Držanje kokoši nesilja

43

Objekt za smještaj kokoši

Zabranom držanja kokoši u klasičnim kavezima koja je stupila na snagu s 01.01.2012. godine svi se dosadašnji proizvođači, kao i oni koji se tek namjeravaju početi baviti proizvodnjom konzumnih jaja moraju odlučiti za jedan od sustava koji su dozvoljeni u zemljama članicama EU. Te nove sustave su već odavno prihvatile i neke europske države nečlanice (Švicarska), a polako se uvode i na drugim kontinentima diljem svijeta. Dozvoljeni alternativni sustavi držanja kokoši nesilja za proizvodnju konzumnih jaja su: slobodni sustav s velikim ispustima, poluintenzivno držanje s manjim ispustima, podni sustav držanja na dubokoj stelji, etažni sustav držanja u štali – volijere, te držanje u tzv. obogaćenim kavezima. Bez obzira na sustav držanja, veličinu jata i pasminu (hibrid) nesilja, objekt ili zgrada gdje će biti proizvodnja jaja mora omogućiti optimalne uvjete za proizvodne životinje, snesena jaja, čuvanje hrane i drugog materijala, te povoljne uvjete za rad čovjeka.

""Objekt mora biti u skladu s Pravilnikom o uvjetima kojima moraju udovoljavati farme i uvjetima za zaštitu životinja na farmama (NN 136/05., 101/07., 11/10. i 28/10.), Pravilnikom o zaštiti životinja koje se uzgajaju u svrhu proizvodnje (NN 44/10.) i Pravilnikom o dobroj poljoprivrednoj praksi u korištenju gnojiva (NN 56/08.), te Pravilnikom o minimalnim uvjetima za zaštitu kokoši nesilja (NN 77/10., 99/10., 51/11.).

Prije izgradnje objekta potrebno je proučiti lokalne propise i zakone o izdavanju građevinskih i lokacijskih dozvola. Oni mogu određivati ograničenja glede dimenzije objekta, materijala za izgradnju i sl., te ih je potrebno proučiti što je što ranije moguće. Prilikom planiranja lokacije potrebno je imati na umu biološko sigurni pristup vozila i osoblja. Veličina, relativan položaj i oblik peradnjaka mora biti takav, da na najmanju moguću mjeru svede prijenos patogenih organizama između i unutar jata. Potrebno je usvojiti politiku uzgoja jedinki iste dobi na jednoj lokaciji. Također je potrebno uzeti u obzir postojanje peradnjaka na susjednim lokacijama koje mogu značiti rizik prijenosa oboljenja putem zraka.

Poželjno mjesto izgradnje objekta

Objekt je poželjno izgraditi na što ravnijem vodopropusnom zemljištu koje nije moguće koristiti za bilo koji drugi vid poljoprivredne proizvodnje. Potrebno je voditi računa o klimatskim obilježjima područja na kojem je planirana gradnja objekta, prosječnim ljetnim i zimskim minimalnim i maksimalnim temperaturama, izloženosti dominantnim vjetrovima i količini oborina.

Podužna osovina objekta treba ležati u dijagonali sjever-jug ili sjeveroistok-jugozapad. Time objekt dobiva znatan udio sunčevog zračenja ujutro i navečer, a tijekom dana je minimalno izložen suncu. Objekt treba imati osiguran dobar izvor vode, a takođ er mora biti riješeno i pitanje otpadnih voda. Peradnjak s kontroliranim uvjetima zahtijeva pouzdani izvor električne energije za rad ventilacije, grijanja, rasvjete i opreme za hranjenje.

Zbog specifične proizvodnje i ostvarenja biosigurnosti, objekt i prostor u kojem se nalazi, treba biti fizički ograđen i samo s jednim ulazom. Na ulaz u farmu se postavljaju dezinfekcijske barijere za vozila i za ljude. Na farmi obično postoji upravna zgrada u kojoj se nalazi sanitarni prostor, koji služi za presvlačenje i tuširanje djelatnika kod dolaska i odlaska s radnog mjesta. Time se sprječava rizik od prijenosa patogenih mikroorganizama na farmu i s farme. Treba voditi računa o epizootiološkoj situaciji šireg područja radi prevencije od zaraznih bolesti, te stoga udaljenost objekta za smještaj matičnog jata od naseljenog mjesta ili neke druge farme treba biti minimalno 1000 metara zračne linije. Potrebno je voditi računa o mjestu za odlaganje lešina i gnoja. Najmanji su zahtjevi za kvalitetom peradnjaka u ekstenzivnoj proizvodnji, gdje u blažim klimatskim uvjetima zadovoljavaju i drveni objekti koji na jednoj strani mogu biti i otvoreni (nadstrešnice), u kojima kokoši nalaze zaštitu od nevremena i divljih životinja. U svakoj ozbiljnijoj proizvodnji jaja potrebno je imati solidno građeni objekt za smještaj opreme i nesilja. U takvim objektima jaja se proizvode cijele godine bez obzira na vanjske prilike. Veličina peradnjaka, u prvom redu ovisi o željenoj godišnjoj proizvodnji jaja, te o sustavu držanja kokoši. Nedostatak manjih peradnjaka s podnim držanjem je da su oni “hladni”, odnosno imaju premalo životinja po m² da bi se u zimskim mjesecima samozagrijavali, pa ih treba dogrijavati, što povećava troškove proizvodnje.

