Za prodaju na tržnicama najprikladniji su proizvodi koji se mogu odmah trošiti, kao što su voće i povrće, a iz godine u godinu prisutno je sve više proizvođača ekoloških proizvoda. Porast prodaje bilježe i proizvođači prerađevina kao što su kobasice, tijesto, sirevi i drugi. Ovakav trend je u skladu s ponašanjem potrošača kod nas i u svijetu, a to je sve veća orijentiranost prema zdravoj prehrani i domaćim proizvodima.

U prilog tog trenda idu i skandali na tržištu hrane koji povećavaju nepovjerenje potrošača u uvoznu i masovno proizvedenu hranu, a sve veći broj kupaca zahtijeva potpune informacije o proizvođačima pa i osobni kontakt s njima i njihovim gospodarstvima; žele znati kako je i gdje proizvedena hrana koju kupuju.

Prednosti i mane

Poljoprivrednik koji prodaje svoje proizvode na tržnici neprestano komunicira s kupcima, bilo da pokušava privoljeti potencijalnog kupca na razgovor, bilo da održava vezu s postojećim kupcima ili prima reklamacije i prigovore nezadovoljnih kupaca. Iako ne mora svaki prodavač na tržnici biti poljoprivredni proizvođač hrane koju prodaje, ipak je ovaj način proda- Izvor: https://trznica-sisak.hr/ je dobar za privlačenje kupaca domaćih proizvoda na tržnice. Karakteristično obilježje prodaje na tržnici je mogućnost promjene cijene i količine po potrebi ili želji prodavača (klasičan je primjer opadanje cijene kako prolazi dan, ali i povećanje cijena vikendom). Kako proizvođač mora sam donositi odluke o proizvodnom asortimanu, cijenama, distribuciji i promociji proizvoda, potreban je njegov dodatni rad izvan poljoprivredne proizvodnje (pakiranje i označavanje proizvoda, prodaja i dostava, promidžba, izdavanje računa, izrada kalkulacija i vođenje popisa robe, planiranje i organizacija). Ako je riječ o preradi, radni se zahtjevi još povećavaju. Poljoprivredno gospodarstvo može vlastite poljoprivredne proizvode prodavati na tržištu samo ako je upisano u Upisnik poljoprivrednika, a prodajom vlastitih poljoprivrednih proizvoda smatra se: a) prodaja na veliko registriranim fizičkim i pravnim osobama koje neposredno otkupljuju poljoprivredne proizvode za preradu ili daljnju prodaju te prodaju na tržnicama na veliko; b) izravna prodaja maloprodajnim objektima koji izravno opskrbljuju krajnjeg potrošača (uključujući i ugostiteljske objekte), kao i prodaja na malo izvan prodavaonice (prodaja na štandovima i klupama, tržnicama na malo i izvan tržnica na malo, pokretna prodaja, prigodna prodaja na sajmovima, izložbama, priredbama, izletištima i slično) te na vlastitom OPG-u, ne dovodeći pritom u pitanje posebne propise o hrani. Način i uvjeti prodaje vlastitih poljoprivrednih proizvoda te način vođenja evidencije o proizvodnji i prodaji propisani su Pravilnikom o prodaji vlastitih poljoprivrednih proizvoda proizvedenih na OPG-u (NN 76/14. i 82/14.). Bez obzira na to je li obveznik poreza na dohodak i koje knjige vodi prema poreznim propisima, OPG obavezno vodi i evidenciju o prodaji vlastitih poljoprivrednih proizvoda koju je dužan čuvati najmanje jednu godinu. Računi se ne moraju ispostavljati ako se vlastiti poljoprivredni proizvodi proizvedeni na vlastitom OPG-u izravno prodaju krajnjem potrošaču u proizvodnim objektima seljačkih ili obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava ili ako se prodaja vlastitih poljoprivrednih proizvoda obavlja na tržnicama i otvorenim prostorima (ali kod prodaje u okviru trgovačkih centara propisana je obveza izdavanja računa i obveza fiskalizacije).

Prodaja na tržnici je ipak dobar način privlačenja kupaca, prizor s zagrebačke tržnice
Dolac, Izvor: https://www.zagreb.info/

Prodaja na tržnicama ima svoje prednosti i nedostatke za poljoprivrednog proizvođača: poljoprivrednik teško može jamčiti količine i cijene dulje razdoblje (u pravilu je riječ o malim količinama), prodaja na tržnici povećava radno opterećenje na njegovom gospodarstvu, a tu su i troškovi transporta, zakupa prodajnog mjesta i dodatni troškovi za prospekte, kataloge, recepte, pakiranje i cjenike.

Nositelj ili član OPG-a smatra se trgovcem kad vlastite poljoprivredne proizvode prodaje na malo izvan prodavaonica (na štandovima, klupama na tržnicama na malo, sajmovima, izložbama, u proizvodnim objektima OPG-a). U tom slučaju podliježe Zakonu o trgovini (članak 16.): OPG kao trgovac mora nadležnom inspektoru osigurati podatke o stanju robe u prodajnom objektu na temelju isprava iz kojih se može spoznati poslovni događaj; isprave o robi u prodajnom objektu moraju imati podatke o: imenu ili nazivu dobavljača, broju isprave o zaduženju i razduženju robe, nazivu, mjernoj jedinici i količini robe, prodajnoj cijeni robe, promjeni prodajne cijene robe.

