Opis i ilustracija dalmatinske kokoši u spomenutoj knjizi, te očito dobra upućenost o stanju na terenu, potaknuli su Michaela von Lüttwitza da početkom 2001. u časopisu “Geflügel–Börse” napiše nekrolog “Ausgestorben:das Dalmatinerhuhn” (Izumrla: Dalmatinska kokoš), koji prenosimo ucijelosti.
Listamo li po staroj literaturi o kokošima, stalno nailazimo na imena pasmina, danas posve nepoznatih. Tu se u principu radio izumrlim pasminama. Nije to ništa novo, jer svake godine širom svijeta izumiru brojne pasmine domaćih životinja. Stoga treba osobito cijeniti angažman njemačkih uzgajatelja. Oni nastoje održati što više takvih pasmina. Takav posao zaslužuje državno priznanje i odgovarajuću financijsku potporu.
Ako uzgajatelji ne nastoje ciljano održavati stare pasmine, tada im se događa ono što se dogodilo dalmatinskoj kokoši. Mora konkurirati drugim pasminama ili čak hibridima, križa se s njima i nestaje s lica zemlje. To više što oni koji drže kokoši nisu poznavatelji pasmina, već samo seljaci koji žele imati nešto jaja i pečenku. Kako kokoš izgleda, posve je sporedno ili im uopće nije važno.
Mora da je dalmatinska kokoš nosila u sebi vrlo vrijedne nasljedne osobine,jer to proizlazi iz njezina načina života i držanja. U Dalmaciji, njezinoj domovini, voda i hrana bila je izrazito oskudna. Zato je kokoš čak i ljeti bila na zelenoj ispaši. Tako je dalmatinska kokoš cijelog dana tragala za hranom. Usprkos oskudnoj prehrani nosila je jaja teška između 50 i 56 g. Dakle, riječ je o krajnje nezahtjevnoj pasmini.
U staroj literaturi spominje se da su se dalmatinske kokoši držale u krajevima gdje nijedna druga kokoš ne bi mogla preživjeti. Danas takvi krajevi nisu više naseljeni, a pogotovo se ondje ne drže kokoši. U plodnijim krajevima ova je nezahtjevna koka dakako, imala konkurenciju jačih nesilica, pa je stoga njezina šansa za preživljavanje bila mala.