Potrebni odjeli u prostoru i materijali za izradu

U organizaciji prostora u objektu minimalno bi trebalo imati dva odjela. Na prednjoj strani peradnjaka treba biti manji predprostor gdje se nalazi dezinfekcijska barijera, alati, radna odijela, ambalaža i drugo te, ako nije moguće osigurati poseban prostor, mjesto za jaja zaštićeno zavjesama. Skladištenje i dugotrajnije čuvanje jaja nikako se ne smije organizirati u peradnjaku s nesiljama. Visina peradnjaka ovisi o načinu proizvodnje (podni, kavezni), konstrukciji krova i plafona i u većini slučajeva se kreće od 3,0 – 4,0 metra. Pod peradnjaka se izrađuje isključivo od kvalitetnog, zaglađenog betona, a zidovi od klasičnih građevinskih materijala, ili od montažnih elemenata dobre toplinske neprovodnosti i otpornih na vlagu i dezinfekcijska sredstva.

Konstrukciji i izradi krova treba posvetiti posebnu pažnju, osobito u pogledu toplinske izolacije, jer se proizvodni objekti s konzumnim nesiljama u principu zimi ne griju, a ljeti u našim uvjetima znaju vladati previsoke vanjske temperature. Većina modernijih peradnjaka za konzumne nesilje nema prozora jer, se koristi programirana umjetna rasvjeta, no u slučaju ugradnje prozora, oni moraju imati mogućnost zamračivanja i lakog i sigurnog otvaranja i zatvaranja radi što manjeg uznemiravanja životinja.

Iako peradnjaci nemaju velike količine otpadnih voda, tamo gdje nije ustrojena javna kanalizacija treba se pobrinuti za propisane septičke jame u koje će se slijevati prljavština od pranja i dezinfekcije peradnjaka.

Oprema za hranjenje i napajanje konzumnih nesilja

Za normalnu proizvodnju rasplodnih jaja, uz solidno građen objekt, konzumnim je nesilicama potrebna oprema, smještaj, hranjenje, napajanje, nesenje jaja, prečke za sjedenje i oprema za održavanje optimalnih mikroklimatskih uvjeta. Razvojem peradarstva razvili su se i poboljšali različiti sustavi za hranjenje peradi. Izbor sustava ovisi o veličini objekta, tehnologiji uzgoja i držanja. Sustav za hranjenje je najčešće od kontejnera – silosa za prihvat krmnih smjesa smještenog izvan objekta, prihvatnih koševa, transportera i hranilica unutar objekta. Hrana se konzumnim nesiljama, koje se drže u slobodnom sustavu s velikim ispustima, poluintenzivnom držanju s manjim ispustima, kod podnog sustava držanja na dubokoj stelji i u volijerama može raznositi pomoću tri sustava hranjenja.

Različiti sustavi hranjenja

Stariji i sve manje u upotrebi je takozvani podni konvejer. On se sastoji iz limenog pocinčanog žlijeba, koji s gornje strane ima različito raspoređene žičane pregrade. Na dnu žlijeba nalazi se lanac koji raznosi hranu po objektu. Ovisno o brzini protoka hrane, najčešće se javlja problem pri kojem se jače i agresivnije životinje smjeste na ulaz konvejera u objekt i pojedu veću količinu hrane, te tako za one ostale ostane manja količina. Takozvani “tuba sustav” sastoji se od okruglih hranilica i cijevi za raznos hrane, a osnovni mu je nedostatak nemogućnost kontrole količine hrane u pojedinim hranilicama. Najnoviji sistem čini spiralni tuba sustavi ili takozvani “Chore time” koji ima manji rastep hrane, veliku brzinu punjenja hranilica i kontrolu napunjenosti, i veću higijenu krmne smjese. Prihvat krmne smjese je u silosu koji je smješten izvan objekta i koji je najčešće kapaciteta 10 do 12 tona. Iz silosa koji je instaliran pored objekta preko pužnog transportera hrana se dovodi do usipnog koša u objekt. U objektu se, ovisno o veličini proizvodnje, nalazi različit broj hranidbenih linija. Svaka hranidbena linija ima na sebi usipni koš, a na obješenu transportnu cijev pričvršćene su okrugle hranilice, izvedene tako da se u svakoj može regulirati količina hrane. Na kraju linije nalazi se kontrolna hranilica u koju je instaliran senzor koji pali i gasi motor koji dovodi hranu po čitavoj dužini hranidbenog sustava. Linije hrane su ovješene o strop, te se cijeli sustav prilikom remonta podiže pod strop. Na cijevima (sa spiralom) za transport hrane kroz objekt nalazi se žica kako bi se spriječilo sjedanje kokoši na sustav za hranjenje.

