Božićni blagdani u hrvatskoj tradiciji obiluju biljkama koje imaju snažno simboličko, religijsko i obredno značenje. Mnoge od njih stoljećima su utkane u svakodnevni život, a dio su i šire europske etnobotaničke baštine. Božić u Hrvatskoj teško je zamisliti bez biljaka koje stoljećima prate ovaj blagdan. Od slame ispod stola do mirisne imele i sjajnih crvenih jabuka na boru, svaka od njih nosi svoju posebnu poruku. Mnoge su duboko ukorijenjene u pučku vjeru i običaje, a dio te baštine potvrđen je i u etnografskim i etnobotaničkim zapisima te istraživanjima.
U hrvatskoj tradicijskoj kulturi božićni ciklus duboko je povezan s biljkama koje simboliziraju život, blagostanje i zaštitu doma. Jedan od najpoznatijih običaja je sjetva božićnog žita, najčešće pšenice (Triticum aestivum), rjeđe raži (Secale cereale) ili zobi (Avena sativa) na blagdan sv. Lucije (13. prosinca). Klijavo žito predstavlja obnovu prirode i nadu u dobru žetvu. U sredinu žita često se postavljala svijeća kao znak božanske svjetlosti.
Središnji simbol Badnje večeri je badnjak, veliki komad hrastova (Quercus spp.), bukova (Fagus sylvatica) ili grabova (Carpinus betulus) drva, čije izgaranje predstavlja toplinu, zajedništvo i blagostanje. U primorskim je krajevima običaj bio badnjak ukrasiti maslinovim (Olea europaea) i lovorovim (Laurus nobilis) grančicama, koje donose mir i postojanost.
Slama (najčešće pšenica ili neka slična žitarica) povezana s Isusovim rođenjem u štalici, postavlja se ispod božićnog stola ili jaslica kao znak poniznosti, plodnosti i obiteljskog zajedništva. U nekim krajevima u slamu su se stavljala kokošja jaja, kukuruz ili stabljika i cvat pšenice kao simbol blagostanja.
Ukrasi od slame – hrvatska posebnost
Ukrasi od slame – poput zvijezda, križeva, kuglica, zvončića i različitih geometrijskih ornamenata – tradicionalno su se izrađivali u mnogim hrvatskim krajevima te su dugo vremena predstavljali glavne božićne dekoracije prije pojave masovne industrijske proizvodnje ukrasa. Izrada slamnatih ornamenata osobito je bila razvijena u Slavoniji, Baranji, Hrvatskom Zagorju, Međimurju i Posavini, gdje se slama kao lako dostupan prirodni materijal oblikovala u različite oblike koji su nosili i estetsku i simboličku vrijednost. Slama je u božićnom kontekstu imala snažnu simboliku: podsjećala je na Kristovo rođenje u štalici, predstavljala plodnost polja, obilje žetve i blagoslov zemlje, te je kao prirodan materijal povezivala dom s ruralnim ciklusom i godišnjim ritmovima.
U mnogim je kućama najprije bila prostirana pod božićnim stolom, nakon čega su se od iste slame izrađivali ukrasi za božićno drvce. Motivi poput zvijezde, križa ili sunčevog simbola u nekim su se sredinama smatrali i zaštitnima. Etnolozi bilježe da se tradicija izrade i uporabe slamnatih ukrasa nastavila i tijekom 20. stoljeća, kad su se kao dio „narodnog stila“ često izrađivali u školama i kulturnim društvima, čime je dodatno naglašavana vrijednost ručnog rada i očuvanja folklorne baštine.
Domovi su se dodatno ukrašavali zimzelenim biljem – jelom (Abies alba), smrekom (Picea abies), borom (Pinus spp.) i bršljanom (Hedera helix). Kao trajno zelene vrste, one simboliziraju neprekinuti život i zaštitu u najtamnijem dijelu godine.
Posebno mjesto u vjerovanjima ima imela (Viscum album), smatrana snažnom zaštitničkom biljkom koja donosi zdravlje i sreću. Tradicionalno se vješala nad vrata protiv uroka. U novije vrijeme, pod utjecajem europskih običaja, proširilo se vjerovanje da poljubac ispod imele donosi vječnu ljubav i sklad u vezi, zbog toga se često vješa iznad ulaznih vrata ili se nalazi u središtu prostorije, što je danas nezaobilazan dio blagdanske dekoracije i aktualnih adventskih događaja.
Važnu ulogu ima i božikovina (Ilex aquifolium), čiji se zimzeleni listovi i crvene bobe koriste dvostruko: kao materijal za izradu zimskih grobnih vijenaca, simbolizirajući trajanje i sjećanje, te kao dekoracija u kućama gdje predstavlja blagostanje i zaštitu doma. U Hrvatskoj se najviše koristila u Gorskom kotaru, Istri i dijelovima kontinentalnih krajeva (Babić, 1992).
Lješnjaci (Corylus avellana) i orasi (Juglans regia) imaju važnu ulogu u božićnim običajima širom Hrvatske, kako u prehrambenoj, tako i u simboličkoj i dekorativnoj tradiciji. Kao sastavni dio blagdanske hrane, najčešće su se koristili u božićnim kolačima, osobito u orehnjači i makovnjači, a redovito su se darivali djeci na Badnjak ili o blagdanu sv. Nikole. Orašasti plodovi pritom su simbolizirali plodnost, obilje i zdravlje u nadolazećoj godini. Uz prehrambenu ulogu, orasi i lješnjaci služili su i kao božićni ukrasi, osobito u razdoblju prije pojave kupovnih staklenih kuglica krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Najčešće su se na bor vješali prirodni orasi u ljusci, orasi obojeni zlatnom ili srebrnom bojom, lješnjaci nanizani na konac, orasi omotani šarenim papirom u obliku „bombončića“ te kombinirani nizovi od oraha, sušenih jabuka i kukuruza. Ovakvi se običaji posebno bilježe u sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji, Podravini, Hrvatskom zagorju i pojedinim dijelovima Dalmacije. Osim kao ukras na božićnom drvcu, orasi i lješnjaci simbolično su se raspoređivali oko njegove osnovice, među darovima ili uz jaslice, gdje su predstavljali blagoslov doma, obilje i Božju darežljivost. U pojedinim krajevima domaćin je na Badnjak bacao orahe u kutove sobe kao zaštitni čin i priziv blagoslova kućanstvu.
