Nakon uvodnog teksta s analizom najbitnijih odredbi ovog Zakona, u nastavku ovog posebnog priloga nekoliko sugovornika dat će osvrt na novu zakonsku regulativu o raspolaganju državnim poljoprivrednim zemljištem.
Potpredsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu, Ružica Vukovac za Gospodarski list istaknula je da su joj mnogi poljoprivrednici rekli da im novi Zakon stvara strah.
–Poljoprivrednici koji se doista generacijama požrtvovano bave poljoprivredom i nisu mogli doći do državnih parcela. Slabo se nadaju da će moći dobiti koji hektar. Prvenstveno jer bodovi idu onima koji su u posjedu. Brine ih spoznaja da je jedinicama lokalne samouprave ostavljena mogućnost da sami odluče hoće li uopće primijeniti odredbu Zakona o ograničavanju maksimalnih površina po pojedinom subjektu. Prema mišljenju mnogih – ništa se promijeniti neće. U posjedu će ostati isti oni koji zemljište koriste i do sada. Mnogi koji su u posjedu čak i prijete. To je prilično ružno, ali često čujem kako se u javnom prostoru ponavljaju riječi “da samo vidim onog koji će meni oduzeti zemljište koje ja radim dvadeset godina”, ili “ubit ću svakog tko zgazi na moje”..
–Jednako tako moram ukazati i na zanimljivu situaciju kod bodovanja predviđenog člankom 36. stavkom 1. točka b) Vrsta proizvodnje kojom se ponuđač na natječaju bavi – dakle, 25 bodova (jednako kao stočar) dobiva onaj koji se bavi: proizvodnjom povrća! Zanimljivo je kako je prošlu sjetvenu sezonu odjednom kultura bob osvanula na mnogim poljima “velikih” ratara koji i jesu trn u oku svih ostalih poljoprivrednika. Treba uzeti u obzir da su mnogi takvi ratari (koji do sada uživaju stotine hektara državne zemlje i samim time ostvaruju prednost od 20 bodova), zasijali u proizvodnoj godini 2022. kulturu – bob(!) na određenim površinama. Temeljem toga dobivaju novih 25 bodova – tko njima može oduzeti i jedan hektar?! Ne može nitko.
–To je nova prevara hrvatskog sela. Dodatno me brine spoznaja da prijavitelji na natječaj nemaju pravo na žalbu. Oni mogu tužiti osobu koja na natječaju dobije zemljište. To je nonsens. Također i činjenica da se na površine koje su u vlasništvu jedne općine mogu prijaviti osobe s područja susjedne općine. Time dovodimo poljoprivrednike iz općine u kojoj se nikad nije prodao niti jedan hektar poljoprivrednog zemljišta od osamostaljenja u skoro pa izjednačen položaj s poljoprivrednicima s područja susjedne općine gdje je rasprodan cijeli njihov atar.
–Ovome dodajem da su općine, unatoč tome što je već Zakonom iz 2018. postojala obveza da naprave Programe raspolaganja (što je učinilo jako malo općina), dobile još prilično puno vremena za isti taj posao i prvi natječaji se mogu očekivati tek sredinom iduće godine. Time su si mnogi posjednici kupili još godinu, pa i dvije posjeda, iako su skoro svi ugovori o zakupu istekli. A ujedno smo unazadili primjerice proizvođače mlijeka koji nemaju državne zemlje. Mnogi će od njh u međuvremenu propasti, naglasila je Ružica Vukovac.
Marijana Petir je političarka koju ne treba posebno predstavljati. Šira je javnost poznaje po političkom djelovanju još od 2002.g. i prvog mandata u Hrvatskom saboru. U trenutnom sazivu, Marijana Petir je predsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu. Prije toga bila je zastupnica u Europskom parlamentu u kojem je osvojila i priznanje kao najaktivnija zastupnica zbog svog rada u Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj EU parlamenta.