Kod obogaćenih kaveza kokoši se hrane iz žljebastih hranilica koje su smještene s vanjske strane svakog reda kaveza. Raspodjela hrane u hranidbene žlijebove provodi se lancem. Usipni koševi za hranu nalaze se na početku sustava. Lanac klizi po žlijebovima duž baterija, što osigurava distribuciju hrane do svih životinja i sprječava razgradnju sastojaka smjese. Svakom redu kaveza pripada po jedan usipni koš. Vrijeme hranjenja je regulirano preklopnim satnim mehanizmom. Transport hrane od silosa do koševa svakog reda baterija u potpunosti je automatiziran.

Pojenje konzumnih nesilja

Za pojenje konzumnih nesilica danas postoje različiti sustavi koji se međusobno razlikuju po obliku, veličini i načinu punjenja vodom. Pojidbeni sustav mora biti tako izveden da ne dopušta prolijevanje vode, te da se može lako održavati i dezinficirati. Stariji, ali još uvijek pouzdan i jeftin, su viseće okrugle pojilice, čiji je nedostatak u odnosu na “nipl” pojilice slabija higijena i više rada na održavanju ispravnosti funkcioniranja. Moderniji sustav napajanja sastoji se od cijevi s niplama, jedinice za regulaciju pritiska vode i završnog seta koji omogućuje ispiranje sustava. Pojidbeni sustav također je ovješen na strop objekta, te se pomoću sajli podešavaju visine, ovisno o tijeku proizvodnje i u objektu se instalira u više linija ovisno o broju životinja.

""Da bi spriječili začepljenje pojidbenog sustava koriste se filteri kod ulaza vode u objekt i to od 20, 10, 5 i 1 mikrona. Ispiranje cijevi potrebno je minimalno jednom godišnje hidrogen peroksidom. Za davanje lijekova ili vitamina u odre đenom postotku koristi se dozator raznih tekućina (lijekovi, vitamini), smješten u pred prostoru. Za praćenje količine utrošene vode, objekt mora imati instaliran vodomjer.

Oprema za reguliranje mikroklimatskih uvjeta

Ciljni intenzitet svjetla u peradnjaku za razdoblje nesivosti treba biti oko 60 luksa u razini peradi. Zbog bolje ujednačenosti svjetla, rasvjetna tijela mogu biti naizmjenično obješena na veću i manju visinu od poda. Jačina žarulja mora biti 40-60 W kako bi se osiguralo maksimalno 3,5 – 4,5 W/m podne površine.

Peradnjaci za držanje konzumnih nesilja u podnom sustavu, volijerama i obogaćenim kavezima, trebaju biti zaštićeni od svjetlosti, a sva svjetlost koja se osigurava nesilicama mora potjecati iz umjetnih izvora. Rasvjetna tijela vezana su preko preklopnog satnog mehanizma i reostata za regulaciju dužine i jačine svjetlosnog dana.

Faktori koji utječu na temperaturu

Na ambijentalnu temperaturu utječe razina izolacije, nepropusnost prema vjetru, kapacitet ventilacije i prisutnost dodatnog grijanja ili hlađenja. Poželjno je da se dnevna kolebanja temperature zadržavaju na minimumu, a da temperatura ne iznosi manje od 10°C i ne više od 26°C. Optimalni raspon je od 18-22°C. Dobra izolacija će spriječiti kolebanje temperature unutar peradnjaka. U slučaju da se pokaže potreba objekt za držanje nesilica moguće je zagrijavati na nekoliko načina. Ovisno o financijskim mogućnostima i dostupnosti pojedinih energenata objekt je moguće parcijalno zagrijavati infra grijalicama na ukapljeni plin (propan – butan), koje rade na principu slobodnog sagorijevanja plina. Zagrijavanje se može i pomoću električnih grijalica, termogena, koji za pogon koriste plin ili naftu, te pomoću klasičnih peći na drva.

