Prodori toplog vjetra i iznadprosječne temperature tijekom studenoga s jedne strane dobro su došli pčelama za pročisne izlete. Dok je s druge strane gotovo svakodnevno raspuštanje i ponovno oblikovanje zimskog klupka uzrokovalo povećanu potrošnju meda i stvaranje vlage koja je u krajevima s dugotrajnom maglom teže izlazila iz košnica. Zbog toga treba pratiti zalihe meda i prozračivanje košnica.
Tijekom zimskog razdoblja pčele na pojačanu hladnoću odgovaraju pojačanom proizvodnjom topline i održavanje određene temperature svojeg tijela i unutar košnice. Proizvodnja topline sagorijevanjem meda ima i određene popratne produkte, a u ovom slučaju to su voda i ugljikov dioksid. Pčele snižavanje temperature okoline pa tako i vlastita tijela mogu podnijeti samo do određene granice. Kao samostalne jedinke ograničene su i u proizvodnji i održavanju topline. Na niskim temperaturama moraju se udružiti kako bi mogle preživjeti. Početkom kalendarske godine i produljenjem svjetlosnog dana početi njegovati leglo.
Upravljanje toplinom tijela kod pčela nije u potpunosti razjašnjeno. Nemaju veliku mišićnu masu niti obilno krzno koje bi proizvodilo i sačuvalo toplinu. Također, razdoblje zime ne provode u stanju sna nego tek prividno miruju. Jedna od teorija je postojanje neke vrste kemijske proizvodnje topline. Sigurno se zna da ugljikohidrati koji su uskladišteni u tkivu i hemolimfi u kemijskoj reakciji s kisikom, koji se unosi preko spleta dušnika, predstavljaju visokoenergetsko gorivo za aktivnost mišića. Zbog te aktivnosti stvara se toplina koju pčele kao zasebne jedinke nisu u stanju zadržati nego se veći dio nekontrolirano odaje u okolinu.
Stvaranje topline
Jedna pčela samostalno proizvodi toplinu podrhtavanjem tijela, odnosno stezanjem i otpuštanjem mišića, najviše letnih. Kada se oni u potpunosti stežu i otpuštaju, podižu krila i pčeli omogućavaju letenje. U hladno doba godine pčela te mišiće može brzo i kratko naprezati bez pomicanja krila. To dovodi do vidljive trešnje pčele koja se naziva podrhtavanje. Posljedica toga je potrošnja ugljikohidrata i kisika te stvaranje topline pčele kao jedinke uz otpuštanje ugljikovog dioksida.
“Upravljanje” toplinom
Aktivnost pčela izravno ovisi o temperaturnim uvjetima okoline. Pri temperaturi zraka od 8°C pčele ne komuniciraju s prirodom, ne izlaze na leto niti iz košnice. Kod viših temperatura, od 9 do 16°C, kretanje je povremeno, dok je optimalna temperatura između 16 i 32°C. Prilikom snižavanja temperature i dolaskom hladnoća pčele se posebno organiziraju unutar same košnice i stišću u kuglasti oblik koji se naziva zimsko klupko. Kada se temperatura okoline spusti niže od 14 do 15°C, počinje okupljanje pčela na jednom mjestu. To mjesto je u početku hladnijega zimskog razdoblja smješteno u sredini košnice, na dijelu saća iz kojeg je izišlo posljednje leglo.
