Najava da će mljekarska industrija Meggle iz Osijeka do kraja ove godine prestati s radom u Hrvatskoj i nastaviti proizvodnju u pogonima u Bosni i Hercegovini te Srbiji izazvala je puno različitih komentara i mišljenja u javnosti. Odluka je odgađana, očekivalo se moguće popravljanje situacije, ali na kraju je tvrtka Meggle Hrvatska unatoč oko 130 milijuna kuna investicija u naše mljekarstvo zadnjih 15 godina odlučila zatvoriti svoja vrata. Meggle korporacija ima svoje pogone u više zemalja Centralne i Istočne Europe, pa je za nju ovo bila ne tako značajna akvizicija, a i lako će nadomjestiti količine mlijeka i proizvodnju prerađevina.

Nije ovo ni prva ni jedina mljekarska industrija s više proizvodnih pogona izvan Hrvatske, pa niti vlasnik nije iz Hrvatske, stoga ne treba čuditi da se ova mljekara nije rukovodila općim društvenim interesom i potrebama naše zemlje, nego isključivo ekonomskom logikom. I u planiranju svog poslovanja njeni menadžeri i vlasnici nisu našli dovoljno elemenata vlastite konkurentnosti da bi nastavili s daljnjom proizvodnjom čekajući možda  bolju poslovnu klimu mljekarskog sektora.

       A što s kooperantima?

Protiv odluke se ne može ništa reći, pogotovo se ne može ljutiti, jer se o slabijem gospodarskom položaju mljekarske industrije već dugo zna, a dobar pokazatelj su i male mljekare koje su redom zatvarale svoje pogone u gotovo svim krajevima Hrvatske u zadnjih nekoliko godina.

Struktura mljekara u Hrvatskoj 2018. godine prema količini prikupljenog mlijeka (tona)

Razredi prema količiniBroj mljekaraKoličina tonaIndeks 2018/2015
do 5000472596091.3
od 5001 do 2000032812153.8
više od 20000440637192.5
UKUPNO5446045288.6

Meggle Hrvatska je bila jedna od 4 mljekarske industrije s više od 20.000 tona prikupljenog mlijeka u Hrvatskoj (s oko 25 tisuća tona u 2019. godini čini nešto manje od 6% ukupne količine) i njihovo odustajanje od prikupljanja i prerade mlijeka će se sigurno osjetiti, najviše zbog toga što će ostale mljekarske industrije (dvije najveće Dukat i Vindija ionako drže oko 70% otkupa mlijeka u nas) sigurno preuzeti otkup, za pretpostaviti je ne od svih, nego samo od najboljeg dijela populacije kooperanata Meggle-a. U vrijeme pisanja ovog članka, dogovoren je sastanak mljekarske industrije i resornog ministarstva, i kako sam pretpostavio, Dukat je preuzeo kooperante Meggle Hrvatska uz potporu Ministarstva poljoprivrede.  

Dio stručne javnosti odmah se usmjerio na oko 240 kooperanata ove mljekare i njihovu buduću egzistenciju, što je zaista važno, ali zanemarujući da iz mljekare nisu isticali kako im je problem nešto vezano uz proizvodnju kooperanata nego uvjeti poslovanja u našem gospodarskom sustavu. Uvjeti poslovanja određeni otkupnim cijenama mlijeka su podjednaki u svim zemljama EU u kojima Meggle ima akvizicije, pa se opravdano može pretpostaviti da se radi o uvjetima poslovanja koje određuje naša više sveukupna gospodarska nego samo poljoprivredna politika. To za mljekarsku industriju znači cjelovita nadgradnja troškova i prihoda od ulaska sirovog mlijeka u mljekaru do konačne realizacije prerađevina na tržištu. Kod nas već godinama troškovi prijevoza i prerade mlijeka, te struktura (više svježeg mlijeka nego prerađevina u odnosu na EU) i prodajne cijene mliječnih prerađevina na granici ili čak ispod rentabilnosti značajno pritišću domaću mljekarsku industriju. Na kraju krajeva oni su i „potjerali“ Meggle iz hrvatske proizvodnje mlijeka, iako sigurno neće iz ponude prerađevina na našem tržištu. Postoji i još jedna važna činjenica, iako nije jedina. Naime, u razvijenijim državama EU politikom neizravnih potpora proizvođačima mlijeka i dugogodišnjim ugovorima između mljekara i proizvođača, i industrija i proizvođači koriste se „dampinškim“ cijenama viškova mlijeka izvan ugovorenih. Cijene mlijeka su prema ugovorima značajno niže od prosječnih otkupnih, pa se time pravdaju i 30-50% niže prodajne cijene mliječnih prerađevina, koje se naravno nude na tržištu kao što je naše. Tako se na policama kod nas vrlo legalno nalaze proizvodi kojima naša mljekarska industrija ne može konkurirati. Nemamo viškove mlijeka, niti alternativni izvor prihoda za većinu proizvođača mlijeka, pa ne možemo koristiti poslovni model razvijenih zemalja članica. To je razlog zašto često ne koristimo uspješno ni mjere zajedničke poljoprivredne politike u ovom, kao ni drugim sektorima.

