Ulje šafranike je blage arome i zlatno žute boje. Postoje dva tipa ulja od šafranike: oleinski tip s visokim sadržajem oleinske kiseline i linolni tip s visokim sadržajem linolne kiseline. Ulje oleinskog tipa je stabilno na visokim temperaturama i postojano na svjetlu, a najviše se koristi za kuhanje i prženje. Može se koristiti i za začinjavanje salata i drugih jela. Linolni tip ulja se pretežno koristi u kozmetici (omekšava suhu i hrapavu kožu te sprječava starenje kože).

Šafranika (Carthamus tinctorius L.) se primarno uzgaja zbog sjemena koje sadrži 25 – 45 % ulja i 15 – 20 % bjelančevina.

Sjemenke i ulje

Sjemenke šafranike slične su sjemenu suncokreta, najčešće su bijele boje. Masa 1000 sjemenki varira od 30 – 45 g. Nove sorte šafranike imaju nizak sadržaj ljuske (20 – 25 %) i visok sadržaj ulja u sjemenu (više od 40 %). Istraživanja su pokazala važnost ulja šafranike kao izvora omega-3 i različitih nezasićenih masnih kiselina koje djeluju kao antioksidans. U odnosu na druga biljna ulja, ulje šafranike sadrži veću količinu konjugirane linolne kiseline (CLA). Ta kiselina pozitivno djeluje na smanjenje i preraspodjelu masnoga tkiva pa se CLA smatra vrlo učinkovitom u borbi protiv suvišnih kilograma, a na tržište dolazi u obliku CLA kapsula (dodatak prehrani). Zbog visokog sadržaja nezasićenih masnih kiselina ulje šafranike je potrebno držati na tamnom i hladnom mjestu nakon otvaranja te što prije upotrijebiti.

Nakon ekstrakcije ulja ostaju pogače koje se koriste za izradu krmnih smjesa za domaće životinje.

Sjeme šafranike izvrsna je hrana za ptice, osobito srednje i velike papige te golubove. Industrija ptičje hrane prednost daje sjemenu s bijelom ljuskom, iako sjeme s prugastom ljuskom obično ima veći sadržaj ulja i bjelančevina. U Aziji, šafranika se koristi u tradicionalnoj medicini. Ulje šafranike snižava kolesterol, povoljno djeluje na kardiovaskularne bolesti, reumatizam, potiče znojenje i ima diuretička svojstva. Cvjetovi i sjemenke djeluju laksativno. Suhe latice ili osušeni cvjetovi upotrebljavaju se kao zamjena za skupi začin šafran te jela oboje zlatnom bojom. Od cvjetova se dobiva žuta boja (kartamin) koja služi za bojanje tkanina. Od cvjetova se pravi i čaj.

Šafranika se u svijetu uzgaja na površini od 957.752 ha i ostvaruje prosječan prinos sjemena od 815 kg/ha (FAOSTAT, 2020.). Najveći proizvođači šafranike su Kazakstan, Rusija i Meksiko. U Europskoj uniji šafranika se uzgaja u Španjolskoj i Mađarskoj, a može se uzgajati i u našoj zemlji. Najveće prinose sjemena šafranika postiže u Meksiku (1,6 t/ha), Turskoj (1,5 t/ha) i SAD (1,5 t/ha).

Šafranika je jednogodišnja, kserofilna (biljka suhih staništa) kultura koja se uglavnom uzgaja u aridnim i semi-aridnim područjima Azije, Australije, Amerike i Europe (Mediteran). Ovisno o ekološkim uvjetima i sorti, vegetacija šafranike traje 110 – 140 dana. Za uzgoj treba mnogo topline i svjetlosti. U stadiju rozete mlade biljke mogu podnijeti temperature od -6 do -7oC. Izrazito je tolerantna na sušu (bolje podnosi sušu nego sitnozrne žitarice). Prema tlu ne postavlja nikakve zahtjeve, uspijeva čak i na slabije plodnim tlima. Međutim, najveće prinose daje na dubokim tlima, povoljnih fizikalnih svojstava.

Uzgoj šafranike

Šafraniku ne bi trebalo uzgajati u ponovljenom uzgoju ili u uskom plodoredu s kulturama osjetljivim na bijelu trulež (suncokret, uljana repica). Dobri predusjevi za šafraniku su strne žitarice i krumpir. Obrada tla obavlja se na isti način kao za suncokret, jedino dubina oranja može biti nešto plića (do 30 cm). Količina gnojiva za šafraniku ovisi o planiranom prinosu, plodnosti tla, klimatskim uvjetima i svojstvima sorte. Šafranika se ukorjenjuje dublje nego strne žitarice, što biljci omogućava korištenje hraniva koja su nepristupačna kulturama s plitkim korijenom. Nasuprot tome, ako se šafranika sije nakon kultura sa sličnom dubinom razvoja korijena (npr. kukuruz), mora se dodati više gnojiva. Općenito je pravilo da za svakih 100 kg sjemena šafranika treba 5 kg dušika (N). Količinu fosfora i kalija treba odrediti na temelju rezultata kemijske analize tla, odnosno nedostatka ovih hraniva u tlu. Veći dio fosfora i kalija primjenjuje se u osnovnoj obradi tla, a ostatak (oko 30 kg/ha) neposredno prije sjetve. Za visok prinos sjemena i visok sadržaj ulja u sjemenu vrlo je važno odabrati adekvatnu sortu, postići optimalnu gustoću sklopa te održavati usjev čist od korova. Na sortnoj listi EU nalazi se 13 sorata šafranike. U državama gdje se šafranika uzgaja, siju se sorte za različitu namjenu i uvjete uzgoja. Za sjetvu treba koristiti kvalitetno sjeme, visoke klijavosti (više od 80 %) tretirano dozvoljenim fungicidom.