Ventilacija peradnjaka

Ventilacija peradnjaka može biti prirodna i umjetna. Prirodna izmjena zraka moguća je u malim, slabo naseljenim peradnjacima u kojima se perad uglavnom sklanja od vremenskih nepogoda i noći, dok u svim drugim slučajevima ventilatorima utjerujemo ili izvlačimo zrak iz objekta (umjetna/forsirana ventilacija). Ovisno o konstrukcijama stropova i krovova, te izvedbi ventilatora (brzohodni, sporohodni, višebrzinski), kretanje zraka unutar objekta može biti u raznim pravcima, no, najbitnije je da sve životinje dobiju jednake količine svježeg zraka bez propuha i velike buke.

Praksa je pokazala da je sigurnije instalirati više ventilatora manjeg kapaciteta, prvenstveno zbog osiguranja od kvarova, tako je manja mogućnost da se istovremeno pokvari više ventilatora, nego ako ih imamo manje ili samo jedan. Stropni ventilatori ugrađ uju se u odvodne kanale sa zaštitnim kapama duž sljemena krova. Zidni ventilatori ugrađ uju se u zabatni zid na kraju objekta, oko 110-120 cm visoko od poda.

""S vanjske strane, ispred ventilatora, ugrađuju su limeni vjetrobrani, a s unutrašnje strane žaluzine sa zaštitnom žičanom mrežom. Za dovod zraka potrebni su dovodni otvori koji se ugrađuju u podužne zidove. U otvore su ugrađeni zasloni za regulaciju dotoka i usmjeravanje svježeg zraka. Regulacija otvaranja i zatvaranja otvora je potpuno automatizirana duž cijelog objekta na osnovu temperaturnih promjena u nastambi. S vanjske strane dovodnih otvora ugrađeni su svjetlobrani za sprečavanje ulaska dnevnog svijetla. Korištenje tunelske ventilacije ima prednost za vrijeme velikih vrućina pred povećanjem maksimalne ventilacije. U vrućim klimatskim uvjetima, zatvoreni peradnjaci zahtijevaju prisutnost sustava za hlađenje. To se obično postiže isparavanjem vode. Hlađenje isparavanjem se primjenjuje kad temperature prijeđu 27°C s ciljem zadržavanja aklimatiziranih jedinki na radnim temperaturama unutar raspona od 25-31°C. Učinkovitost ovih sustava ovisi o relativnoj vlažnosti. Sustavi za hlađenje s isparavanjem vode ne smiju se koristiti ukoliko relativna vlažnost unutar peradnjaka prelazi 85-90%.

Sustavi držanja konzumnih nesilja

Opća pravila i minimalni standardi propisani za alternativne sustave držanja kokoši nesilica objavljeni su u NN 77/10.

Kod slobodnog sustava držanja kokoši nesilice moraju imati neprekidan pristup otvorenom prostoru, a zemljište na koje imaju pristup mora biti uglavnom pokriveno vegetacijom, najveća naseljenost ne smije biti veća od 1.000 kokoši po hektaru, odnosno po jednoj kokoši mora biti osigurano 10 m², a unutrašnjost zgrade mora biti uređ ena tako da zadovolji uvjete speci ficirane za držanje na dubokoj stelji ili etažnog sustava držanju u štali.

Poluintenzivni sustav držanja kokoši se od slobodnog razlikuje samo u broju nesilja po m² zatravnjenog ispusta, odnosno najveća naseljenost ne smije biti veća od 4.000 kokoši po hektaru zemljišta dostupnog kokošima, odnosno po jednoj kokoši mora biti osigurano 2,5 m².

Vanjski dio ispusta koji služe za napasivanje kokošima u slobodnom i poluintenzivnom uzgoju treba biti ograđen žičanom mrežom visine najmanje 1,5 m. Rešetkasti je dio poda obično smješten u sredini objekta gdje se nalaze i sustavi za hranidbu i pojenje nesilja, te gnijezda, a ispod rešetkastog dijela poda smještenje sustav za izgnojavanje. Cilj je da kokoši prilikom penjanja do gnijezda za nesenje jaja što više očiste noge i tako čim manje zaprljaju jaja kod nesenja.""

Najveća naseljenost kokoši nesilja kod podnog sustava držanja ne smije biti veća od 7 kokoši po m² iskoristivog podnog prostora, najmanje 1/3 podnog prostora mora biti pokrivena steljom (slama, drvena hoblovina), i mora biti osiguran dovoljno velik prostor poda za sakupljanje izmeta. Rešetkasti dio poda može biti izveden od drva, plastike ili žičane mreže.

