Za prodaju na tržnicama najprikladniji su proizvodi koji se mogu odmah trošiti, kao što su voće i povrće, a iz godine u godinu prisutno je sve više proizvođača ekoloških proizvoda. Porast prodaje bilježe i proizvođači prerađevina kao što su kobasice, tijesto, sirevi i drugi. Ovakav trend je u skladu s ponašanjem potrošača kod nas i u svijetu, a to je sve veća orijentiranost prema zdravoj prehrani i domaćim proizvodima.

U prilog tog trenda idu i skandali na tržištu hrane koji povećavaju nepovjerenje potrošača u uvoznu i masovno proizvedenu hranu, a sve veći broj kupaca zahtijeva potpune informacije o proizvođačima pa i osobni kontakt s njima i njihovim gospodarstvima; žele znati kako je i gdje proizvedena hrana koju kupuju.

Prednosti i mane

Poljoprivrednik koji prodaje svoje proizvode na tržnici neprestano komunicira s kupcima, bilo da pokušava privoljeti potencijalnog kupca na razgovor, bilo da održava vezu s postojećim kupcima ili prima reklamacije i prigovore nezadovoljnih kupaca. Iako ne mora svaki prodavač na tržnici biti poljoprivredni proizvođač hrane koju prodaje, ipak je ovaj način proda- Izvor: https://trznica-sisak.hr/ je dobar za privlačenje kupaca domaćih proizvoda na tržnice. Karakteristično obilježje prodaje na tržnici je mogućnost promjene cijene i količine po potrebi ili želji prodavača (klasičan je primjer opadanje cijene kako prolazi dan, ali i povećanje cijena vikendom). Kako proizvođač mora sam donositi odluke o proizvodnom asortimanu, cijenama, distribuciji i promociji proizvoda, potreban je njegov dodatni rad izvan poljoprivredne proizvodnje (pakiranje i označavanje proizvoda, prodaja i dostava, promidžba, izdavanje računa, izrada kalkulacija i vođenje popisa robe, planiranje i organizacija). Ako je riječ o preradi, radni se zahtjevi još povećavaju. Poljoprivredno gospodarstvo može vlastite poljoprivredne proizvode prodavati na tržištu samo ako je upisano u Upisnik poljoprivrednika, a prodajom vlastitih poljoprivrednih proizvoda smatra se: a) prodaja na veliko registriranim fizičkim i pravnim osobama koje neposredno otkupljuju poljoprivredne proizvode za preradu ili daljnju prodaju te prodaju na tržnicama na veliko; b) izravna prodaja maloprodajnim objektima koji izravno opskrbljuju krajnjeg potrošača (uključujući i ugostiteljske objekte), kao i prodaja na malo izvan prodavaonice (prodaja na štandovima i klupama, tržnicama na malo i izvan tržnica na malo, pokretna prodaja, prigodna prodaja na sajmovima, izložbama, priredbama, izletištima i slično) te na vlastitom OPG-u, ne dovodeći pritom u pitanje posebne propise o hrani. Način i uvjeti prodaje vlastitih poljoprivrednih proizvoda te način vođenja evidencije o proizvodnji i prodaji propisani su Pravilnikom o prodaji vlastitih poljoprivrednih proizvoda proizvedenih na OPG-u (NN 76/14. i 82/14.). Bez obzira na to je li obveznik poreza na dohodak i koje knjige vodi prema poreznim propisima, OPG obavezno vodi i evidenciju o prodaji vlastitih poljoprivrednih proizvoda koju je dužan čuvati najmanje jednu godinu. Računi se ne moraju ispostavljati ako se vlastiti poljoprivredni proizvodi proizvedeni na vlastitom OPG-u izravno prodaju krajnjem potrošaču u proizvodnim objektima seljačkih ili obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava ili ako se prodaja vlastitih poljoprivrednih proizvoda obavlja na tržnicama i otvorenim prostorima (ali kod prodaje u okviru trgovačkih centara propisana je obveza izdavanja računa i obveza fiskalizacije).

Prodaja na tržnici je ipak dobar način privlačenja kupaca, prizor s zagrebačke tržnice
Dolac, Izvor: https://www.zagreb.info/

Prodaja na tržnicama ima svoje prednosti i nedostatke za poljoprivrednog proizvođača: poljoprivrednik teško može jamčiti količine i cijene dulje razdoblje (u pravilu je riječ o malim količinama), prodaja na tržnici povećava radno opterećenje na njegovom gospodarstvu, a tu su i troškovi transporta, zakupa prodajnog mjesta i dodatni troškovi za prospekte, kataloge, recepte, pakiranje i cjenike.

Nositelj ili član OPG-a smatra se trgovcem kad vlastite poljoprivredne proizvode prodaje na malo izvan prodavaonica (na štandovima, klupama na tržnicama na malo, sajmovima, izložbama, u proizvodnim objektima OPG-a). U tom slučaju podliježe Zakonu o trgovini (članak 16.): OPG kao trgovac mora nadležnom inspektoru osigurati podatke o stanju robe u prodajnom objektu na temelju isprava iz kojih se može spoznati poslovni događaj; isprave o robi u prodajnom objektu moraju imati podatke o: imenu ili nazivu dobavljača, broju isprave o zaduženju i razduženju robe, nazivu, mjernoj jedinici i količini robe, prodajnoj cijeni robe, promjeni prodajne cijene robe.