Omjer samodostatnosti u proizvodnji mlijeka nekih država u Europi (%)

 2016201720182019
Cipar167.2132.3241.5322.0
Luksemburg214.7194.3254.8237.8
Danska235.2236.7226.7227.5
Bjelorusija192.7197.4204.6214.3
Latvija151.4141.0185.2191.7
Estonija172.8184.2164.1168.6
Nizozemska171.3158.4145.0160.9
Litva112.6125.3128.8160.3
Irska132.8130.3133.8156.1
Belgija107.797.8118.1135.1
Francuska133.2136.0132.4132.2
Njemačka130.5130.5132.1130.5
Austrija126.1121.3127.9129.9
Češka132.7129.8136.3128.3
Poljska124.7121.7131.2127.6
EU 27+1113,8112.1113.0115.0
Slovenija122.3122.3120.3114.4
Ukrajina103.0104.2102.4101.4
Finska98.697.9100.1101.3
Ujedinjeno Kraljevstvo88.787.688.990.8
Mađarska97.493.294.790.5
Portugal84.582.982.184.7
Švedska88.587.986.284.0
Italija84.580.683.583.3
Slovačka78,981.680.177.0
Španjolska78.377.276.676.5
Bugarska63.865.364.867.5
Rumunjska58.158.957.956.5
Hrvatska54.656.952.748.7
Grčka40.340.839.243.7

Kad se usporede ti odnosi, samo prema kalkulacijama troškova i dobiti, jasno je da će neke mljekare svoju poslovnu logiku temeljiti na pronalasku novih zemalja kandidata za EU koji pri pristupnim pregovorima značajno ulažu u svoju baznu proizvodnju ne bi li pripremili proizvođače za konkurentnost koja vlada u cijeloj EU. Za takve mljekarske industrije je potpuno ekonomski opravdano seliti pogon u zemlje koje graniče s rubnim zemljama članicama i koristiti relativno jeftiniju sirovinu da bi se dohodak ostvario na prerađevinama kojima se opskrbljuje tržište EU članica koje nemaju ni gospodarsku snagu, ni aktivnu politiku pozitivnog favoriziranja vlastite proizvodnje i potrošnje. Primjerice, Italija će u ljetnim mjesecima uvoziti mlijeko sa sjevera EU (nekada su uvozili iz Slovenije i Hrvatske). Tako će više od 1000 km transportirati 93% vode i 7% suhe tvari (okvirni sadržaj mlijeka), ali neće dopustiti da na tržište prekomjerno dolaze mliječne prerađevine iz tih članica EU, nego će naprotiv omogućiti svojoj mljekarskoj industriji da prerađuje sirovo mlijeko, ostvari dohodak od prodaje na tržištu i potpomogne domaćeg proizvođača mlijeka. Mi to nikada nismo mogli, osim djelomično uvozom sirovog mlijeka iz dvije susjedne nečlanice EU i prometom prerađevina u našu korist.

