Lijevo Mladen Jakopović i desno prof. dr. sc. Zoran Grgić

Kad je riječ o poljoprivrednom zemljištu, s činjenicom da je to osnovni resurs u poljoprivredi i da je dobro gospodarenje poljoprivrednim zemljištem temelj uspješne poljoprivredne proizvodnje, složit će se i agronomska znanost i struka, kao i sami poljoprivrednici, ali i donositelji odluka, resorno ministarstvo i jedinice lokalne samouprave. Upravo općine po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu koji je na snazi od ožujka 2018.g., donose programe raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, uz suglasnost Ministarstva poljoprivrede i raspisuju natječaje kojima se to zemljište daje u dugogodišnji zakup. Isto tako je činjenica da taj Zakon nije u potpunosti funkcionalan i da se radi na izmjenama i dopunama kako bi se pojednostavile i ubrzale procedure.

U povjerenstvu za izmjene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu sudjeluju i predstavnici Hrvatske poljoprivredne komore (HPK), te Agronomskog fakulteta u Zagrebu (AFZ), stoga smo o temi raspolaganja i privatizacije državnog poljoprivrednog zemljišta upitali čelne osobe tih institucija, dekana AFZ, prof.dr.sc. Zorana Grgića i predsjednika HPK Mladena Jakopovića.

  • Hrvatska je članica EU s postotno najviše poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu. Od oko 2,69 milijuna hektara poljoprivrednog zemljišta, prema nekim podacima, dvije trećine u privatnom su vlasništvu, a otprilike 800 tisuća hektara u državnom. Pritom polovica otpada na livade i pašnjake. Treba li u cjelosti ili u što većoj mjeri privatizirati državno poljoprivredno zemljište?

M.Jakopović:Hrvatska je propustila priliku još ranije, od trenutka neovisnosti do ulaska u EU napraviti kvalitetan Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji je trebao biti u funkciji razvoja poljoprivrede i očuvanja sela, pa se u samim začecima samostalnosti mogla provesti i prodaja zemlje, prije nego li su se na scenu poljoprivrede pojavili brojni domaći i strani špekulanti koji su u dobivanju državne zemlje vidjeli priliku za profitiranje – bilo kroz potpore ili kroz mogućnost da se kroz podizanje cijene hektara obogate u budućnosti. Šansa da se zemlja proda pravim proizvođačima, pod uvjetima koje je država mogla propisati tako da ih dugoročno veže za proizvodnju i ulaganje je propuštena i danas je teško provesti ovaj proces, jer bi on sigurno izazvao nesagledive sukobe na lokalnim razinama, te brojne špekulacije koje je teško izbjeći. Postoje opravdani zahtjevi da se državno poljoprivredno zemljište riješi bilo kroz prodaju ili kroz dugogodišnji zakup do isteka moratorija na prodaju zemlje strancima što će sigurno dovesti i do novih trendova u Hrvatskoj. Naime, otvorit će se prostor da stranci legitimno postanu vlasnici zemlje, a mi već danas imamo primjere da razvijene poljoprivredne zemlje daju obilne kredite svojim poljoprivrednicima da ulažu u kupnju i zakup zemljišta u nerazvijenim državama EU kako bi svoju zemlju stavili u mirovanje i oporavak (što će se kroz novi ZPP obilno plaćati i poticati), te da proizvodnju prebace u države gdje je zemlja još uvijek koliko toliko očuvana.