""

Kod etažnog sustava držanja kokoši nesilja u štali (volijere) najveća naseljenost ne smije biti veća od 25 kokoši po m² iskoristivog podnog prostora, a unutrašnjost štale mora biti opremljena prečkama za sjedenje, dovoljno dugačkim da osigura 15 cm dužine prečke po svakoj nesilji.

Volijere ili avijariji imaju dijelove s povišenim podovima na kojima se u nekoliko razina nalaze sustavi za hranidbu i napajanje, te gnijezda za automatsko sakupljanje jaja. Ispod svakog povišenog poda su nasteljeni prolazi koji nesiljama omogućavaju kupanje u stelji. Obično se tijekom noćnih sati tim prolazima koriste sami uzgajivači kako bi eventualno odstranili uginule kokoši i pokupili tzv. podna jaja koja kokoši nisu snesle u gnijezda. Ovisno o broju kokoši nesilica objekti za proizvodnju jaja etažnim sistemom držanja u staji imaju određen broj volijera s gnijezdima koja mogu biti opremljena s takozvanim istjerivačem peradi, određen broj linija hranjenja i pojenja, te linija prečki za sjedenje. Podovi etaža se izrađuju od žičane rešetke. Ispod podnih rešetki, kao i ispod gnijezda nalaze se trake za izgnojavanje. Prostora za čeprkanje u sustavu volijera kokoši imaju napretek, budući da je cijela podna površina prekrivena steljom. Rešetka za zatvaranje prostora ispod volijera je vrlo korisna, jer se na početku nesenja smanjuje manevarski prostor kokošima, pa ih se time indirektno upućuje na korištenje prostora ispred gnijezda, a time ujedno i upotrebu gnijezda za nešenje. Zatvaranje može biti ručno i automatsko. 

""

Projektirane volijere trebaju zadovoljavati odredbe EU Direktive 98/58/EC o zaštiti životinja na farmama, te trebaju imati najmanje 10 cm hranidbenog prostora po nesilji, 15 cm prečki za sjedenje i ne više od 120 nesilja po m².

Grupna gnijezda

Grupna gnijezda u proizvodnim objektima se smještaju na prvoj i drugoj razini i to naizmjenično, tako da se ispred ulaza u gnijezdo nalazi veći prostor s hranom i vodom, na kojem se zadržava više kokoši, te im se skraćuje put do gnijezda, kad osjete potrebu za nešenjem. Na podu gnijezda se nalazi specijalni plastični otirač s rupama. Otirač daje kokošima ugodnu mekoću, te ga rado prihvaćaju za nesenje jaja. Pod je ukošen, pa se netom sneseno jaje otkotrlja na traku za sakupljanje, te ga kokoš više ne može uprljati, niti nakljucati, odnosno pojesti. Volijere mogu biti tako konstruirane, da svako jaje sneseno na podu volijere ipak završi na traki za sakupljanje, jer je pod cijele volijere također ukošen, pa jaje nema druge mogućnosti nego se otkotrljati na traku za sakupljanje. U volijere se ugrađuje i žičani istjerivač, koji automatski lagano istjeruje kokoši nakon što su snesle sva jaja (prema programu koji se daje računalu) i sprječava ulaz u gnijezdo do sljedećeg jutra (otvaranje je opet programirano ovisno o programu svjetla), kako kokoši bespotrebnim sjedenjem u gnijezdu ne bi uprljale otirač. Na svaki m² gnijezda dolazi 120 nesilica. Gnijezda i učenje kokoši da gnijezda koriste pri nesenju, jedan je od najosjetljivijih trenutaka na početku nesenja.

Kako bi se nesilje podijelile u manje grupe, čitav se objekt može podijeliti u više odjeljaka sa žičanim pregradama. Pregrade su visine zida i svaki hodnik izme đu volijera ima vrata. Ovakvo formiranje manjih grupa zahtjeva i EU Direktiva 98/58/EC o zaštiti životinja na farmama, kojom se dozvoljava maksimalna naseljenost odjeljka od 6000 nesilja. Iskustva također pokazuju da je mnogo lakše kontrolirati proizvodnju u malim grupama, pa je i s tog stanovišta formiranje odjeljaka povoljno.