Tržnica je za proizvođača ipak isplativija

Gradska tržnica u Karlovcu Izvor: https://visitkarlovac.hr/gradska-trznica/

Izbor tržnice kao svog kanala prodaje djelomično je opravdan razlikom u cijeni pa je uvijek isplativije svoje proizvode prodavati preko maloprodaje nego po veleprodajnim cijenama koje su, ovisno o vrsti proizvoda, od 10 % do čak više od 80 % niže od cijena na tržnicama. Što se tiče prodaje u prodavaonicama, odnos cijena prema onima na tržnicama je prilično ovisan o vrsti proizvoda i razdoblju godine pa su tako prosječne godišnje cijene podjednake kad govorimo o jagodi. Međutim ovdje treba istaknuti manifestaciju „Dani zagrebačkih jagoda“ koja omogućuje ponudu domaćih jagoda na više od 100 štandova diljem Zagreba, kao dobar primjer udruživanja i organiziranja proizvođača koji im osigurava uspješno plasiranje i promociju domaće jagode vrlo širokom krugu potrošača. Pregledom TISUP-a (Tržišno-informacijski sustav u poljoprivredi) baze podataka o cijenama, možemo vidjeti da su zadnjih pet godina prosječne cijene niže na tržnicama od onih u prodavaonicama ( jabuka 10 %, a paprike 20 %), dok su cijene pojedinog povrća niže u prodavaonicama od onih na tržnicama (krumpira 10 %, a luka 20 %). Osim cijene, u prilog prodaji na tržnicama za male poljoprivredne proizvođače ide i činjenica da ne mogu odgovoriti na zahtjeve prodavaonica po pitanju količine i ujednačenosti svojih proizvoda. Također, u današnje vrijeme je problem naplatiti vlastite proizvode, a na tržnicama je taj problem potpuno uklonjen jer se prodaja obavlja isključivo gotovinom. Tržnicom upravlja trgovačko društvo koje se bavi iznajmljivanjem prodajnih mjesta, tehničke opreme, skladišnog i rashladnog prostora, organiziranjem prigodnih i sezonskih prodaja na određenim mjestima. Za korištenje takvih usluga prodavači su dužni trgovačkom društvu plaćati određenu naknadu pa se i taj trošak treba uzeti u obzir prilikom izračuna prodajne cijene. Kako prodaja na tržnicama spada u oblik izravne prodaje korisno je spomenuti i mogućnost korištenja sredstava iz Programa ruralnog razvoja kao što je Mjera 6. – Podmjera 6.2. „Potpora ulaganju u pokretanje nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnom području“ kojom se potiče ulaganje u: sektor prerade i marketinga ili izravne prodaje proizvoda; sektor pružanja usluga u ruralnim područjima (npr. usluge u poljoprivrednim, šumarskim, veterinarskim i društvenim djelatnostima, kao i intelektualne usluge); sektor turizma u ruralnom području; sektor tradicijskih i umjetničkih obrta. Prihvatljivi korisnici za ovu mjeru su poljoprivredna gospodarstva upisana u Upisnik poljoprivrednika najmanje jednu godinu prije podnošenja Zahtjeva za potporu.

Formiranje prodajne cijene ovisi o brojnim čimbenicima, od troškova proizvodnje i prodaje, kupovne moći potrošača i cijene konkurentskih proizvoda, do sezone u godini ili sata u danu kad se prodaje. Međutim, kako prodajna cijena izravno utječe na prihod i dobit gospodarstva, prodajna cijena ne bi trebala biti niža od troškova proizvodnje i prodaje proizvoda, trebala bi osigurati planirani dohodak te donijeti što veću prodaju.

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakNewsletter 01/2020
Sljedeći članakPredstavljanje projekta autohtonih sorti vinove loze
doc. dr. sc. Branka Šakić Bobić
Branka Šakić Bobić radi kao viši asistent na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na Zavodu za menadžment i ruralno poduzetništvo. Branka Šakić Bobić je rođena 26. svibnja 1978. u Zagrebu. Osnovnu školu završila je u Zagrebu (1992.), kao i opću gimnaziju (1996.). Na Sveučilištu u Zagrebu akademske godine 1996./97. upisuje na Agronomskom fakultetu studij Bilinogojstva, smjer Agroekonomika na kojem je diplomirala 2004. godine. Po završetku studija zapošljava se kao asistent u Zavodu za upravu poljoprivrednog gospodarstva (sada Zavod za menadžment i ruralno poduzetništvo). MBA specijalistički poslijediplomski studij Poslovno upravljanje u agrobiznisu završava 2007. godine. Akademski stupanj doktorice znanosti stječe 19. ožujka 2013. obranom doktorske disertacije pod naslovom „Model poslovnog odlučivanja u sustavu proizvodnje krava-tele prema troškovnoj analizi”. Suradnica je u nastavi na dva modula na preddiplomskim i četiri modula na diplomskim studijima na Sveučilištu u Zagrebu Agronomski fakultet. Pristupnica se znanstveno usavršavala u inozemstvu: na Hohenheim University u Njemačkoj, Agricultural University of Wroclaw u Poljskoj, Montana State University u SAD i na Wageningen UR Centre for Development Innovation, Nizozemska. Stručno se usavršavala na radionicama i seminarima u Hrvatskoj i inozemstvu (16th Pacioli workshop u Zagrebu, MACE workshop u Sofiji u Bugarskoj, Interactive Strategic Management radionica u Križevcima, više radionica i seminara u organizaciji Sveučilišta u Zagrebu). Članica je Hrvatskog agroekonomskog društva.