Rašeljka je koštičava voćna vrsta i jedna je od vrsta iz roda Prunus koje se uglavnom upotrebljavaju kao podloge drugim vrstama (rašeljka se upotrebljava za trešnju i višnju), ostala pozitivna svojstva su joj zanemarena, a višestruko je korisna biljka.

Latinski naziv rašeljke je Prunus mahaleb L., rjeđe se može naći i Cerasus mahaleb (L.) Mill. Naziv mahaleb (kao i slične varijante: mahleb, mahlab, mahlep) prema jednom izvoru dolazi iz arapskog, a prema drugom iz hebrejskog jezika i znači mlijeko, tj. opisuje bijelu boju njenih cvjetova. Rašeljka je dobro poznata vrsta mnogim narodima, pa se mogu naći i imena: engleska trešnja, trešnja sv. Lucije, Mahoma trešnja, magriva, trešnja kamenjarka itd.  Rasprostranjena je ponajviše na području Mediterana, odnosno u južnoj Europi, Maloj Aziji,  zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi itd.Staništa su joj krški tereni, suhi kameniti travnjaci, makije, šikare, otvorene šume na padinama, većinom na vapnenačkim podlogama, uspijeva do 2000 m visine. Raste uglavnom kao pojedinačno stablo ili u manjim skupinama, u zajednici s drugim samoniklim voćnim vrstama, ponajviše iz rodova Prunus, Rubus, Cornus i Rosa. U Hrvatskoj je ponajviše zastupljena na obalnom području, u zaleđu Dalmacije, te ponegdje u kontinentalnom dijelu, na kamenitim i sunčanim staništima. Rašeljka je višegodišnja (može doživjeti do 200 godina), listopadna, robusna biljka, uglavnom raste kao stablo, visine od 2 do 10-ak m, rjeđe je u obliku grma. Razvija snažnu korijenovu mrežu s puno debelog skeletnog korijenja. Cvjetanje se odvija prije listanja, tijekom 4. i 5.mjeseca, a plodovi sazrijevaju u 7. i 8.mjesecu. Samoneoplodna je vrsta, oprašivanje obavljaju kukci, najčešće pčele, stoga je rašeljka značajna i kao medonosna vrsta, iako je kemijski sastav meda zasad nedovoljno istražen. Plod rašeljke je sitan, kožica je tanka, boja joj je u početku zelena, dozrijevanjem prelazi u crvenu, zatim u tamnoljubičasto-crnu boju. Unutar ploda najveći dio zauzima jezgra, mezokarp čini tanki sloj mesa, s malim udjelom soka. Plod je gorkog i kiselog okusa, ljudi ga uglavnom ne konzumiraju, ali je važan izvor hrane za više vrsta ptica, divljači i malih glodavaca. Na jednom stablu može se nalaziti od stotinjak do desetak tisuća plodova.

Prilagodljiva biljka

U narodu se spominju „crvena“ i „crna“ rašeljka, no ne radi se o različitim vrstama, već „crna“ rašeljka raste na oskudnijem tlu. Stoga je manjeg habitusa, kora joj je tamnije boje, deblo i grane su joj tanje i tvrđe. Razlika ima i u vremenu cvatnje i dozrijevanja, kakvoći i kemijskom sastavu plodova.Zbog dobro razvijenog korijenovog sustava rašeljka je izrazite otpornosti na sušu, pogotovo usporedbi s drugim podlogama iz roda Prunus, pa uspijeva u područjima s ograničenom količinom vode (500-600 mm godišnje). Može podnijeti ekstremno sušne uvjete, ali je prilagodljiva i na ostale ekološke uvjete, pa nije osjetljiva ni na mraz. Termofilna je vrsta, zahtijeva dosta svjetla. Nije zahtjevna u pogledu zemljišta, odgovara joj širok raspon tala, osim onih težeg mehaničkog sastava, preferira svijetla, vapnenačka tla, pH oko 5.5, tolerantna je na manjak Fe i Zn. Visoke je tolerantnosti na uzročnike bolesti i štetnike, osjetljivija je na gljivične bolesti.U nas se tradicionalno nasadi trešanja i višanja podižu na podlozi sjemenjaka rašeljke. No, u posljednje vrijeme rašeljka gubi na značaju, jer se proizvode i koriste sadnice uzgojene na manje bujnim podlogama. Stabla uzgojena na podlozi rašeljke su jako bujna (od rašeljke je bujnija samo podloga divlje trešnje) te u nasadu zahtijevaju razmake sadnje 6×7 ili 7×8 m. Pozitivna svojstva rašeljke su, uz već spomenutu dobru otpornost na sušne klimatske uvjete te tolerantnost na uzročnike bolesti i štetnike iz tla (npr. nematode koje često napadaju stabala trešanja) otpornost na smrzavanje te dobra kompatibilnost sa sortama trešanja i višanja. Nedostaci su osjetljivost prema suvišku vode u tlu i prema težim glinenim tlima sa slabijom prozračnošću, što može dovesti do gušenja i sasušivanja korijenja. U odnosu na novije slabobujnije podloge, sorte trešanja i višanja uzgojene na podlozi rašeljke kasnije ulaze u produktivnu dob i postižu manji prirod.