Obnašala je i dužnosti zamjenice župana i potpredsjednice HSS-a. U 10. saziv Hrvatskog sabora izabrana je kao nezavisna zastupnica na izbornoj listi HDZ-a u VI. izbornoj jedinici. Diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Katoličko-bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (VSS – profesorica biologije, teologinja). Pri Katoličko-bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završila je i poslijediplomski specijalistički studij. Pokrenula je brojne zakonske prijedloge i razne inicijative za boljitak hrvatske poljoprivrede i ruralnog stanovništa, osobito seoskih žena.
Marijo Puškarić, u vremenima dok se većina poljoprivrednih gospodarstava bori s birokracijom, dokazuje svojim primjerom da je profitabilna poljoprivreda u Hrvatskoj itekako moguća. Njegov poljoprivredni obrt Agro Puškarić iz Kaniške Ive kod Garešnice ogledni je primjer hrvatskog poljoprivrednika organiziranom proizvodnjom i konstatnim ulaganjem u nove kapacitete. Obrađuje oko 600 ha, na kojima je najzastupljeniji industrijski krumpir na 280 ha, luk na 30 ha i češnjak na 30 ha. Kao međukulture proizvodi pivarski ječam, silažnu raž, i kukuruz te kukuruz za zrno i soju. Kao naknadni usjev (postrni nakon češnjaka, krumpira, ječma i raži) uzgaja soju na 100 ha te kukuruz za silažu na 60 ha.
Od zemljišta koje Puškarićev obrt obrađuje, oko 200 ha je državno poljoprivredno zemljište u zakupu. 200 ha je u vlasništvu (od toga samo 1 ha kupljen od države) i 200 ha je privatno zemljište u zakupu. Marijo Puškarić sudjelovao je na mnogim javnim raspravama o novom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu i kao član Hrvatske obrtničke komore.
Našim sugovornicima, postavili smo pet pitanja vezano uz novi Zakon.
- Hoće li novi Zakon trajnije riješiti pitanje raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem ili će se opet morati ići u izmjene i dopune nakon 2-3 godine?
Petir: –Očekujem da ovaj Zakon pomogne da proces dodjele državnog poljoprivrednog zemljišta bude brži, transparentniji i pošteniji. Također i da jamči lokalnim poljoprivrednicima sigurnost dostupa tom osnovnom resursu za proizvodnju hrane koji će ih zadržati u njihovim domovima i pomoći im da očuvaju ruralna područja.
Puškarić: –Posljednje izmjene zakona će trenutno (pre)opteretiti jedinice lokalne samouprave (JLS) u provedbi natječaja. Dugoročno će skinuti temu raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem, jer će svi ugovori o zakupu postati dugoročni. S obzirom da će provedbom ovog zakona posjed biti ugovoren na rok od 15 g., a da se dio državnog poljoprivrednog zemljišta nalazi u koncesiji na 50.g., nikakve izmjene zakona više neće biti potrebne. Njima se ionako ništa ne bi moglo promijeniti.
–Jedino što treba mijenjati je Zakon o nasljeđivanju kad je u pitanju poljoprivredno zemljište. Izmjenama unutar njega treba onemogućiti daljnje cijepanje i smanjivanje postojećih poljoprivrednih gospodarstava. U mnogim državama EU nasljeđivanje poljoprivrednog zemljišta regulirano je zakonom. Nije regulirano samo u onima u kojima to nije niti potrebno regulirati, jer je svijest građana na toj razini takva da to pitanje ne treba uređivati zakon.
- Je li se ovim Zakonom „pomirilo“ i zadovoljilo interese „malih“ i „velikih“ poljoprivrednih proizvođača?
Puškarić: –Zakon nije pomirio male i velike proizvođače jer njih niti ne treba “pomirivati”. Njihovi interesi su zajednički: proizvodnja, rad, evolucija poljoprivrede, suradnja, tržišna načela, sloboda poduzetništva. Temu „malih i velikih“ nameću upravo lovci na poticaje. Oni bi se pod krinkom borbe za male dokopali zemlje na štetu uspješnih proizvođača. Zakon je nagradio neproizvođače (da ne kažem neradnike). Proizvođači su s pravom ogorčeni na činjenicu da gotovo ni na koji način nije vrednovana vrijednost proizvodnje, zaposlenost i ulaganje u strojeve i opremu.
