Japanski dvornik je česta višegodišnja biljka, koja može narasti do 3 metra visine. U svijetu je poznatija kao američki ili meksički bambus. Zbog oblika stabljike čiji članci samo podsjećaju na pravi bambus.
Iz svog prirodnog staništa u istočnoj Aziji, krajem 19. st. unesen je u Sjevernu Ameriku i Europu (1825. g.) radi sprječavanja erozije i u hortikulturne svrhe. Koristio se kao ukrasna biljka za perivoje, te gradske i seoske vrtove u kojima se i danas ponegdje može pronaći kultivar ‘Variegata’ bijelo prošaranih listova.
Od 15 vrsta iz roda dvornika, samo japanski (Reynoutria japonica, syn. Fallopia japonica) pokazuje osobine korova. Nekad se uzgajao kao krmno bilje slično kao sahalinski dvornik (R. sachalinensis) kojeg nalazimo samo kao ostatak stare kulture. Zato jer se sam neovisno od čovjeka uglavnom ne širi. Kod nas je zamijećen 1970. g. uz rubove šume Maksimir. Budući da je osjetljiv na vapnenasto tlo, u novije vrijeme je uočeno da se naglo širi po cijeloj Hrvatskoj vjerojatno zbog sve jačeg utjecaja kiselih kiša.
Biološki pročišćivač
Japanski dvornik ima sposobnost nakupljanja (akumulacije) teških metala. Dobro upija teške metale bakar i olovo. Pogotovo cink i kadmij tzv. hyper-accumulator – uspješno živi i cvjeta bez popratnih efekata, stoga je pogodan za pročišćavanje (dekontaminaciju) i bioobnovu zagađenih staništa teškim metalima poput cinka i kadmija. Listovi japanskog dvornika su široko ovalni, pa ga ponegdje nazivaju slonovo uho ili magareća rabarbara.
Radi se o trajnoj grmolikoj biljci s jednogodišnjim stabljikama, koje su snažne i šuplje. U gornjem dijelu razgranate i često posute crvenkastim pjegama. Listovi su od 6-10cm dugi i do 10cm široki, te čvrsti, široko ovalni, na bazi malo podrezani. Naglo se sužavaju u šiljasti vrh. Plodovi su 0,5cm veliki sjajni trostrani oraščići. Biljka se uspješno razmnožava kako sjemenom tako i reznicama rizoma – korjenjacima.
Jestiv i ljekovit
U proljeće se mlade stabljike mogu koristiti kao povrće okusa sličnog šparogama. Koriste se do 1,5 cm debeli, sočni, člankoviti i šuplji proljetni izdanci s još nerazvijenim listovima. Beru se u ožujku i travnju. Dovoljno je samo 5 minuta kuhanja da bi se izdanci mogli poslužiti. Imaju dosta kiselkasti okus te miris po kuhanom klipu kukuruza. Bogati su izvor vitamina C, ali zbog prisutnosti oksalne kiseline ovo izdašno divlje povrće ne treba konzumirati u pretjeranim količinama.
Biljka posjeduje snažno antigljivično (antimikrobno) djelovanje. Služi i pčelarima kao važan izvor nektara za pčele u vrijeme kad malo drugih biljaka cvate, a proizvodi se i dobar med koji se na sjeveroistoku SAD-a naziva bamboo. Japanski dvornik pozitivno utječe na mogućnost tretiranja neuroloških bolesti poput Parkinsonove ili Huntingtonove. Smanjuje rizik za razvoj dijabetesa i pretilosti. Istraživanja provedena na miševima rezultirala su njihovom udvostručenom fizičkom izdržljivošću.
Druga tvar koju japanski dvornik sadrži je emodin. On se u tradicionalnoj kineskoj i japanskoj medicini koristi zbog blagog prirodnog laksativnog djelovanja, odnosno protiv probavnih tegoba. Zbog izuzetnog invazivnog širenja u engleskom govornom području dobio je naziv japanski korovski čvor. Zahvaljujući preživljavanju i širenju neovisno o intenzitetu čupanja i košenja. Korjenje čini sklop isprepletenog i iznimno žilavog sustava rizoma koji rastu oko 7m u širinu te čak 3m u dubinu, dok su istovremeno otporni na temperature do -35 °C. Iskorjenjivanje je moguće samo primjenom herbicida u vrijeme cvatnje krajem ljeta ili početkom jeseni. Dobre rezultate dalo je prskanje listova morskom vodom što je ekološki mnogo prihvatljivije.