Klon SL64 (Santa Lucia 64) je dosad najznačajnija selekcionirana podloga rašeljke. Potječe iz Francuske, lako se razmnožava, dobre je kompatibilnosti i produktivnosti. Prikladna je za lakša i dobrodrenirana tla, dobro podnosi siromašnija tla i povećani sadržaj vapna, ali je neprikladna za teža tla i položaje gdje dolazi do preplavljivanja. U Francuskoj su selekcionirane i podloge Argot i Pontaleb.

U SAD-u su razvijeni međuvrsni hibridi rašeljke s divljom trešnjom (Mazzard, vrapčara), koji se označavaju nazivom MaxMa, najznačajniji su MaxMa 2, MaxMa 14, MaxMa 15, MaxMa 34, MaxMa 39, MaxMa 60 i MaxMa 97. U Oregonu su razvijeni klonovi naziva OCR. U Njemačkoj su selekcionirane sljedeće podloge: Alpruna, Bonn 6, Bonn 60, Heimann 10, u Mađarskoj Bogdany, Egervar, Magyar itd. U Italiji se provodila selekcija klonova pod nazivom „Real“.

Područje Irana je značajan izvor gena za vrste iz roda Prunus, pa tako i za rašeljku. Selekcija se u odnosu na druge voćne vrste, nije značajno provodila, malo oplemenjivačkih programa je provođeno za poboljšanje svojstava. Uglavnom je cilj postići svojstva kao što su adaptabilnost na kontinentalne klimatske uvjete, tolerantnost na sušu i visoke temperature, tolerantnost na vapnenačka i siromašnija tla, visoke pH vrijednosti.

U različitim dijelovima rašeljke dosad je identificirano oko 130 sastojaka. Lišće sadrži: Ca, N, K, Mg, P i dr. a spoj kumarin se nalazi u različitim dijelovima: u kori, drvu, sjemenkama itd., doprinosi protuupalnom i sedativnom djelovanju te razvijanju ugodnog mirisa čitave biljke.

Različita upotreba

Različiti dijelovi rašeljke se upotrebljavaju u brojne svrhe. Stoljećima su se na području Mediterana upotrebljavali plodovi kao i ostali dijelovi biljke. Plodovi se zbog kiselog i oporog okusa rijetko konzumiraju u svježem stanju. Ipak, u prehrambene svrhe se ponajviše upotrebljavaju na području Grčke, Turske, Libanona, Sirije, Armenije, Irana itd.

Plodovi se mogu upotrebljavati za spravljanje sirupa, džemova, vina, octa i likera, ulje sjemenki daje posebnu aromu. U arapskim zemljama jezgra se upotrebljava u svrhu konzerviranja. U Turskoj se jezgre suše i melju, koristi se kao začin, za poboljšanje okusa brojnim jelima ili se cijela jezgra dodaje u umak.U Turskoj rašeljka ima značaj i u industrijske svrhe. U Egiptu se plodovi i jezgre upotrebljavaju u pekarskoj i konditorskoj industriji, miješaju se s bijelim brašnom.