–Neproizvođači imaju kroz politiku subvencija pristup velikim iznosima potpora s obzirom da nemaju posla u polju. Oni u naravi ništa ne proizvode (čitava poslovna strategija im je zadovoljiti osnovne kriterije za visoke subvencije). Oni imaju novca, a prije svega i vremena i izlobirali su ovakav sustav bodovanja koji ih štiti od konkurencije ozbiljnih proizvođača. Time im je omogućeno da dugoročno ne proizvode ništa, a primaju visoke potpore.
–Upravo su poticaji ključni moment i razlog zbog kojeg se svi natječu za državno poljoprivredno zemljište. Zakonom su upravo ti neradnici zabranili tržišno natjecanje kroz ograničenje cijene zakupnine. Sve kako bi si samim zakupom, a bez rada osigurali prihode. To je u konačnici u suprotnosti sa čl. 49. Ustava RH koji govori o poduzetničkim slobodama, ali i protivno interesima RH i svih njenih građana.
Petir: –Interes malih i velikih poljoprivrednika jest proizvesti dovoljne količine kvalitetne hrane po pristupačnim cijenama. Također i ostvariti pristojne prihode kako bi od toga oni i njihove obitelji mogle dostojanstveno živjeti. Da bi to mogli ostvariti, potrebno im je poljoprivredno zemljište. I ovim Zakonom pokušalo se osigurati da poljoprivrednici pravo na korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta i ostvare sukladno propisanim kriterijima.
–U proceduri donošenja Zakona razgovarali smo s našim poljoprivrednicima i predstavnicima poljoprivredno prehrambenog sektora. Sve kako bi čuli njihova razmišljanja o predloženom tekstu. Uzeli smo u obzir i posljedice koje bi na lance opskrbe hranom mogla imati ukrajinska kriza. Također smo razmišljali i o prioritetima postavljenim kroz Strategiju razvoja poljoprivrede Republike Hrvatske do 2030. godine.
–U tom smislu je i Odbor kojim predsjedam predložio niz amandmana na predloženi tekst Zakona. Njima su, između ostalog dodatno bodovani mladi poljoprivrednici s ciljem postizanja generacijske obnove hrvatskog sela, ali i žene koje ne ulaze u kategoriju mladih poljoprivrednika, a bave se poljoprivredom, proizvode hranu i čuvaju ruralna područja.
–Kako bi potaknuli domaću proizvodnju osigurali smo prednost u bodovanju za sektor tovnog stočarstva za korisnike čijih je barem 30% stoke iz domaćeg uzgoja. Prihvaćen je i naš amandman za dodatno bodovanje sjemenarstva i rasadničarstva. Također i za osiguranje dodatne prednosti za domicilne poljoprivrednike s područja jedinice lokalne samouprave koja raspisuje natječaj. Tu je još i vrednovanje stručne spreme zaposlenih na OPG ili poljoprivrednom gospodarstvu. Također i vrednovanje uz visoku, i više stručne spreme poljoprivrednog, prehrambeno-tehnološkog i veterinarskog smjera, koje nisu bile obuhvaćene Prijedlogom zakona.
- Tko će imati najveću korist (prednost pri zakupu) prema odredbama novog Zakona?
Petir: –Zakonom se uvodi sustav bodovanja kojim najveći broj bodova ostvaruju dosadašnji posjednici, domicilni poljoprivrednici. Također oni koji na poljoprivrednom zemljištu stvaraju dodanu vrijednost. Hrvatska proizvodi dovoljne količine žitarica, ali nije samodostatna u proizvodnji mesa, voća i povrća. Stoga su to područja poljoprivredne proizvodnje koja ovaj Zakon posebno prepoznaje u sustavu bodovanja. Uzimajući u obzir sve poteškoće i kretanja na tržištu, smatramo da moramo podupirati domaću proizvodnju, a ne tuđu poljoprivredu. U tom smislu nagrađujemo one koji uzgajaju domaću stoku i trude se povećati broj ženskih rasplodnih grla i podmlatka.