Posljedica višegodišnjeg neriješavanja problema

Što se samih proizvođača mlijeka tiče, ne bi se trebalo brinuti o jednom većem dijelu ovih kooperanata, jer će druge mljekare preuzeti otkup njihove proizvodnje. Na žalost, preuzet će samo onaj (opet konkurentan) dio proizvođača. Najavljena pomoć proizvođačima bit će vrlo vjerojatno kratkoročna financijska „injekcija“ i upućivanje na druge mjere koje su namijenjene konkurentnosti proizvođača (natječaji EU projekata preko mjera poljoprivredne proizvodnje i ruralnog razvoja) kako bi se premostilo prebacivanje na drugu mljekaru, jer nekog ozbiljnijeg drugačijeg modela ni nemamo. To se pokazalo efikasnim samo za manji dio proizvođača koji danas isporučuju najveći dio mlijeka za preradu mljekarama, ali nije omogućilo konkurentnost cijelog sektora. Za to je potrebna promjena i proaktivnost cijelog modela potpore, a ne kao do sada kad se jednom ili manjim brojem mjera nastoji „nagurati“ što više je moguće sredstava u proizvodnju, pa onda samo čekati i nadati se pozitivnom učinku. Isti su u pravilu kratkoročni i vrlo brzo nas stigne kruta stvarnost, kakva je i sada najavljeni izlazak Megglea iz hrvatskog mljekarstva. Tako da se ovaj događaj ne može smatrati uzrokom neke daljnje stagnacije proizvodnje, nego baš posljedicom višegodišnje politike neriješavanja problema na cjeloviti način. 

Dio kooperanata će se vjerojatno sljedeće godine naći u onoj masi velikog broja poljoprivrednih gospodarstava koji se isključuju iz komercijalne proizvodnje, jer se ne mogu ekonomski „naći“ u sadašnjim uvjetima prodajnih cijena uvećanih za potpore. Neće to značiti neki veći gubitak za ostalu mljekarsku industriju, jer se radi pretpostavljeno o maloj proizvodnji, ali u sadašnjoj našoj situaciji izgubiti dvjestotinjak ili više proizvođača ma kako mali bili, znači još nepovoljniji i nepovratno izgubljeni dio sektora. I kad jednom budemo, nadam se ozbiljno, obnavljali naše mljekarstvo, plaćat ćemo puno više, da bi uopće nagovorili sada olako ispuštene da se vrate proizvodnji mlijeka, po onoj slavonskoj, „kad krava jednom izađe iz štale, u nju se nikad ne vraća“. Jer novih govedara nemamo i nemaju se iz čega „regrutirati“.

Razmišljanja da se pogoni mljekare Meggle preuzmu od strane države, lokalne uprave i samih kooperanata su gotovo sigurno unaprijed osuđeni na neuspjeh. Gospodarsko upravljanje kao i nadzor upravljanja takvim subjektima od strane politike nikad nam nije bio jača strana, a ni sami proizvođači niti su educirani niti imaju menadžerske sklonosti. Imali smo primjer pokušaja oživljavanja jedne manje slavonske mljekare od strane njenih nekadašnjih kooperanata, međutim sredstva koja bi se trebala uložiti u ponovno pokretanje proizvodnje traže jasnu odgovornost uprave za povrat uloženog, kao uobičajeni poslovni rizik, na što kooperanti baš nisu spremni. Slično se pokušalo ulaganjima države i lokalne samouprave oživjeti preradbeni pogon (sušnicu), opet u Slavoniji. Završilo je također neuspjehom. Mi se nismo odmakli od razmišljanja iz proteklih razdoblja i neekonomskog ponašanja. Tome treba pridodati da zadružno poslovanje u nas danas nema nikakve prednosti u odnosu na druge oblike poslovnog organiziranja, što je već tri desetljeća pogubno za sve sektore poljoprivrede, a ne samo za zadružno mljekarstvo.

 Hoće li „Žito“ obnoviti osječku mljekaru?

