Naša prehrana danas ne ovisi o godišnjem dobu jer nam je velik broj izbor voća i povrća dostupan tijekom cijele godine. Ipak se znanje o ljekovitosti pojedinih divljih vrsta održalo sve do naših dana, ali ih koristimo vrlo rijetko (iznimka je radić ili maslačak), najčešće iz radoznalosti ili zbog obogaćivanja jelovnika. U našim primorskim krajevima još se uvijek dobro poznaje i često bere velik broj samoniklih biljaka koje se prodaju na tržnicama pod nazivom “mišancija”.
Mišjakinja, crijevac ili ptičja trava
(Stellaria media L)
Mišjakinja je česta korovska biljka, rasprostranjena po vrtovima, vinogradima, oranicama, starim zidinama, uz puteve i ograde. Raste na svim kontinentima. Čitava biljka, a osobito sjemenke, omiljena su ptičja hrana, na što upućuju narodna imena biljke na mnogim jezicima (engl. chickweed = pileća hrana). Latinsko ime roda potječe od riječi stella, što znači zvijezda, a vezano je uz oblik cvjetova. Mišjakinja je jednogodišnja biljka s puzajućom ili poluuzdignutom razgranatom stabljikom dužine 10 – 40 cm. Često prekriva veće površine tvoreći prave tepihe. Listovi su jajoliki ili srcoliki, cjelovitog ruba, pri dnu stabljike manji (do 2 cm dugi i 1 cm široki), a u gornjem dijelu nešto veći.
Bijeli, zvjezdoliki cvjetovi promjera 6 – 8 mm razvijaju se na dugačkim, tankim peteljkama već od ožujka. Kako je biljka otporna na hladnoću, često cvate i donosi plodove i tijekom zime. Kao povrće koriste se mladi, nadzemni dijelovi biljke u obliku dodatka salatama ili se pripravljaju kao špinat. Kuhati treba vrlo kratko, 2 – 4 minute, a okus sirove biljke podsjeća na okus svježih klipova kukuruza. Mišjakinja sadržava brojne mineralne tvari (kalij, kalcij, bakar), vitamin C, rutin i saponine.
Nekada se često koristila kao narodni lijek kod tuberkuloze. Kneipp ju preporučuje kod krvavog kašlja, hemoroida, tegoba s bubrezima i mjehurom. Izvana se koristila kod rana, osipa, psorijaze i gnojnih čireva te za ispiranje očiju kod upale i lošeg vida. Mišjakinja se za čaj može koristiti u svježem stanju ili osušena.