-Izazove bi trebali na vrijeme prepoznati i ne dozvoliti da nam se pojave ulagači sa ogromnim novcima koji će tom ekonomskom snagom moći „kupiti“ bilo koga. Najnoviji primjer u Hrvatskoj je PZ Tovarnik gdje smo ovo ljeto vidjeli po medijima da jednom ulagaču s ogromnim kapitalom nije problem ponuditi cijenu za dionice u tvrtki, koja je iznad bilo kakve ekonomske logike, a sve s ciljem da kroz privatizaciju dođe u posjed nekoliko tisuća hektara plodne slavonske ravnice. Ne treba ići dalje nego vidjeti za koliko je primjerice investicijski fond Al Dahra iz Ujedinjenih Arapskih Emirata kupio prije dvije godine rumunjsku kompaniju Agricost koja je najveći poljoprivredni proizvođač u Rumunjskoj, ali i najveća ratarska farma na prostoru Europske unije. Agro gigant, kako su nazivali farmu Agricost, bila je u vlasništvu jednog rumunjskog biznismena, a vrijednost preuzimanja farme koja se prostire na 57.000 hektara procjenjuje se na više od 230 milijuna eura. Isti investicijski fond prisutan je i u Srbiji gdje obrađuje više od 30.000 hektara.

Svaki pošteni i pravi poljoprivredni proizvođač (bio veliki ili mali) želio bi kupiti državnu zemlju jer bi mu to dalo sigurnost u budućem poslovanju i mogao bi potom provoditi investicije nužne za podizanje konkurentnosti. No, danas je teško provesti „pravednu“ prodaju kad svatko smatra da ima pravo (a ono je često određeno i financijskom snagom ili političkom moći), pri čemu izostaje obaveza proizvodnje, razvoja gospodarstva, razvoja sela, očuvanja ruralnih sredina zapošljavanje i drugo.

Z.Grgić: S obzirom na navedeno u uvodu Vašeg pitanja, bez obzira na pouzdanost podataka, moje je stajalište da je puno važniji način i oblik korištenja poljoprivrednog zemljišta nego titular njegovog vlasništva. Zapuštenost i slabija intenzivnost proizvodnje poljoprivrednog zemljišta je danas veća u privatnom vlasništvu nego u onome koje se obrađuje kao zakup ili koncesija državnog zemljišta, a poljoprivredno zemljište je osnovni resurs u poljoprivredi po kojem mjerimo koliko smo konkurentni u ovom sektoru.

Zašto se Zakon stalno mijenja?

  • Zašto se u skoro 3 desetljeća od hrvatske samostalnosti Zakon o poljoprivrednom zemljištu mijenjao u prosjeku svake 2-3 godine? Izgleda li to po vama kao da imamo jasno određenu strategiju kako raspolagati poljoprivrednim zemljištem?

Z.Grgić:- -To što se Zakon promjenio više od 10-ak navrata u samostalnoj Hrvatskoj, ne mislim da je to toliko posljedica moguće nejasne strategije raspolaganja zemljištem, iako i to ima svoju važnost, nego je više posljedica pokušaja resornog ministarstva i vlada Republike Hrvatske dati poticaj njegovom boljem korištenju, a pri tome uvažavajući lokalnu samoupravu i stanje na terenu. Pritom se zakonom pokušava riješiti što više realnih problema, inzistira se i na pojedinačnim slučajevima, što zakon ne bi trebao, niti može sve pokriti, pa sve to u konačnici često dovodi do nepodudaranja s ostalim zakonima koji reguliraju pravo vlasništva, postupke prijave i provjere na EU natječajima i dr. Najgore je što se neke odredbe ni ne primjenjuju, a stalno se ponavljaju u promjenama zakona o poljoprivrednom zemljištu. Tako ni danas ne znamo kako jedinice lokalne samouprave gospodare s poljoprivrednim zemljištem u državnom vlasništvu, kako se koriste sredstva dobivena zakupom i koncesijom, a niti se nešto posebno događa onim korisnicima koji ne ispunjavaju svoje obveze po ugovoru o korištenju zemljišta i još dosta toga cijelo ovo vrijeme nije dovoljno razjašnjeno.

Mislim da bi trebalo imati kratku i jasnu strategiju u odnosu na ovaj strateški ne samo važan, nego i nužan kapacitet, koji je danas primjetno slabo iskorišten i u odnosu na prijašnje razdoblje, a pogotovo u odnosu na konkurentske članice iz našeg okruženja. U budućem razvoju poljoprivrede neće biti uspjeha ako ga temeljimo samo na „slobodnom“ državnom poljoprivrednom zemljištu, nego i na nekorištenom privatnom. Poljoprivredno zemljište i privatno i državno mora biti ispravno korišteno, korištenje treba biti stručno i objektivno nadgledano, u slučaju neodgovarajućeg korištenja ili zapuštanja mora u vrlo kratkom roku i učinkovito biti predano na korištenje fizički najbližem poljoprivrednom proizvođaču kojem je zemlja potrebna.