Neovisno o tome, proizvodni dio objekta sastoji se od predvorja, u kojem se smještaju osjetljiva računala i ostali aparati, odijeljen pregradnim zidom s ugrađenim vratima. Osim stropne rasvjete cijelog objekta, u volijeri se smještaju još dva sustava rasvjete. Ispod volijere s donje strane instaliraju se zelene lampe, koje osvjetljavaju prostor ispod volijera, kako bi se kokoši pozvale da se ondje zadržavaju i prpoše. Taj prostor nema instaliranu nikakvu drugu opremu, ali je vrlo važan za odmor životinja. Drugi instalirani rasvjetni sustav su rasvjetna crijeva, koja se protežu uz čitavu dužinu reda volijere na prvoj i drugoj razini, i blago osvjetljavaju unutrašnjost volijere, kako bi pojilice, hranilice i ulaz u gnijezda bili dobro uočljivi.

Važnost redoslijeda gašenja i paljenja svjetala

Na kraju svjetlosnog dana, važan je redoslijed gašenja pojedinihsvjetala da bi se sve kokoši vratile u volijere i izgleda ovako:
1) gašenje zelenih lampi ispod volijera,
2) gašenje stropne rasvjete i
3) gašenje svjetlećeg crijeva u volijeri.
Paljenje svjetla obavlja se sljedećim redoslijedom:
1) pali se stropna rasvjeta,
2) pali se svjetleće crijevo i
3) pali se zeleno svjetlo ispod volijere.
Naravno, sve se ovo odvija automatski prema programu koji se memorira u računalu. Međutim, u nekim jatima dio kokoši na početku ipak ostaje u hodniku unatoč ugašenom svjetlu, pa ih je potrebno ručno dizati u volijeru, kako bi navikle spavati na prečkama.

Obogaćeni kavezi

Obogaćeni kavezi trebaju osigurati najmanje 750 cm² površine poda za svaku nesilju, od toga 6002 cm iskoristivo. Visina kaveza na mjestima, osim iskoristivog prostora, treba biti najmanje 20 cm u svakoj točki. Minimalna površina kaveza treba iznositi 2 000 cm².

U kavezu kokošima treba biti osigurano gnijezdo, stelja za kljucanje i «kupanje», precka za sjedenje dužine najmanje 15 cm po kokoši. Svaki kavez treba imati žlijeb za hranjenje dužine najmanje 12 cm po životinji i kontinuirani sustav napajanja po cijeloj dužini kaveza, osim kod nipla ili čašica. Najmanje 2 niple ili 2 čašice moraju biti instalirane unutar svakog kaveza i lako dostupne svakoj životinji. Kavezi moraju biti opremljeni priborom za skraćivanje/brušenje noktiju. Prolaz između dva reda kaveza mora biti razmaknut najmanje 90 cm, a najmanja visina od poda do prvog reda kaveza mora biti 35 cm.

Raspored sustava kod obogaćenih kaveza

Obogaćeni kavezi omogućavaju nesilicama dovoljno prostora za kretanje i u potpunosti zadovoljavaju njihove prirodne potrebe. Konstrukcija baterija se izvodi kao samostojeća. Vrata kaveza su takvog oblika i veličine da se iz kaveza može izvaditi, ili u njega staviti odrasla kokoš, a da joj tim postupkom ne prouzroče patnje ili ozljede. Svi metalni dijelovi najčešće su galvanizirani. Stranice i podovi kaveza su od žičane mreže, a omogućavaju dobar pregled životinja i nesmetano provjetravanje. Kokoši se hrane iz žljebastih hranilica koje su smještene s vanjske strane svakog reda kaveza. Raspodjela hrane u hranidbene žlijebove provodi se lancem.

Usipni koševi za hranu nalaze se na početku sustava. Lanac klizi po žlijebovima duž baterija, što osigurava distribuciju hrane do svih životinja i sprječava razgradnju sastojaka smjese. Svakom redu kaveza pripada po jedan usipni koš. Vrijeme hranjenja je regulirano preklopnim satnim mehanizmom. Transport hrane od silosa do koševa svakog reda baterija u potpunosti je automatiziran. Za napajanje kokoši koristi se automatski nipl sustav.

Sastoji se od plastične cijevi smještene duž gornjeg dijela svakog reda kaveza u koju su učvršćene niple. U svakom kavezu nalazi se 6 nipli. Ispod nipli nalaze se plastični kanalići za skupljanje i odvod viška vode po cijeloj dužini baterije. Na početku svake baterije nalazi se vodokotlić, koji osigurava stalni pritisak vode u pojidbenom sustavu, a on je preko filtera i medikatora spojen na vodovod.Izmet iz svake etaže kaveza pada kroz žičani pod na vodoravnu polipropilensku traku ispod svakog reda kaveza. Traka klizi na specijalnim nosačima i bočno je zaštićena pregradama koje onemogućavaju ispadanje gnoja u hranidbene žlijebove. Na kraju svake etaže nalaze se noževi od inoksa za čišćenje polipropilenskih traka. Svaki red baterija ima svoj pogon za izgnojavanje. Pokretne trake iznose gnoj na kraj baterije, gdje zatim pada u poprečni kanal. U kanalu se nalazi kružna traka kojom se gnoj izbacuje iz peradarnika.