U medijima su najave kako bi poznati poduzetnik i njegova tvrtka koja je preuzela većinu nekadašnje kombinatske proizvodnje u Osječko baranjskoj županiji kao dio društvene odgovornosti trebali prihvatiti i obnoviti mljekaru pod svojom upravom. Ovo za sada više izgleda kao ohrabrivanje i nagovaranje, ali puno je izgledniji model, opet kratkoročnog spasa od daljnje stagnacije našeg mljekarstva.

Osnovna pomoć mljekarskom sektoru trebala bi se sustavno i jasno usmjeriti na proizvođače mlijeka, i na prerađivače. Pritom ne treba ispustiti iz vida koliko na njihov gospodarski položaj utjecaj imaju odnosi na prodajnom tržištu mljekara, znači prometi kroz trgovačke mreže i ostale kanale (turizam i ugostiteljstvo primjerice).

Uspostava održivog sustava potpore na razini proizvođača mlijeka trebala bi se ogledati u osiguranju potrebnog poljoprivrednog zemljišta, stalnoj potpori za povećanje stada iz domaćeg uzgoja, te korištenju različitih potpora za neizravno podupiranje mljekarstva (bioplinska postrojenja, solarni paneli i sl.). Pritom se treba voditi računa o provođenju uravnoteženog razvoja ovih naizgled dopunskih djelatnosti na cijeloj ili što većoj površini Hrvatske, a ne samo u dvije tri županije.

Skrivene“ potpore

Potrebno je stvoriti uvjete za dugoročno ugovaranje proizvodnje između proizvođača mlijeka i mljekarske industrije, kako se ne bi dogodila ovakva situacija. Problem je što to naravno nije ni malo jednostavno. Mljekarska industrija se ne može obvezati dugoročno, kad nismo osigurali stabilne gospodarske uvjete ni proizvodnji, ni preradi mlijeka. Samo jedan od razloga zašto to nije moguće sa stajališta industrije, a sigurno je jedan od glavnih uzroka odlaska Meggle Hrvatske je već navedena niža cijena mlijeka i prerađevina koji izvana dolaze na hrvatsko tržište. Jedno je uvoz-izvoz sa zemljama u neposrednom okruženju (gdje se strateški povlači i Meggle), a koje su izvan EU. Tu na račun trgovinske razmjene imamo određene koristi. Drugo je što razvijene zemlje članice iz kojih uvozimo svježe mlijeko i prerađevine nama u razmjeni unutar EU prikazuju, kako je već objašnjeno, otkupljene viškove (iznad ugovorenih količina, jer tu sad ide ona kvaka od EU prije nekoliko godina preporučenog i podržavanog dugoročnog ugovaranja proizvodnje, što mi nemamo) svježeg mlijeka od svojih kooperanata po značajno nižim cijenama, pa su tako i trgovački proizvodi značajno nižih cijena na našim policama.  Damping koji to službeno i nije. Niske cijene prikazanih viškova iznad ugovorenih količina kod tih članica su i ekonomski opravdane, jer one naravno aktivno provode zajedničku poljoprivrednu politiku i ono što mi zovemo „skrivene potpore“ sasvim legalno koriste da ojačaju gospodarski položaj svojih proizvođača.

Proizvodno vezane potpore za mliječno govedarstvo u nekim državama EU

Tome treba pridodati dodatne troškove poslovanja koje imaju mljekare. Pojednostavljeno, s jedne strane su to parafiskalni nameti koje je teško nabrojati, a stalna su obećanja kako će ih se smanjiti. S druge strane su troškovi porezna opterećenja i kako se čini nepremostivo preveliki troškovi trgovačke marže u kojima postoje i dodatni „ulazni“ troškovi domaće mljekarske industrije kako bi se našli na policama trgovačkih lanaca.

Ovo je stalna „kvadratura“ našeg mljekarskog kruga koju mi nikako nismo krenuli obuhvatiti i rješavati na cjeloviti način, nego to radimo kao obično, djelomično, i „podmazujućim“ kratkoročnim mjerama, zbog čega stalno i uporno gubimo na duge staze. I gubimo svi, iako se nekima čini kako trenutačno nešto profitiraju.

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje