Klobuk naraste od 5 do 22 cm, ali možemo naći i neke veće primjerke klobuka čak i do 30 cm. U početku je poluloptast, polukuglast i sa stisnutim rubom uza stručak. Kasnije postupno postaje jastučast i sve spljošteniji te napokon raširen, ali nikad nije udubljen niti ravan. Površina klobuka je uglavnom neravna, s češćim jamicama. Kožica je u tim jamicama, i to samo u početku rasta, kod mlađih primjeraka plitko baršunasta, a inače gola. Kožica je glatka, dosta skliska, a ponekad, kad je dodirnemo prstom, lagano se zalijepi i prianja uz prst, ali se lako odvaja kod starijih primjeraka. Osobito je ljepljiva i masno sjajna za vlažna, kišovita vremena, suha je bez sjaja. Kod sasvim mladih primjeraka bijele je ili sivkastobijele boje. Počinje tamniti od sredine prema rubu. Kod većine starijih primjeraka rub ostaje bijel s uočljivim svjetlijim nijansama. Počinje tamniti, u osnovi, u smeđim, eventualno krem, ružičastim, riđim ili kestenjastim nijansama. Bijele mrlje na klobuku ostaju i kod starijih primjeraka, na onim mjestima na kojima su bili pokriveni listom, travom, grančicama ili iglicama. Cjevčice s uskim jarkom prirasle su uz stručak, a mogu biti dugačke od 0,8 do 3 cm. U mladosti su na samom početku sivkastobijele, kasnije žućkaste te u starosti zelene. Pore su dosta dugo vremena začepljene. Kasnije su okrugle te na kraju zaobljenih kutova. Bijele su boje, a ubrzo postaju kremaste, žutozelene, zagasitije maslinastosmeđe kad ostare sitne ispod 1 mm promjera. Otrusina, puder spora je zagasitija, maslinastosmeđa. Stručak naraste 5 – 20 cm visine, 1,5 – 6 cm debljine, u mladosti je jajolik ili kao burence, a zatim postupno postaje trbušast te na kraju cilindričan, valjkasto izduljen s okruglim debljim dnom. Prema dolje postupno se širi. Boja stručka pretežno je bijela, a u srednjem dijelu lagano posmeđi. Stručak je prekriven krupnom mrežicom koja se dosta nisko spušta, a često je svjetlija, bjelja od osnove, s lijepim reljefom s pretežno izodijametričkim očicama. Stručak je pun i tvrd. Meso dosta tvrdo, debelo do 3 cm, u mlađih je primjeraka jedro, tvrdo, ali je ubrzo sve mekše pa zatim lako postaje vodenasto i malo gnjecavo. Nepromjenjive je bijele, dok je u iznimnim slučajevima ispod kožice smečkaste ili malo ružičaste boje. Okus je jako ugodan, podsjeća na orahe s predivnim gljivarskim, vrganjskim mirisom. Spore su 14 – 20 x 3,5 – 6,0 µm, vretenaste, cilindrične s karakterističnim udubljenjima, maslinastosmeđe boje. Ova vrsta vrganja nije izbirljiva prema susjedima i prema nadmorskim visinama, već raste sve do granice šume. Javlja se u cijeloj Hrvatskoj. Kod nas se javlja u jelovim, smrčinim, a često i u hrastovim i bukovim šumama. Ovo je prava kontinentalna gljiva koja voli rasti na mjestima izloženim suncu, voli vlažna, mahovinom pokrivena mjesta, javlja se grupno i pojedinačno, i to od kolovoza do studenog. U velikim je količinama možemo naći u okolici Zagreba te u Gorskom kotaru i Slavoniji. Jedna je od najukusnijih vrsta vrganja. Jesenski vrganj JESTIVAje gljiva odlične kakvoće, a možemo je pripremati na razne načine: juhu od stručaka, gulaš, na roštilju, pohati, pirjati, itd.
(Pročitajte cijeli članak u novom broju časopisa!)