Sustav za zbrinjavanje svježeg gnoja

Svježi gnoj nesilja sadrži oko 75% vlage, jako je agresivan i znatno opterećuje okoliš zbog emisije amonijaka i ostalih plinova. Zbog toga se može instalirati oprema, koja će gnoj posušiti na oko 30% vlage, pa će biti mnogo manje agresivan, ali što je još važnije, stvoriti će se korica, koja će znatno smanjiti emisiju štetnih plinova i neugodnog mirisa. Sustav funkcionira tako, da se iznad traka za izgnojavanje instaliraju plastične cijevi promjera 120 mm. Cijevi na sebi, u razmaku od 200 mm, imaju rupe okrenute prema traci (Ø 8 mm). U cijevi se pomoću jednog snažnog ciklona upuhuje zrak koji izlazi kroz rupice na cijevima i prosušuje gnoj. Za sušenje se koristi zrak isisan iz objekta, te se ne koristi dodatna energija. Sa svake strane kaveznih baterija nalaze se košarice za skupljanje jaja. Na dnu tih košarica nalazi se polipropilenska traka za automatsko sakupljanje jaja. Na početku baterije nalazi se kružna traka – lift.Iz lifta se jaja prebacuju na poprečni transporter kojim se dopremaju direktno u sortirnicu. Lift je pomičan po vertikali i skuplja jaja iz svake etaže posebno, ali i za sve redove baterija istovremeno. Rasvjetna tijela se postavljaju centralno duž svakog prolaza. Zbog bolje ujednačenosti svjetla, rasvjetna tijela se naizmjenično vješaju na veću ili manju visinu od poda. Rasvjetna tijela su vezana preko preklopnog satnog mehanizma i reostata za regulaciju dužine i jačine svjetlosnog dana.

Hranidba nesilja

Od svih čimbenika u proizvodnji jaja hranidba je najvažnija jer bez optimalne opskrbe nesilja hranjivim tvarima, one neće biti u stanju snesti 300-310 jaja u 360 dana, odnosno prosječno dnevno 50-55 g jajčane mase. Utrošak od 2,4–2,6 kg hrane za kg jajčane mase znači da kokoši trebaju dnevno konzumirati 120-130 g hrane, odnosno gotove krmne smjese, da bi ostvarile spomenutu proizvodnju. Pojednostavljeno gledajući kokoši u hrani moraju dobivati pedesetak različitih hranjivih tvari podjednake važnosti. Neke od tih tvari redovito su zastupljene u većini krmiva, a drugih ima samo u nekim krmivima, pa su to limitirajući čimbenici u sastavljanju krmnih smjesa. Glavne skupine prijeko potrebnih hranjivih tvari jesu: bjelančevine, ugljikohidrati (šećeri), masti, mineralne tvari, vitamini i voda. Osim toga, u hrani se nesiljama često dodaju i razni dodaci: enzimi, probiotici (biološki stimulatori), pigmenti za bojenje žutanjka itd. Sve hranjive tvari mogu se istodobno ponuditi kokošima u obliku kompletnih krmnih smjesa, najčešće brašnastog oblika, a njihov sastav i sadržaj hranjivih tvari ovisi o tipu nesilja, godišnjem dobu i starosti jata. Budući da je uobičajena praksa da držaoci kokoši nesilja nabavljaju hibridne pilenke u dobi od 19 do 20 tjedana, mogu ih odmah početi hraniti hranom za nesilje. Pri tome treba računati s rastućom dnevnom potrošnjom krmne smjese od 85 do 105 g do dobi od 23 tjedna, zatim je potrošnja 95-110 g do dobi od 25 tjedana, a nakon toga kokošima treba dnevno od 115 do 125 g hrane. Tijekom cijelog ciklusa proizvodnju treba računati s dnevnom potrošnjom od 120 do 125 g hrane po kokoši. Te vrijednosti vrijede za suvremene smeđe hibridne nesilje držane u kavezima, a u podnom držanju spomenute vrijednosti treba povećati za 5-10 g dnevno. Pored gotovih kompletnih krmnih smjesa na tržištu postoje dopunske krmne smjese ili takozvani “superi” za sve vrste i kategorije domaćih životinja, pa i za nesilje. Njihova je prednost što se ne mora kupovati kukuruz, koji čini najveći dio svih kompletnih krmnih smjesa, i na taj način se štedi odnosno povoljnije plasira vlastito krmivo, a osigurava se optimalna hranidba životinja. “Superi” su većinom četrdesetpostotni, a to znači da za kompletnu krmnu smjesu moramo pomiješati 40 % “supera” i 60 % mljevenog kukuruza. Krmne smjese se mogu raditi i na obiteljskim gospodarstvima ukoliko ona posjeduju veći dio vlastitih krmiva koja se u njih ugrađuju. Kokoši nesilje moraju uvijek u svom proizvodnom vijeku imati na raspolaganju dovoljne količine svježe vode. Treba istaknuti da i kraći nedostatak vode dovodi do prekida nesenja, osobito pri povišenim ljetnim temperaturama. Dnevna potrošnja vode ovisi o više čimbenika; o količini konzumirane hrane, o temperaturi okoline, nesivosti i tjelesnoj masi kokoši. Tako je težinski omjer u potrošnji vode i hrane pri temperaturi od 16 ºC u objektu 2.0 : 1, a kod 27 ºC 2.5 : 1.