M.Jakopović:- Činjenica da smo svih ovih godina mijenjali Zakon (više od 15 zakona), te da se državno poljoprivredno zemljište kroz kratku hrvatsku povijest dijelilo po čudnim kriterijima na lokalnim razinama dovelo nas je u situaciju da danas još uvijek imamo 800 tisuća hektara u državnom vlasništvu. Hrvatska je ranije trebala postaviti poljoprivrednu politiku tako da državno poljoprivredno zemljište bude prodano pravim poljoprivrednim proizvođačima koji su imali tradiciju proizvodnje, dokazanu i proizvodnju koju je moguće verificirati i potvrditi da je zemlja u funkciji proizvodnje i razvoja poljoprivrede. Na žalost, Hrvatska stvarnost je takva da su tijekom svih ovih godina i izmjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu zemlju dobili i oni koji su je vidjeli samo i isključivo kao resurs za dobivanje potpora i špekuliranje sa zemljom, a na terenu je to itekako vidljivo jer smo svi svjedoci brojnih primjera da imamo jako puno zemlje koja nije u funkciji proizvodnje nego u funkciji ostvarivanja potpora. Borba za državnu poljoprivrednu zemlju, postala je na žalost, kod dijela „poljoprivrednika“ – borba za potpore, jer zemlja je vrijedan resurs i ogromno bogatstvo. Da je tome tako pokazuje i sve manja razina poljoprivredne proizvodnje, kao i brojne špekulacije o kojima bi svaki pravi i pošteni poljoprivrednik danas mogao govoriti i navesti brojne primjere iz svoje lokalne sredine.

Novi Zakon prebacio je odlučivanje o raspolaganju državnim zemljištem na jedinice lokalne samouprave (JLS), što je legitimno, no nije se smjelo prenijeti i samovolju u odlučivanju bez objektivnih i jasnih, te jedinstvenih kriterija u određivanju primjerice zemljišnog maksimuma. Zakonskim rješenjem JLS dobile su diskrecijsko pravo na neograničenu moć, što je suprotno zahtjevima Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava. Nedopustivo je diskrecijsko pravo u određivanju površina bez ikakvog kriterija, jer se na taj način ugrožava ukupna poljoprivredna proizvodnja i sve dosadašnje investicije u proizvodnju. Ono što je velika prijetnja i opasnost je i mogući sukob interesa, budući da su dio načelnika općina te brojni članovi općinskih vijeća i sami poljoprivredni proizvođači, čime se itekako dovodi u pitanje legalnost zakona i donošenje odluka JLS.

Jasna strategija je ključ razvoja poljoprivrede, a ona se mijenjala svakom promjenom vlasti i inertnošću države da zaštiti prave poljoprivrednike i pokrene razvoj sektora. Mi i danas imamo prijedloge nove Strategije za koju još uvijek nismo sigurni da će donijeti ključan zaokret, pa i po pitanju državne poljoprivredne zemlje i njezinog stavlja u svrhu proizvodnje. Zato je važno da se što prije postigne državni konsenzus te da se pri određivanju kriterija naprave jasna pravila i jasni ugovorni odnosi koji će dugoročno vezati poljoprivrednika da sa zemljom raspolaže kao pravi gospodar koji želi proizvoditi i razvijati državu, a ne u tome vidjeti priliku da se obogati bez ulaganja i truda. Svi znamo koliko je teško danas raditi u poljoprivredi i boriti se s globalnom konkurencijom, ali je jasno da imamo nukleus poljoprivrednih proizvođača koji mogu biti nositelji buduće poljoprivrede i razvoja gospodarstva i takvi trebaju imati prioritet kod dodjele državnog poljoprivrednog zemljišta.

-Još važnije je potaknuti strateške procese okrupnjavanja i stavljanja u funkciju privatnog poljoprivrednog zemljišta, te napraviti zakone koji će potaknuti generacijsku obnovu i okrupnjavanje, a ne daljnje usitnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Pojedine jake poljoprivredne zemlje još su davno provele i porezne reforme te su kroz porez motivirale vlasnike zemlje da ju ili prodaju ili stave u funkciju poljoprivredne proizvodnje te su davnih dana sredili svoje poljoprivredno zemljište što je temelj za sve druge reforme i investicije.

  • Mnogi poljoprivrednici, a najviše stočari, žale se da im nedostaje poljoprivrednog zemljišta i daje im se prednost, kao i mladim poljoprivrednicima, prilikom zakupa. No, općine raspisuju maksimume koji nekim poljoprivrednicima ne idu na ruku i ako ostanu bez potrebnih površina, mnogi najavljuju da će morati smanjiti proizvodnju. Kako pomiriti interese i želje da što više poljoprivrednika dođe do potrebne zemlje, a da pritom neki ne ostanu bez površina koje trenutno obrađuju?

Z.Grgić: -Osnovno je pitanje koliko i kako stručno lokalna samouprava može ocijeniti nečiji gospodarski program i na osnovu njega određivati prednosti kod zakupa. Ne može to rješavati ni zakon, nego i podzakonski akti (pravilnici) koji se lako i brzo mogu mijenjati, odnosno prilagođavati realnosti. O tome mogu brinuti nepristrana stručna povjerenstva kojima kriterije i opće smjernice mogu dati ministarstvo, jedinice lokalne samouprave, interesne grupacije i ostali, ali temeljna podloga mora biti stručnost i strateško određenje da zemlju koristi onaj koji to najbolje zna i može.

Tako je i s „prednostima“ i „maksimumom“ kojeg bi po današnjem prijedlogu određivala općina. To ne smije biti predmet licitacije i diskrecijskog prava politike, nego samo kompetentnosti i konkurentnosti.

Po mom mišljenu sadašnji korisnici kako zakupa, tako i koncesije ne smiju ničim biti ugroženi ako danas koriste zemljište na odgovarajući način i imaju određenu biljnu i/ili stočarsku proizvodnju koja obujmom odgovara tom zemljištu. I to bi trebalo vrijediti sve dok je zadržana ista razina proizvodnje. I naravno da se dosljedno podmiruju sve obveze po najmu, odnosno koncesiji. U slučaju smanjenja ili napuštanja proizvodnje, odnosno neplaćanja obveza, zemljište bi se po unaprijed utvrđenim kriterijima trebalo ponuditi prvom sljedećem zainteresiranom korisniku s potrebnim kvalifikacijama.

Kako sam naveo, interese i želje potencijalnih korisnika ne možemo pomiriti samo s fondom zemljišta u državnom vlasništvu, nego ćemo kad-tad morati posegnuti i za privatnim zemljištem koje je u nekim područjima Lijepe naše i predugo i previše neobrađeno, odnosno zapušteno.

M.Jakopović: –Nitko od poljoprivrednih proizvođača ne osporava potrebu uvođenja mladih poljoprivrednika u proizvodnju, kao i da stočarima nedostaje poljoprivrednog zemljišta za proizvodnju hrane. Bilo je već pokušaja da im se takva prednost da, ali su zakoni i pravilnici bili tako napravljeni da je odmah došlo do špekulativnih aktivnosti što je odmah bacilo sjenu na ovaj potez. Hrvatsko stočarstvo je pod snažnim urušavanjem već duže od 12 godina i tu je ključan problem i poljoprivredno zemljište, no nepravedno bi bilo da se sada već dodijeljena zemlja oduzima ratarima i daje stočarima, posebno onim ratarima koji su već krenuli u velike investicijske aktivnosti , kreditno se zadužili i bilo bi ogromna šteta da se sada jednima zemlja uzima, a daje drugima. Teško je naći balans no uz malo volje i više konsenzusa i ovaj je problem moguće nadići i pronaći idealan način da se zadovolje potrebe svih. Hrvatska nema više vremena i ne smije dozvoliti da nam poljoprivredna proizvodnja iz godine u godinu pada ili stagnira, a davanja za poljoprivredu rastu. Potrebno je krenuti sa snažnim zaokretom u smjeru jačanja proizvodnje, okrupnjavanja posjeda, povećanja površina poljoprivrednog zemljišta, uređenja zemljišta, navodnjavanja i odvodnje te regionalizacije proizvodnje. To su ključni potezi kojima prethodi rješavanje pitanja poljoprivrednog zemljišta.