Plodovi imaju veliki potencijal u industrijskoj proizvodnji kao izvor fenola, šećera, antioksidansa, ali i izvor za dobivanje prirodnih bojila te ulja iz sjemenki koje se upotrebljava u proizvodnji lakova i u farmaceutske svrhe. Najveći uvoznici proizvoda od rašeljke su: Njemačka, Australija, SAD, Egipat i Izrael. Ima vrijednost i u drvnoj proizvodnji, drvo je jako tvrdo i kvalitetno, lako se tokari i polira, upotrebljava se za izradu alata, štapova za hodanje, zdjela, vaza, lula itd. Rašeljka je i značajne ukrasne vrijednosti, posebno zbog izgleda svojih cvjetova i plodova. Može se uzgajati kao živa ograda. Od davnina se rašeljka koristi u narodnoj medicini. Iako je duga povijest upotrebe, malo je istraživanja provedenih o njenim biološkim aktivnostima. Različiti dijelovi, tj. njihovi ekstrakti imaju antibakterijsko, antifungalno, antimikrobno, antioksidativno i protuupalno djelovanje.

Plodovi rašeljke
Cvijet rašeljke
Sjemenke rašeljke

Jezgra ploda i ostali dijelovi se u Turskoj i arapskim zemljama upotrebljavaju za spravljanje tonika za liječenje, kao antidijabetik, sedativ, za pomoć kod mučnine, srčanih i gastro tegoba, olakšavanje kod problema jetre i žuči, bubrega, želuca i crijeva, regulaciju krvnog tlaka itd. Smola s vanjske površine drva stoljećima se upotrebljavala za pomoć kod gastritisa. Stabljika, izboji, lišće i cvjetovi koriste se za spravljanje čaja, za pomoć kod astme i prehlade.

U posljednje vrijeme raste potražnja za uporabom prirodnih tvari u prehrani i kao sirovina u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji, a s obzirom da je rašeljka izvor važnih bioloških spojeva, koji pozitivno utječu na ljudsko zdravlje, sigurno je da će u budućnosti dobiti na važnosti i postati tražen resurs.

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakKrem bajadera
Sljedeći članakPodizanje ekološkog nasada limuna na dalmatinskom kršu
Avatar
Rođena u Splitu, gdje završava osnovnu i srednju u školu. Preddiplomski studij Mediteranska poljoprivreda završava u Splitu, a diplomski studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Interesna područja su joj voćarstvo, posebno zapostavljene vrste, povrćarstvo, vinogradarstvo i dr. Rođena je u Splitu 1990. godine. U Splitu završava osnovnu školu, a potom i matematičku gimnaziju gdje maturira s odličnim uspjehom. 2009. godine upisuje preddiplomski međusveučilišni studij „Mediteranska poljoprivreda“ u Splitu koji završava 2012. godine obranom završnog rada naslova „Nutritivna i zdravstvena vrijednost plodova jagode“ te stječe titulu sveučilišne prvostupnice inženjerke agronomije. Iste godine upisuje diplomski studij „Hortikultura-Voćarstvo“ na Agronomskom fakultetu u Zagrebu koji završava 2014. godine obranom diplomskog rada naslova „Kvaliteta perspektivnih sorata jagode neutralne dužine dana uzgojenih izvan sezone“ te stječe titulu magistre inženjerke agronomije (s najvećom pohvalom). Na preddiplomskom studiju stručnu praksu obavljala je na Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu u laboratoriju i na vanjskim površinama, a tijekom studiranja na diplomskom studiju na Zavodu za voćarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu obavljala je analize u laboratoriju i obrađivala je podatke u računalnim programima. Područja interesa: mediteransko voće, jagodasto voće, samoniklo voće, zapostavljene vrste, vinogradarstvo, povrćarstvo, rasadničarstvo, genetika, oplemenjivanje, botanika, kvaliteta i nutritivna vrijednost namirnica, ekološka poljoprivreda, stočarstvo, zaštita zemljopisnog podrijetla. Tijekom studiranja bila je koautor znanstvenih radova objavljenih u časopisima Pomologia Croatica i Glasnik zaštite bilja, sudjelovala je na Znanstveno-stručnom savjetovanju hrvatskih voćara 2014. godine te je dobitnica Rektorove nagrade Sveučilišta u Splitu za 2011. godinu.