–Da bi se postigla jasnoća u prilagodbi bodovanja ciljevima Strategije poljoprivrede, vodeći računa da nam hrvatska sela ne smiju ostati prazna te da generacijska obnova i zadržavanje postojećih stanovnika sela nema alternativu, posebno su nam u fokusu mladi poljoprivrednici. Također i žene koje često pomažu svojim supruzima na obiteljskim gospodarstvima. Međutim, njihov je rad neprepoznat i nepriznat pa smatramo da ih ovim zakonom možemo motivirati da postanu nositeljice poljoprivrednih gospodarstava.
–S namjerom sprječavanja zlouporaba u korištenju državnog poljoprivrednog zemljišta, Zakonom je propisana i obveza izrade i dostave gospodarskog programa za ugovore kojima gospodarski programi nisu priloženi ili ne postoje. Također i dodatne mjere kontrole provedbe ovih programa od strane jedinica lokalne samouprave i Ministarstva poljoprivrede.
–Propisana je i obveza elektroničke provedbe javnih natječaja za zakup i prodaju državnog poljoprivrednog zemljišta. Zakonom je određeno i da o maksimalnoj površini za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta odluku donosi jedinica lokalne samouprave u pojedinom natječaju. Za površine veće od 50 hektara propisani su dodatni uvjeti prihvatljivosti. Propisuje se i obveza i rokovi u kojima su jedinice lokalne samouprave dužne izraditi Program raspolaganja i raspisati natječaje za državno poljoprivredno zemljište. Također i mogućnost da Ministarstvo poljoprivrede preuzme ove poslove ako to ne naprave jedinice lokalne samouprave. Kontrolu tla i kontrolu provedbe agrotehničkih mjera provodit će u budućnosti Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu. Jasnije su propisana i pravila za odlaganja otpada na poljoprivrednom zemljištu, ako isti ne potječe iz primarne poljoprivredne proizvodnje.
–Zakonom su propisane i prekršajne odredbe za neovlašteno korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta. Također i za nedostavljanje godišnjeg izvješća o ispunjavanju ciljeva Gospodarskog programa. Svoj stav da se poljoprivredno zemljište treba koristiti prvenstveno za proizvodnju hrane više smo puta istaknuli. On se ogleda i u odluci da se na poljoprivredno zemljište P1 i P2 ne mogu postavljati solarni kolektori. Ipak, ovu priliku ujedno koristim kako bih pozvala sva nadležna tijela da otklone prepreke poljoprivrednicima u proizvodnji i korištenju obnovljivih izvora energije.
Puškarić: –Najveću “nepripadnu” korist od zakona će imati postojeći legalni i manje legalni posjednici državnog poljoprivrednog zemljišta i lažni eko proizvođači (eko proizvodnja bez proizvoda), a tek naizgled proizvođači mlijeka, voćari, povrćari, stočari, sjemenari i rasadničari.
–Prije svega bi trebalo uvesti obvezu javne objave prijave poreza na dohodak za svakog tko u jednoj godini primi poticaja ( javnog novca) u iznosu većem iznosa minimalne neto godišnje plaće u RH. Oni koji plaćaju porez ( i te subvencije) moraju imati kakav takav uvid u potrošnju njihovog novca. Kao argument protiv ekonomskih pokazatelja poslovanja je prilikom izmjena zakona korištena argumentacija da su proizvođači zaštićeni GDPR i da MPS ne može (ne smije) to kontrolirati.
–Ako netko želi javni novac, ima i obvezu javno pokazati kako ga troši. Ako netko ne želi javno objaviti podatke o vlastitom trošenju javnog novca, tada ne smije niti ostvariti pravo na taj novac. Treba osnovati registar gospodarskih programa. Oni koji su “poraženi” na natječaju za DPZ imaju pravo znati što bi “pobjednici” sukladno gospodarskom programu morali uzgajati i oni će biti najbolji, a za državu besplatni kontrolori provođenja programa .