Crvene jabuke (Malus domestica) kao božićni ukras
Crvene jabuke (Malus x domestica) predstavljale su jedan od najstarijih i najraširenijih ukrasa božićnog drvca u mnogim hrvatskim krajevima, osobito u razdoblju prije pojave staklenih kuglica i drugih kupovnih dekoracija. Njihova uporaba imala je i estetsku i simboličku dimenziju: lijepa boja i prirodan sjaj jabuke smatrali su se znakom života, zdravlja i blagostanja, dok se crvena boja tradicionalno povezivala sa zaštitom, srećom i plodnošću. Jabuke su ujedno bile lako dostupne, pa su služile kao praktičan i pristupačan ukras u zimskom razdoblju kad je malo drugih materijala bilo na raspolaganju.
Obično su se vješale pojedinačno, na vrpcu ili konac, a često su se kombinirale s orasima, suhim šljivama, kukuruzom u zrnu ili medenjacima, stvarajući bogate i simbolički slojevite dekoracije. Ovaj je običaj dobro dokumentiran u etnografskoj literaturi i posebno je karakterističan za kontinentalnu tradiciju sjeverne i središnje Hrvatske gdje je običaj potrajao sve do sredine 20. stoljeća. U nekim se župama jabuke blagoslivljale na blagdan sv. Ivana te su se potom čuvale kao ljekovite i zaštitne, što dodatno potvrđuje njihovu duboku simboličku ulogu u božićnim običajima.
Božićna drvca
Na blagdan Božića u Hrvatskoj se tradicionalno ukrašavaju “božićna drvca”, zimzelene četinjače iz rodova Picea i Abies, koje se odlikuju vazdazelenim iglicama, stožastom krošnjom i karakterističnim smolnim mirisom. Najraširenija je obična smreka (Picea abies), čije su iglice četverobridne i radijalno raspoređene, a viseći češeri dugi 10 – 18 cm dozrijevaju u jednoj vegetacijskoj sezoni. Unatoč klasičnom izgledu, ova vrsta u grijanim prostorima brzo gubi igličaste listove. Domaća obična jela (Abies alba), s plosnatim tamnozelenim iglicama i dvije svjetlije pruge na naličju, te uspravnim češerima koji se raspadaju na stablu, cijenjena je zbog duže svježine, iako je osjetljivija na suhi zrak.
Srebrna smreka (Picea pungens var. glauca) prepoznatljiva je po krutim, oštrim, često srebrnoplavim iglicama koje dugu dekorativnu vrijednost duguju voštanom premazu; međutim, oštrina iglica otežava rukovanje i ukrašavanje. Posljednjih godina najpopularnija postaje Nordmannova jela (Abies nordmanniana), sa sjajnim, tamnozelenim, mekanim iglicama i gusto slojevitom krošnjom, poznata po iznimnoj postojanosti i minimalnom otpadanju iglica, zbog čega predstavlja prevladavajući izbor na tržištu, premda se većinom uvozi i svrstava među skuplje vrste. Takva botanička raznolikost odražava i različite preferencije potrošača, ali i uzgojne mogućnosti koje određuju ponudu božićnih drvaca u Hrvatskoj.
Blagoslov bilja u crkvenim običajima
U hrvatskoj se tradiciji nekoliko biljnih vrsta blagoslivljava u crkvi tijekom godine, a dio njih povezan je upravo s božićnim razdobljem i zimskim liturgijskim ciklusom.
Najpoznatiji je blagoslov grančica na blagdan Sveta Tri Kralja (Bogojavljenje, 6. siječnja). U mnogim se hrvatskim krajevima u crkvu nose grančice jele (Abies alba), smreke (Picea abies), borovine (Pinus spp.) ili zelenog lovora (Laurus nobilis). Nakon misnog slavlja grančice se odnose kući i stavljaju za križ, svetačke slike ili na ulazna vrata kao simbol Božjeg blagoslova i zaštite doma tijekom cijele godine. Na nekim se područjima blagoslivlja i maslinova grančica (Olea europaea), osobito ondje gdje maslina prirodno raste ili je simbolično prisutna.
Također, od starine se blagoslivlja i tamjan, često u obliku smola različitih aromatičnih biljaka ili drvenih smjesa, koji se zatim koristi u kućanstvu nakon Božića ili na Badnjak. Iako tamjan tradicionalno nije biljna vrsta iz naših krajeva, njegova se funkcija veže uz mirisnu aromu i simboliku molitve i pročišćenja.
U nekim se hrvatskim krajevima, osobito kontinentalnima, u crkvu na Božić nose i grančice ružmarina (Rosmarinus officinalis), koje se potom čuvaju u kući kao blagoslov i mirisni znak svetkovine. Ružmarin je, zbog svoje uporabe kao „tamjana domaćeg podneblja“, često imao dvostruku ulogu: i kao mirisna i kao obredna biljka.
Zimzelene biljke općenito se smatraju prikladnima za blagoslov zbog simbolike trajnosti života, pobjede svjetlosti nad tamom i nade koja prati Kristovo rođenje.
