogu kasave u osiguranju hrane u nerazvijenim područjima gdje druge kulture teško uspijevaju. Kasava se razmnožava reznicama dugim 20 – 30 cm uzetih sa srednjeg dijela stabljike starog 8 – 14 mjeseci. Razmnožavanje sjemenom koristi se samo za oplemenjivačke svrhe. Za uspješnu proizvodnju potrebno je 10.000 – 20.000 biljaka/ha. Kod ranozrelih sorata vađenje zadebljalih korijenova može se obaviti 6 – 12 mjeseci nakon sadnje, a kod kasnih sorata nakon 18 – 24 mjeseca. Sadržaj cijanida opada s dozrijevanjem. Međutim, često nije moguće čekati da korijenje dozori zbog potrebe za hranom u nesigurnim područjima.
Izvor: Gospodarski kalendar
 biljka je tropskog i suptropskog klimata.){kind=link}