- Hoće li neki poljoprivredni proizvođači izgubiti određene površine koje su koristili u zakupu. Npr. zbog ograničenja tj. maksimuma ili zbog manje bodova u Gospodarskom programu?
Petir: –Jasno je svima da u raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem treba uvesti više reda. Bilo je onih koji nisu gospodarili poljoprivrednim zemljištem marom dobrog gospodarstva. Također i onih koji nisu provodili gospodarske programe ili čak onih čiji su gospodarski programi misteriozno iščeznuli sa svih mjesta gdje bi se očekivalo da budu pohranjeni. Tako su i kontrole provođenja programa i kazne zbog njihovog neprovođenja bile gotovo onemogućene. Odluka Ministarstva poljoprivrede o provedbi revizije gospodarskih programa bila je inicirana i s naše strane. Stava smo da nam je potreban svojevrsni „clean start“ kako bi ovaj Zakon dao željene efekte.
–Mi smo bili za to da s pregledaju svi ugovori, no pregledano je 246 ugovora (koji se odnose na površine veće od 50 ha). Nadzorom je utvrđeno da 36 subjekata za 53 ugovora djelomično ili u potpunosti ne provodi Gospodarski program. Od toga 10 subjekata za 10 ugovora u potpunosti ne provodi Gospodarski program. Ovim Zakonom jasno je definirano da oni koji su izgubili gospodarske programe ne mogu ostvariti bodove po toj osnovi. Oni koji gospodarske programe nisu ostvarili, moraju ih provesti u propisanom rokue. Time će se nadamo razriješiti gordijski čvor koji je često bio kamen spoticanja i uzrok nejednakosti među poljoprivrednicima.
–Poljoprivrednici koji su odgovorno koristili državno poljoprivredno zemljište nemaju se razloga bojati. Oni neće ostati bez prava na korištenje tog zemljišta. Treba naravno uzeti u obzir i da su europske potpore usmjerene i prema onima koji održavaju funkcije poljoprivrednog zemljišta, a da istovremeno na njemu ne proizvode poljoprivredne proizvode. U tom smislu bilo bi poželjno, kako bi se izbjegle manipulacije, ove poljoprivrednike snažnije nadzirati i kontrolirati. Nije normalno ni moralno da potpore za stočarstvo i prednost pri zakupu zemljišta imaju poljoprivrednici koji nemaju jednog grla stoke. Istovremeno pravi stočari muku muče s pronalaženjem zemljišta na kojemu bi mogli svoju stoku uzgajati i hraniti. Stoga očekujem da se i u tom segmentu napokon uvede red.
Puškarić: –Neki posjednici će izgubiti dio posjeda, neki će povećati posjed u zakupu. Pri tom će mnogi ozbiljni i uspješni proizvođači izgubiti poljoprivredno zemljište. Mnogi koji ne proizvode ništa će doći u posjed istog. To je tragedija. Istina, i neki uspješni će moći povećati površine kojima gospodare, ali to će biti više iznimka nego pravilo. Sam zakon je u temelju pogrešan, onemogućuje razvoj domaće proizvodnje i čini štetu vlasnicima – svim građanima RH.
–Pravilnik o bodovanju koji jednom uvezenom teletu dodijeljuje pravo na poljoprivrednu površinu. Zaposlenom koji čitavu godinu radi na poslovima u poljoprivredi dodjeljuje pravo na 0,00 ha je nakaradan, ali i krajnje uvredljiv za sve zaposlene u poljoprivrednom sektoru i kreatore radnih mjesta u poljoprivredi.
Usporedba uvoznog teleta i zaposlenog u poljoprivredi
Financijski iskazano, jedno uvozno tele poveća za vrijeme tova u RH vrijednost za cca 7.000 kn, i ima (njegov privremeni vlasnik) pravo na zakup DPZ. Jedan zaposleni u poljoprivredi u RH prosječno generira vrijednost proizvodnje veću od 1.000.000,00 kn. Njegov poslodavac (i on kao pravo na osiguranje površine za pripadno radno mjesto) ima pravo na 0,00 kn na osnovu te poslovne aktivnosti. Dakle, zaposleni doprinosi minimalno 142 puta više vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od uvoznog teleta s kojim ga silom prilika moramo uspoređivati i nema nikakva prava. To je po mom mišljenju teški zločin protiv osnovnih ljudskih i radničkih prava.