Tržnica je za proizvođača ipak isplativija

Gradska tržnica u Karlovcu Izvor: https://visitkarlovac.hr/gradska-trznica/

Izbor tržnice kao svog kanala prodaje djelomično je opravdan razlikom u cijeni pa je uvijek isplativije svoje proizvode prodavati preko maloprodaje nego po veleprodajnim cijenama koje su, ovisno o vrsti proizvoda, od 10 % do čak više od 80 % niže od cijena na tržnicama. Što se tiče prodaje u prodavaonicama, odnos cijena prema onima na tržnicama je prilično ovisan o vrsti proizvoda i razdoblju godine pa su tako prosječne godišnje cijene podjednake kad govorimo o jagodi. Međutim ovdje treba istaknuti manifestaciju „Dani zagrebačkih jagoda“ koja omogućuje ponudu domaćih jagoda na više od 100 štandova diljem Zagreba, kao dobar primjer udruživanja i organiziranja proizvođača koji im osigurava uspješno plasiranje i promociju domaće jagode vrlo širokom krugu potrošača. Pregledom TISUP-a (Tržišno-informacijski sustav u poljoprivredi) baze podataka o cijenama, možemo vidjeti da su zadnjih pet godina prosječne cijene niže na tržnicama od onih u prodavaonicama ( jabuka 10 %, a paprike 20 %), dok su cijene pojedinog povrća niže u prodavaonicama od onih na tržnicama (krumpira 10 %, a luka 20 %). Osim cijene, u prilog prodaji na tržnicama za male poljoprivredne proizvođače ide i činjenica da ne mogu odgovoriti na zahtjeve prodavaonica po pitanju količine i ujednačenosti svojih proizvoda. Također, u današnje vrijeme je problem naplatiti vlastite proizvode, a na tržnicama je taj problem potpuno uklonjen jer se prodaja obavlja isključivo gotovinom. Tržnicom upravlja trgovačko društvo koje se bavi iznajmljivanjem prodajnih mjesta, tehničke opreme, skladišnog i rashladnog prostora, organiziranjem prigodnih i sezonskih prodaja na određenim mjestima. Za korištenje takvih usluga prodavači su dužni trgovačkom društvu plaćati određenu naknadu pa se i taj trošak treba uzeti u obzir prilikom izračuna prodajne cijene. Kako prodaja na tržnicama spada u oblik izravne prodaje korisno je spomenuti i mogućnost korištenja sredstava iz Programa ruralnog razvoja kao što je Mjera 6. – Podmjera 6.2. „Potpora ulaganju u pokretanje nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnom području“ kojom se potiče ulaganje u: sektor prerade i marketinga ili izravne prodaje proizvoda; sektor pružanja usluga u ruralnim područjima (npr. usluge u poljoprivrednim, šumarskim, veterinarskim i društvenim djelatnostima, kao i intelektualne usluge); sektor turizma u ruralnom području; sektor tradicijskih i umjetničkih obrta. Prihvatljivi korisnici za ovu mjeru su poljoprivredna gospodarstva upisana u Upisnik poljoprivrednika najmanje jednu godinu prije podnošenja Zahtjeva za potporu.

Formiranje prodajne cijene ovisi o brojnim čimbenicima, od troškova proizvodnje i prodaje, kupovne moći potrošača i cijene konkurentskih proizvoda, do sezone u godini ili sata u danu kad se prodaje. Međutim, kako prodajna cijena izravno utječe na prihod i dobit gospodarstva, prodajna cijena ne bi trebala biti niža od troškova proizvodnje i prodaje proizvoda, trebala bi osigurati planirani dohodak te donijeti što veću prodaju.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakNewsletter 01/2020
Sljedeći članakPredstavljanje projekta autohtonih sorti vinove loze
dr. sc. Branka Šakić Bobić
Branka Šakić Bobić radi kao viši asistent na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na Zavodu za menadžment i ruralno poduzetništvo. Branka Šakić Bobić je rođena 26. svibnja 1978. u Zagrebu. Osnovnu školu završila je u Zagrebu (1992.), kao i opću gimnaziju (1996.). Na Sveučilištu u Zagrebu akademske godine 1996./97. upisuje na Agronomskom fakultetu studij Bilinogojstva, smjer Agroekonomika na kojem je diplomirala 2004. godine. Po završetku studija zapošljava se kao asistent u Zavodu za upravu poljoprivrednog gospodarstva (sada Zavod za menadžment i ruralno poduzetništvo). MBA specijalistički poslijediplomski studij Poslovno upravljanje u agrobiznisu završava 2007. godine. Akademski stupanj doktorice znanosti stječe 19. ožujka 2013. obranom doktorske disertacije pod naslovom „Model poslovnog odlučivanja u sustavu proizvodnje krava-tele prema troškovnoj analizi”. Suradnica je u nastavi na dva modula na preddiplomskim i četiri modula na diplomskim studijima na Sveučilištu u Zagrebu Agronomski fakultet. Pristupnica se znanstveno usavršavala u inozemstvu: na Hohenheim University u Njemačkoj, Agricultural University of Wroclaw u Poljskoj, Montana State University u SAD i na Wageningen UR Centre for Development Innovation, Nizozemska. Stručno se usavršavala na radionicama i seminarima u Hrvatskoj i inozemstvu (16th Pacioli workshop u Zagrebu, MACE workshop u Sofiji u Bugarskoj, Interactive Strategic Management radionica u Križevcima, više radionica i seminara u organizaciji Sveučilišta u Zagrebu). Članica je Hrvatskog agroekonomskog društva.