""

""

 
 
Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakMonchino kolač
Sljedeći članak212 tisuća kuna iz IPARD-a za opremanje vinarije
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu Zagreb od 1994. godine. Kao autor ili koautor objavio je pedesetak indeksiranih radova, te tridesetak stručnih i popularnih članaka, sveučilišni udžbenik i jednu monografiju. Voditelj nekoliko znanstvenih i stručnih projekata. Već dvadeset godina radi na zaštiti hrvatskih izvornih pasmina peradi, kokoši hrvatice i zagorskog purana. Zlatko Janječić rođen je 21. studenoga 1969. godine u Sisku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1994. godine na smjeru Stočarstvo. Tijekom studija sudjelovao je u obrani Domovine. Magistrirao je 1998. godine, a doktorsku disertaciju obranio 2002. godine. Od 1994. godine radi kao znanstveni novak u Zavodu za specijalno stočarstvo, te od 1997. godine do danas na Zavodu za hranidbu životinja. U znanstveno-nastavno zvanje asistenta izabran je 1998. godine, u zvanje višeg asistenta 2002. godine, u zvanje docenta 2005. godine, a u zvanje izvanrednog profesora 2009 godine. U znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 2011. godine, a u nastavno zvanje redovitog profesora 2014. godine. Do sada je objavio pedeset znanstvenih radova, od kojih je 11 radova iz skupine a1, 38 radova iz skupine a2 i 1 rad iz skupine a3. Uz navedeno, dr. sc. Zlatko Janječić autor je ili koautor 3 znanstvena rada objavljena u nacionalnim znanstvenim časopisima koji nisu svrstani u skupine a1, a2 i a3, te 17 znanstvenih radova recenziranih i objavljenih u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova. Dr. sc. Zlatko Janječić aktivno je sudjelovao na 13 međunarodnih i 29 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj jednog i suradnik na šest nacionalnih znanstvenih projekata. Član je međunarodnog znanstvenog društva – WPSA. Uvođenjem novog programa bolonjskog studija nositelj je jednog i suradnik na šest modula preddiplomskog studija (Bs), te nositelj dva modula i suradnik na dva modulu diplomskog studija (Ms), od kojih se većina izvodi na više različitih studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Koordinator je na dva modula koje predaje na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Poljoprivredne znanosti nositelj je jednog modula. Bio je mentor jednog doktorskog rada i 38 diplomskih radova. Koautor je jednog sveučilišnog udžbenika i jedne monografije. Stručna djelatnost ogleda se u tridesetak članaka objavljenih u domaćim časopisima. Bio je suradnik na jednom tehnologijskom projektu. Trenutno je voditelj jednog VIP-projekta, a bio je voditelj tri i suradnik na tri nacionalna stručna projekta. Od 2007. godine je član stručnog Savjeta za provedbu uzgojnog programa za male životinje pri Hrvatskom stočarskom centru. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Od 2011. godine je glavni urednik časopisa Krmiva. Trenutno je član Fakultetskog vijeća, Povjerenstva za savjetovanje dekanice, Odbora za znanost i Povjerenstva za strateško planiranje Agronomskog fakulteta u Zagrebu, te obnaša dužnost Predstojnika Zavoda za hranidbu životinja. Član je Vijeća biotehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno govori engleski i služi se njemačkim jezikom. Znanstveno se usavršavao u Izraelu, Sloveniji i SAD.