–Zakonom ni na koji način nije uređena korelacija između kapaciteta, kompetencija i dosadašnjih rezultata pojedinog proizvođača i površine koju može zakupiti. Tako će primjerice pojedine jedinice lokalne samouprave, ako žele sačuvati neki stabilan gospodarski subjekt na svom području, odrediti veću maksimalnu površinu za zakup. Međutim, tada će i netko tko nema niti približne kapacitete i kompetencije, a sustavom bodovanja će imati jedan bod više od ostalih proizvođača doći u priliku da gospodari s istom površinom kao i taj spomenuti za tu JLS značajan gospodarski subjekt. To je ekstremno pogrešno.
–Kako bi zakon bio pravedniji osobno bih učinio sljedeće. Za sve osim mliječnog stočarstva kojem treba osigurati zaštićenu cijenu najma DPZ, svi ostali sukladno čl.49. ustava RH moraju imati mogućnost tržišnog natjecanja. Na taj način bi u posjed DPZ došli sposobni umjesto podobnih. To bi u potpunosti izbacilo lovce na poticaje (uzurpatore ) iz natjecanja za DPZ. U svakom slučaju nužno je potrebno značajno smanjiti broj bodova za dosadašnji posjed sa 20 na maksimalno 5 bodova. Također i prepoloviti bodove za “domicilnost” te tako oslobođene bodove dodijeliti za sljedeće kriterije :
1. Vrijednost godišnje proizvodnje kn/ha u upisniku – skala 10 bodova, veća vrijednost više bodova i
2. broj zaposlenih/ha u upisniku – skala 10 bodova , više zaposlenih više bodova
3. vrijednost neotpisane dugotrajne imovine/ha u upisniku – 10 bodova, veća vrijednost više bodova
To su tri osnovna pokazatelja poslovne aktivnosti poljoprivrednika-poduzetnika. Oni jasno pokazuju proizvodi li netko, zapošljava i investira ili troši javni novac za osobne potrebe. Ti kriteriji su univerzalni. Oni su primjenjivi za sve veličine gospodarstva i ukazuju na one koji su najbolji i kome treba dati u najam DPZ. To je i u interesu vlasnika (građana RH).
- Je li privatizacija najvećeg dijela državnog poljoprivrednog zemljišta dobro rješenje kako bi se ubuduće izbjegli problemi oko zakupa? Koji bi način privatizacije odnosno otkupa od države bio primjeren; s obzirom na moratorij prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima koji istječe u srpnju 2023.g.?
Petir: –Hrvatska je Ugovorom o pristupanju EU ispregovarala moratorij na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima na 7 godina. On je produžen za još tri godine, do srpnja 2023. Taj dan će doći vrlo brzo. Zato moramo stvoriti mehanizme kako bi osigurali da hrvatsko poljoprivredno zemljište dođe u ruke hrvatskih poljoprivrednika. Mehanizam prava prvokupa države privatnog i državnog poljoprivredog zemljišta propisan ovim Zakonom ima svoju svrhu. To je zaštita poljoprivrednog zemljišta kao našeg strateškog resursa.
–Kako u praksi taj mehanizam ne bi izazvao poteškoće, kroz amandman Odbora koji je usvojen, definirali smo od kojih to točno površina država treba imati pravo prvokupa. Svi ćemo se složiti da ako netko želi prodati kuću poznatom kupcu, nije logično da okućnicu prvo nudi državi. U slučaju prvokupa države, dobro je primijeniti površine već definirane člankom 60. ovog Zakona. To je iznad jednog hektra u primorskoj i iznad deset hektara u kontinentalnoj Hrvatskoj. Takav naš prijedlog je i usvojen.