Optimalno je vrijeme za sjetvu šafranike u našim uvjetima krajem travnja, odnosno kad se temperatura tla ustali na 12 oC. U područjima gdje su zime blage šafranika se može uzgajati kao ozima kultura. Kasna sjetva rezultira nižim biljkama, smanjenjem grananja, manjim prinosom sjemena i ulja. Šafranika se sije u redove razmaka 25 – 30 cm.

Gustoća sklopa ovisi o uvjetima okoline, vremenu i načinu sjetve. U našim uvjetima optimalna gustoća sklopa treba iznositi 70 – 90 biljaka/m2 u žetvi. Preporučena količina sjemena za sjetvu je 28 – 34 kg/ha (ako je masa 1000 sjemenki 26 – 32 g). Optimalna dubina sjetve je 2,5 – 4 cm. Šafranika ima lošu kompeticiju s korovima, pa je to značajan problem u proizvodnji ove kulture. Rani porast šafranike je spor, što korovima omogućava da se ranije razviju, prije nego biljke šafranike mogu zasjeniti površinu tla. Sjetvom u uže redove (30 cm) obično se postiže ujednačeniji sklop, bolja je kompeticija s korovima, a usjev ranije dozrijeva. Za suzbijanje korova mogu se koristiti herbicidi: pendimetalin i S-metolaklor. Šafraniku ne bi trebalo uzgajati na tlima zaraženim višegodišnjim korovima. U godinama s većom količinom oborina i duljim razdobljima visoke relativne vlažnosti zraka, problem mogu biti i bolesti (Alternaria carthami, Pseudomomus syringae, Sclerotinia spp. i dr.). Zaštita od ovih bolesti postiže se sjetvom sorata rezistentnih na ove bolesti, uporabom zdravog sjemena, tretiranjem sjemena fungicidima i pravilnim plodoredom. Šafraniku napada nekoliko štetnika (žičnjaci, lisne uši, stjenice i ptice) koji mogu uzrokovati gospodarske štete. Žetva šafranike obavlja se kombajnom kad se vlaga sjemena spusti na oko 12 %, a biljke su potpuno suhe. Nakon žetve sjeme treba očistiti od primjesa, dosušiti ako je vlaga sjemena veća od 8 % i čuvati u čistim i prozračnim skladištima.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je šafranika-rezerva-1024x657.jpg
Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakPreporuke za ratare u razdoblju suše
Sljedeći članakPriroda liječi: Što su trine od sijena?
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta. Uža specijalnost: tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene, očuvanje starih populacija/sorata industrijskog bilja, uzgoj medonosnog bilja. Rođen je 1962. godine u Starom Petrovom Selu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju poljoprivrednu u Slavonskom Brodu. Diplomirao je 1987. na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu je završio poslijediplomski studij „Specijalna proizvodnja bilja – ratarske kulture“ obranom magistarskog rada 1990. godine. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je 1996. godine također na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedugo nakon završetka studija, zapošljava se na Agronomskom fakultetu, Zavodu za specijalnu proizvodnju bilja, gdje i danas radi. U znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju izabran je 2013. godine. Od početka zaposlenja, aktivno sudjeluje u nastavi te u znanstveno-istraživačkom radu. Trenutno je voditelj preddiplomskog studija Biljne znanosti te koordinator više predmeta na preddiplomskim, diplomskim i doktorskom studiju Agronomskog fakulteta. Težište znanstvene i stručne djelatnosti prof. dr. sc. Milana Pospišila je unapređenje tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene. Kao autor ili koautor objavio je 90 znanstvenih i 76 stručnih radova u domaćim i stranim časopisima te veći broj studija i idejnih projekata. Autor je sveučilišnog udžbenika „Ratarstvo II. dio - industrijsko bilje“ te koautor sveučilišnog priručnika „Ratarstvo – praktikum“, znanstvene knjige „Suncokret Helianthus annuus L.“ i srednjoškolskog udžbenika „Specijalno ratarstvo“. S rezultatima svojih istraživanja sudjelovao je na 20 međunarodnih i 27 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj dva i istraživač suradnik na pet domaćih te jednom međunarodnom znanstvenom projektu. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Dobitnik je Nagrade za uzoran rad i posebno vrijedan doprinos u radu (2009.) i medalje Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta (2014.).