Okrupnjavanje zemljišta

  • Velik problem je i nesređenost zemljišnih knjiga, što je i zapreka komasaciji i arondaciji poljoprivrednih površina, koja nikako da uhvati maha.Ne možemo se više pozivati na posljedice rata, pa je pitanje je li razlog nesposobnost nadležnih institucija, odnosno dužnosnika i politike, neuvažavanje struke ili nešto treće?

M.Jakopović: –Na žalost mi živimo u eri informatičke tehnologije, dronova, satelita i svih drugih čuda tehnike i već smo odavno trebali riješiti i pitanje sređivanje zemljišnih knjiga, a potom i provođenje svih drugih aktivnosti. U Hrvatskoj ne postoji povezanost institucija i jedinstveni cilj i previše je administrativnih i birokratskih barijera koje usporavaju sve reforme. Ozbiljna i uređena država ove probleme lako može riješiti ako se to postavi kao prioritetni cilj Vlade s jasnim akcijskim planom i jasnim rokom do kad je potrebno sve srediti. Kod nas se previše često mijenjaju ministri, a potom i cijela administracija koja misli da život počinje od njih i nemamo kontinuitet politika koje će dovesti neki proces do kraja.

Kad je riječ o komasaciji za mnoge je podloga, odnosno početak stvaranja cjenovno konkurentnije poljoprivredne proizvodnje. Ipak, okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta je tek početak u rješavanju mnogih problema poljoprivrede i prostora, a ne konačni cilj.

Zbog mnogih razloga, a prvenstveno visokih troškova uređenja zemljišta, komasacija se preporuča za županije s manjim brojem, ali prosječno većih zemljoposjednika, dok se za ostale županije preporučaju neki drugi oblici okrupnjavanja površina i proizvodnje, kao što je dragovoljna zamjena, prodaja ili stvaranje nekih proizvođačkih oblika povezivanja, npr. Proizvođačkih organizacija.

Zadnja veća komasacija u Hrvatskoj zabilježena je prije tridesetak godina i logično pitanje je zašto se u međuvremenu nije ništa učinilo. Odnosno, je li se u Hrvatskoj od nje odustalo i gdje je problem, odnosno tko je kriv.

Z.Grgić: -Neću na prvu prozivati ni jedan od razloga. Točno da se ne možemo i ne trebamo više pozivati na problem Domovinskog rata, kao što se ne smijemo odreći ni šteta uslijed rata, priznavajući i ulaganja u zemljište onih koji su ga doslovce sami razminiravali i vraćali u funkciju. Da problem nije tako složen, već bi se nešto ozbiljnije riješilo, unatoč svemu navedenome. U slučaju da se odlučimo za komasaciju i arondaciju, također moraju biti jasna pravila i kriteriji, podlogu mora opet dati struka, ali temeljni impuls daje politika. Prevrući krumpir kojeg se struka sigurno ne boji uzeti, a odgađanje će nam još više škoditi.

Što donosi budućnost?

  • U lipnju ove godine Europska komisija je usvojila odluku kojom se produžava prijelazno razdoblje tijekom kojega državljani Europske unije ne mogu stjecati vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem u Hrvatskoj. Podsjetimo, ulaskom Hrvatske u EU, na snazi je bio i moratorij za prodaju državnog poljoprivrednog zemljišta u RH od 7 godina, koji je ovom odlukom produžen za dodatne tri godine.Što će se (ili bi trebalo) dogoditi s poljoprivrednim zemljištem u te tri godine i što će se, prema vašem mišljenju događati s prodajom poljoprivrednog zemljišta nakon što istekne dodatni moratorij, 2023. godine?