–Na Odboru za poljoprivredu, tema raspolaganja poljoprivrednim zemljištem bila je nezaobilazna. Saslušali smo predstavnike Hrvatske poljoprivredne komore, Hrvatske gospodarske komore, Hrvatske obrtničke komore. Zatim predstavnike sektorskih udruga i saveza, te poljoprivrednike koji su nam se obraćali na temu raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem. Tu su stajališta vrlo podijeljena, kako među predstavnicima udruženja, tako i među samim poljoprivrednicima.
–Dok su neki stava kako bi privatizacija donijela odgovornije ponašanje prema poljoprivrednom zemljištu i osigurala njegovu veću iskoristivost te poljoprivrednicima dala sigurnost za njihova ulaganja, drugi se boje da bi upravo otvoreni poziv za privatizaciju mogao biti ugroza malim i srednjim poljoprivrednim proizvođačima ili da bi doveo do mešetarenja zemljištem. Stava sam da bi privatizacija po strogo uređenim pravilima i s pravom prvokupa države ako se takvo zemljište ponovo stavlja na tržište donijela više koristi. Sada je za to prekasno.
–Zato u fokus moramo staviti, posebno zbog nesigurnosti kojima su lanci opskrbe hrane u posljednje vrijeme izloženi, privođenje kulturi što više površina zemljišta kojima raspolažemo. I to ne samo onog državnog, već i privatnog. Kad je poljoprivredno zemljište u funkciji, to znači da se na njemu proizvodi hrana. Zapošljavaju se poljoprivrednici i privlače novi poljoprivrednici. Živi ruralna zajednica, čuva se selo, no ako toga nema onda se polako gasi i život na selu. Takvo zapušteno zemljište uzrok je požara i bolesti i predstavlja problem za sve u okruženju koji se trude i rade.
Puškarić: –Privatizacija DPZ ima smisla na svim površinama manjim od 10 ha kako bi se okrupnile površine. Tla niske plodnosti bi imalo smisla prodati i ako su veće površine od 10 ha. Sve kako bi oni koji ga kupe mogli investirati u povećanje plodnosti istog tla. Najkvalitetnije površine ne bi trebalo prodavati. Stranci i danas mogu kupovati poljoprivredno zemljište u RH, osnuju d.o.o. i kupuju. Njih ne zanimaju male površine, nego isključivo uređeni kompleksi i tla visoke plodnosti.
–Veliki borci protiv stranaca se ustvari samo bore za to da zadrže privilegij posjeda državnog zemljišta i tako si osiguraju prihode. Po mom poimanju posjed državnog zemljišta bez stvarne proizvodnje i zapošljavanja je u naravi uzurpacija državnog poljoprivrednog zemljišta.
–Okrupnjeno DPZ u naravi bi trebalo biti poligon za najuspješnije poljoprivrednike i okosnica razvoja poljoprivrede. Njegovo korištenje bi moralo biti dostupno na temelju ekonomskih, tržišnih principa. Morala bi postojati mogućnost dinamične, česte ili bar češće promjene posjednika. To bi omogućilo razvoj tržišno održivih poljoprivrednih gospodarstava i poduzetnika. To bi značajno povećalo vrijednost poljoprivredne proizvodnje i razinu poslovnih aktivnosti u ruralnom prostoru.
–Činjenica je da je izmjenama postojeći katastrofalno loš zakon dijelom ispravljen. Tako daje naznake o pozitivnom smjeru razmišljanja naše administracije. Nažalost, propuštena je prilika za promjene koje bi otvorile put za ozbiljnije ubrzanje razvoja primarnog poljoprivrednog. Samim time i prehrambenog sektora. Također zakon daje mogućnost, no ne stvara obvezu stavljanja u funkciju neobrađenog i zapuštenog poljoprivrednog zemljišta. Smatram da je nužno izraditi zakonski okvir za obvezu vraćanja u funkciju proizvodnje zapuštenog, privatnog i državnog poljoprivrednog zemljišta.