M.Jakopović: –Mi imamo jako kratki vremenski rok da riješimo pitanje državnog poljoprivrednog zemljišta do isteka moratorija. S obzirom na našu inertnost i sukobe po svim linijama – ratari- stočari, mali ili veliki poljoprivrednici, odlučivanje na centralnoj ili lokalnoj razini, bojimo se da će nas istek ovog moratorija opet dočekati nespremne. Mi moramo biti svjesni da je Hrvatska dio EU i da nam dolazi nova ZPP koja stavlja brojne nove zahtjeve pred poljoprivrednike te da ćemo imati ogromne promjene usmjerene prema ekološkim zahtjevima i standardima. Sve to zahtijeva ogroman napor da razumijemo nove reforme i da ih primijenimo tako da one budu u funkciji naše proizvodnje.

Ozbiljna država kreira trendove i usmjerava gospodarstvo i poljoprivredu prema jasnom cilju, a ne svakih nekoliko godina mijenja pravila igre što samo vodi u još veću neizvjesnost. Zato je važno što prije sjesti za stol i donijeti ključne strateške odluke prije nego li moratorij istekne. Uvijek će odluke biti na štetu jednih ili drugih i teško je biti pravedan u šumi raznih interesa, ali je država ta koja diktira tempo i ne podilazi bilo kojim interesnim skupinama ili političkim moćnicima.

Hrvatska poljoprivredna komora smatra da u zemljama u okruženju ima primjenjivih modela prodaje zemlje pa u svojim promišljanjima zastupa stav  kako bi se kod nas mogao primijeniti malo izmijenjeni „slovenski“ model prodaje državnog poljoprivrednog zemljišta, o kojem bi se još trebalo raspraviti i vidjeti kako bi on funkcionirao kod nas. Dakle ako poljoprivrednik želi prodati zemlju, prvo je mora ponuditi lokalnoj zajednici odnosno da se napravi svojevrsna „lokalna burza zemlje“. Tim modelom bi se riješile špekulacije oko prodaje zemlje strancima.

Z.Grgić: -Tri godine odgode ne znače ništa ako već sada ne znamo što želimo sa zemljištem. Osobno nisam za brzu privatizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta, jer to bi nakon privatizacije gospodarstva i otkupa društvenih stanova bila treća, možda i najnepoštenija privatizacija u novoj hrvatskoj povijesti. Pravednije je imati vouchere za državno poljoprivredno zemljište i dati ih svakom punoljetnom hrvatskom građaninu, neka on odluči što s pravom vlasništva (koje nije i pravo korištenja). Iz sredstava zakupa i koncesije punio bi se sredstvima državni fond za otkup vouchera. Ako ga vlasnici odluče prodati, njihovo je pravo, ali više nitko i nikad se ne može buniti da je poljoprivredno zemljište netko privatizirao mimo volje i znanja građana. Poljoprivrednom zemljištu je danas niska cijena jer su takvi i dohotci od poljoprivrede, ali kako se realno u skoroj budućnosti očekuje rast i razvoj naše poljoprivrede, a s time i rast potražnje za zemljištem, odnosno porast cijena zemljišta, bilo bi neodgovorno svoj „miraz“ samo tako dati u mogu slobodno reći bescijenje. Pogotovo što smo u nedavnoj budućnosti već imali takvih spekulativnih kupoprodaja poljoprivrednog zemljišta.

Na žalost, s obzirom na dosadašnje iskustvo nisam siguran da će se o tome voditi računa pozornošću dobrog gospodara. Iako, još vjerujem da struka može dati kreativna rješenja, a politika ih prihvatiti, na dobrobit sadašnjih i budućih hrvatskih poljoprivrednika i građana.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje