U ovom dijelu priloga o božićnim običajima diljem Hrvatske počet ćemo s najsjevernijim dijelom naše domovine, odnosno s božićnim i adventskim običajima u Međimurju.
Međimurje
Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar. Pekao bi se kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine.
Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina. Također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, polnoćku, na kojoj bi se dočekao Božić. Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće. Često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića. Njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma.
Unošnenje slame u kuću
Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali. U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi. Oni su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom.
Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku. Često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa. Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u međimurskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti.
Jaslice
Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo “nadmetanje” tko će napraviti ljepše jaslice. Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama. Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik. Ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela. Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo.
Polaznik
Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajom” posjetitelju da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom. Naredni su blagdani također imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama (Stjepan, Stjepko, Stipe, Stipo, Stjep, Stijep, Štef, Štefica, Stjepka, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine.
Na dan Nevine dječice narednog se dana često šibalo, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog. Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa. Odlazi se na misu, skidaju se ukrasi s bora te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu.
Istra
Božićni običaji, kršćanski narodni običaji koji se vezuju za blagdan Kristova rođenja, u Istri počinju s blagdanom sv. Lucije (13.XII), a završavaju ophodima za Sv. tri kralja (6.I. koledanje). Glavni je tradicijski blagdan u tom razdoblju Božić. Pripreme za nj počinju s Došašćem (Adventom), ide se na zornice, prije Badnjaka ili Vilije Bojže čisti se kuća i priprema kućanstvo i dr. Na dan Vilije Božje, posti se, i tek se navečer blaguju posna jela (pasutice ili fuži sa slanom srdelom, bakalarom ili verzotom, maneštra, kruh i vino, fritule i kroštule). Dok su još postojala ognjišća, na njih bi domaćin donio panj, tzv. cok, badnjak ili did. On se potpalio na Viliju Bojžu i trebao je gorjeti do Sveta tri kralja (stalno ili pak svaki dan pomalo).
Uz panj badnjak vezivala su se različita gatanja, npr. kakva će biti litina. Njegov bi se pepeo tijekom godine upotrebljavao npr. za posipanje kupusa protiv gusjenica, kao lijek za ljude, sredstvo protiv tuče i sl. Prije večere na Badnjak domaćin bi u znak slavlja opalio na otvorenome pucanj iz puške ili pištolja, a domaćica bi tamjanom okadila kuću, ukućane i stoku, te zapalila dušicu za pokojnike, koja je gorjela i na Božić.
Večera i odlazak na polnoćku
Tijekom večere kuće domaćin bi posuo malo od svakoga jela i prolio malo vina po coku, da bi iduća god. bila rodna i puna obilja. Ispod stola na kojem se večeralo stavljalo bi se sijeno i slama. To se poslije blagovanja nosilo stoci da je zaštiti od bolesti i dr. Na Poreštini vrata staje dobro su se zatvarala radi zaštite od krađe slame. Vjerovalo se da će stoka kojoj se ukrade sijeno biti mršava. Ona koja se najede ukradenoga sijena debela (takvu krađu u Cerionu nazivaju oglotki).
Nakon večere slijedile bi različite igre kojima se kratilo vrijeme do odlaska na polnoćku. Prilikom odlaska na misu muškarci bi pucali iz pištolja, a ponegdje bi prije odlaska nahranili stoku. Božićni se objed pripremao što bogatije. Ponegdje se božićno čestitanje obavljalo tek na Stipanje ili na Novu godinu, a ponegdje i na sam Božić. Bilo je poželjno da prvi čestitar bude muško. Na novogodišnje jutro okupili bi se dječaci te odlazili čestitati suseljanima. Od njih su tada dobivali darove, dobru ruku, obično orahe, jabuke ili lješnjake. S vremenom su otvorena ognjišta izišla iz uporabe, pa su se tako i božićni običaji donekle promijenili.
Slavonija
Božićni običaji u Slavoniji opisani su u knjizi ,,Običajnik župe Sikirevci’’, autora Josipa Markovića. „Prošla je ponoć i započeo je 24.XII., ali je još dosta dugo do zore Badnjaka. Na krevetima dječaka ,,škularaca’’ i mladih momčića osjeća se nemir pa ih roditelji šaptom opominju, da budu mirni i da spavaju. Ali tko će mirno spavati, kada treba vrlo rano prvi stići rodbini ili komšiji, jer prvi koji dođe, taj bude ,,položaj’’ (položajnik). To je šteta propustiti jer položaj se vraća kući s dugačkom svinjskom kobasicom oko vrata i punih džepova oraha i suhih šljiva, jabuka i krušaka (kalotine), a u novije vrijeme i nešto novaca.
To će im trebati kad se budu do polnoćke igrali ,,par-nepar’’ (svojevrsno kockanje). Nije baš lagano biti položaj, jer treba dobro paziti šta ćeš raditi, a pogotovo treba naučiti šta ćeš govoriti. Čim položaj uđe u kuću, to jest kuhinju i pozdravi badnjim pozdravom, brzo sjedne u slobodni kut kuhinje, obično kod štednjaka (šporeta), i odmah počima glasno govoriti :
Ždribilo se, telilo se, prasilo se, rojilo se, gojilo se, macilo se, kucilo se, leglo se, rodilo se, …sve živo i zdravo bilo… pi,pi,pi,pi,…’’ Dok on to govori, domaćica ga posipa već sinoć pripravljenim i izmješanim žitaricama i kukuruzom. Kad je tako ,,zazvao›› Božji blagoslov na sve kućno blago, domaće životinje, mora dobro paziti, da podulje mirno sjedi na svome mjestu ,,da ne bi kvočkve pobjegle s posađenih jaja, prije negoli se izvale.››
Božićni kruh i ,,lokšice’’ I sva ostala čeljad je poranila, jer danas (24.XII.) je Adam i Eva. Svi imaju pune ruke posla, da bi se sve površilo i uredilo do badnje večeri i večere. U ,,vanjskoj’’ (krušnoj) peći pucketa vatra, jer će danas, rano ujutro, uz običan kruh, ispeći i ,,božićnu pogaču’’. To je posebno tijestom urešeni kruh, koji se peče s drugim kruhom, ali u kalupu, a ne na otvorenom kao ostali kruh. Ti kalupi su bili prije zemljani, a poslije obično malo veće rajlike (zdjele). Dok se peče kruh i božićna pogača, kućanice pripremaju beskvasno tijesto za ,,lokšice’’, koje se odmah peku u vanjskoj peći čim se izvadi pečeni kruh i božićna pogača.
Te lokšice su kao krušno tijesto, ali tanko pola centimetra, okruglo razvaljano oko 60-70 centimetara promjera i slažu se po pet, šest jedna na drugu pa onda pune (,,filiju’’) dobro sušenim, u ,,stupki’’ tučenim i posebno prokuhanim bundevskim sjemenom. Tako priređene, slane, kao i svježi pečeni kruh, jedu se stojeći na Badnjak cijeli dan, kada tko ogladni. Toga se dana, do badnje večere, ne postavlja sinija (stol), pa ni ona niska okrugla sinijica kao u obične dane. Takve lokšice, osim sa sjemenom, pune se još i s orasima. One se jedu na badnjoj večeri i poslije nje, a ne prije.
Spremanje crkve za Božić
Poslije rane mise na Badnjak, sve bi djevojke iz reda ostale u crkvi i počele veliko čišćenje, spremanje i kićenje crkve ,,za Božić’’. Temeljito bi pomele, ne samo kao obično, podove crkve, sakristije, kora i korića. Omele bi i zidove crkve. Tada bi oltare u crkvi bogato nakitile cvijećem kojega su pokupile iz cijelog sela. Mnoge su, naime, mlađe žene posebno pomno odgajale i čuvale cvijeće baš za Božić i to, kako su one govorile, ,,za crkvu’’. Sve oltare, propovjedaonicu, špilju, ormarić sv. Antuna, obukle bi najljepšim oltarnicima (tako su zvali antipendije), a na velikom oltaru bi sjao veliki i teški, kako su ga ovdje zvali, ,,zlatni oltarnik’’.
Na tamnocrvenom plišu, redali su se, pravim zlatnim nitima, kolutićima i zrncima, gusto ali ukusno izrađeni (povećani) motivi s naših ,,zlatara’’ (zlatom rađene bijele suknje i šamije). (,,Šamije’’ su povezali za glavu mladih snaša, koji se jednako i nakon osamdeset godina blistaju i sjajne, kao i gore spomenuti oltarnik.) Na božićno spremanje crkve posebno spadaju ,,jaslice’, štalica s božićnim figuricama osvijetljenim petrolejskom lampicom. Cijeli dan do Badnje večeri, slobodno se, po potrebi, ide susjedima ili rodbini i kad se tada dođe u drugu kuću mjesto običnog pozdrava ,,Faljen Isus’’, pozdravlja se : ,,Faljen Isus, čestitam vam Badnjak – Adama i vu’’, a odgovara se kao i na božićni pozdrav : ,,Čestita ti duša kod Boga’’.
Spremanje gospodarskih zgrada
Muškarci su užurbano kao i žene posebno pomno uređivali svoje prostorije: pivnice u kojima su pune boce s pićem za cijeli Božić (u starije vrijeme, umjesto boca bile su tikve), priređeno je i raspoređeno meso za sve božićne dane; tu je zaklani i očišćeni puran ili debela koka, dimljene kobasice i rebra, te drugo meso ,,iz odžaka’’, jer na Božić se ne ide u odžak, a trebat će ,,ovih Božića’’. Zanimljivo je da se svi ti blagdani, ne samo do Nove godine, nego upravo do sveta Tri Kralja (6. I), zovu ovdje ,,božićni dani’’ pa ih zato i nazivaju zbirnom imenicom ,,Božići’’.
Zatim muškarci još bolje urede kolnice (gdje su sprege), šupe, kačare (prostorije s kacama, čabrovima, ratarskim oruđem), drvarnice i drugo. No, na posebni način i osobito pomno se očiste i spreme štale – kod kuće konjska, na stanovima kravske. Debelo im se prostre (podmetne) slame za ležanje, bar dva puta više nego obično, jer se na Božić ne izbacuje gnoj ispod njih. U jasle im se natrpa, po mogućnosti što bolja sijena, tako da se na Božić, ako treba samo još malo doda, jer se na Božić, kad ih napoje, ne ide više u štale.
A hrane ih obilno i najboljim sijenom, ,,neka i oni znaju da je Božić’’. Na Badnjak se ne tuku ni marva ni djeca, da ne bi dobili čireve u sljedećoj godini. A o ponoćki, kažu stari ljudi, da konji govore ljudskim jezikom samo ako ih nitko od ljudi ne prisluškuje pa niti na vratima izvana. Čut će ih ako tko ima dobro uho, i ako je daleko od štale, da konji ne primjete njegovo prisluškivanje.
Unošenje slame
U svakovrsnoj užurbanosti, prohujao je Badnji dan, i evo Badnje večeri. Djevojke su se još zadana počešljale i nakitile glave svježim cvijećem. One su brižno odgajale i u loncima pomno čuvale za Božić. Sva se čeljad umila i oprala, a čisto rublje, koje je već popodne donešeno u zadružnu sobu i stavljeno na svečano zastrte krevete, da se ugrije, sada se oblači ,,pod odgodnje’’ (ni svečani ni svagdanje) odijelo. Sva je čeljad u zadružnoj sobi ili u blizini. U sobi je već mračno, ali se svjetlo ne pali dok ne ,,uđe’’ Božić u sobu. Razgovara se, ali nekako poluglasno u napetosti očekivanja.
Začudo i djeca su mirna i nesvjesno osjećaju po cjelodnevnom vladanju starijih, da je ova večer sasma drugačija nego ostale večeri. Već se smračilo. U zadružnu sobu ulaze i oni ukućani koji još nisu bili tu. Poredali su se uzduž sobe, s jedne i druge strane, i svi, pa i najstariji, stoje u tišini. Tada se zapali lampa, otvaraju se sobna vrata, a kuće-domaćin ulazi u sobu. Na ramenu mu veliki svežanj birane suhe i čiste slame, svezane u ham (dio konjske opreme).
Kad je ušao u sobu, sve pozdravlja svečanim riječima: ,,Faljen Isus, čestitam Vam Badnjak i porođenje Gospodina našega Isusa Krista’’. Svi odgovaraju, kako je već spomenuto: ,,Čestita ti duša kod Boga’’. Tada stavlja slamu na pod sobe pred zadružnu siniju, a ham se stavlja pod siniju. Sada počima, posebno za djecu i mladež, pravo božićno veselje, jer nikad više, osim na Božić, nije tako puno i tako slobodno po svoj sobi slame. Rašire ju djeca, koja se po njoj u toploj sobi veselo valjaju i igraju. Samo moraju paziti da slamu ne prošire i pod krevete. Oko peći se mogla slobodno širiti, jer nije bilo opasnosti da će se zapaliti od vruće, makar i željezne peći. One su bile od poda podignute oko pola metra: na željeznim nogama ili otvorenom postolju. Kaljeve su pogotovo bile u tome sigurne, jer su se one, kao i željezne peći, ložile iz kuhinje.
Badnja večer
Još prije negoli djeca raspu slamu po cijeloj sobi, domaćica izabere nekoliko duljih vlati slame i postavi ih u obliku križa na stol, a onda ga prekrije bijelim pređanim (lanenim) stoljnjakom; ovdje se kaže ,,stojnikom’’, kojeg su domaćice same od svoga lana otukle, isprale, otkale i sašile i ubjelile. Sada ženske, na tako prostrt stol postavljaju posuđe i pribor za jelo, a prije nego što započne, rekao bih kao neka obredna večera, izmoli se zajedničko glasna i podulja molitva za sve žive i mrtve, koji su nekada za tom sinijom slavili Božić, za sve duhovne, tjelesne i kućne potrebe.
Zatim počinje blagovanje posne (bez životinjske masti) badnje večere. Kod večere ima i raznih običaja: uz goruću lampu, božićnom slamom se zapale i tri svjećice od domaćeg voska, usađene u lončić ili čašu sa zrnjem žitarica; okreće se dijete sa zapaljenom svijećom. Time se zaziva Božji blagoslov na sve četiri strane svijeta; lomi se i dijeli božićna pogača, za jedinstvo i mir cijele zadruge. Uzima se po jedan gutalj medene rakije. Za badnju večeru se pripremi i iznosi od svega što se u kući ima najbolje, ali i najobičnija jela, na primjer graheka, nisu nikada tako ,,slatka’’, kao na Badnjak. No, ima i jela koja se iznose samo za badnju večeru kao na primjer kuhani, gnječeni, hladni, s bijelim lukom pomješani i stisnuti grah.
Polnoćka
Poslije badnje večere, koja dosta dugo traje, (dok se izredaju sve samo posna jela), djeca počinju svoje zabave i već spomenute igre u slami, a stariji se malko ,,ispruže’’ u toploj sobi, na božićnoj slami. Do ponoćke se, naime, ne raspremaju kreveti, i sa smirenom sjetom raduju se dječjoj božićnoj radosti, prenoseći se u mislima u svoje minule dječje i mladenačke božićne radosti. Momci i djevojke skoknu malko u selo kod najbližih prijatelja ili drugova, pozdravljajući spomenutim božićnim pozdravom. U kućama, sada, ne samo momci i djevojke, nego i mlađe žene počimaju pjevati božićne pjesme, na primjer : ,,Radujte se narodi’’, ,,Danas se čuje događaj novi’’, ,,Veselje ti navješćujem’’, a i one koje nisu baš strogo crkvene, ali su narodne božićne, kao na primjer : ,,Sviraj gajdaš, do zore’’, ,,Na livadi kraj Betlema’’ i slične.
No to ne traje dugo jer se treba spremiti (odjenuti) u svečano ruho i požuriti na polnoćku, ako se želi uhvatiti sjedeća mjesta u crkvi. Već ,,o prvom zvonu’’, to znači u 23 sati navečer, crkva je poprilično popunjena.
Poslije drugog zvona, pola sata (do ponoći), već se ne može ući u crkvu, jer je već puna. Kada na tornju crkve izbije ponoć, zazvone sva zvona, mužari zagrme, a orgulje zabruje i svećenik stupi na oltar. Crkvom zaori : ,,Veselje ti navješćujem…’’, a oduševljenje je mnogo veće nego što kazuju riječi pjesme. I s takvom božićnom
radošću pjeva se cijela polnoćka. Božićna polnoćka je kod nas uvijek bila posebni događaj i doživljaj, pun neke svete radosti, koja se ne može opisati, nego ju treba doživjeti. Doživjeti mogu tu našu seosku radost Božića, koji prožive i naprijed spomenute priprave za Božić. Pa i samo vrijeme u ovo godišnje doba pogoduje takvom raspoloženju. Duge zimske noći i kratki, većinom tmurni, dani i najvedriju narav obaviju nekom sjetom koju onda božićna Zvijezda svojim radosnim bljeskom preko Betlehemske štalice uznosi u sjajne svete nebeske visine.
Dalmacija
Postoje brojni dalmatinski božićni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. U južnoj Dalmaciji na Pešeljcu i u Konavlima na dan Svete Barbare priprema se varica od više vrsta žitarica. Svatko pojede dio uz riječi: “Koliko zrna, toliko uboraka”.
U Vrgorskoj i Imotskoj krajini bio je običaj da na Badnji dan stopajnica (kućanica) peče kolače, kojima će djecu darivati, a i kruhe na koje meće neke osobite znakove, npr. križe, pritisne kakvom okruglom izvrnutom čašom na pet mjesta u spodobi križa itd. da se zna da su za te dane određeni.
Na Božić, kada se vrate s mise i kada se okupe onda svi ukućani zajedno ručaju…
Kada završi ručak, zafale Bogu, pa starešina uzme zalogaj kruha i ugasi svijeće govoreći: U ime Otca, te ugasi prvu, i Sina, pa drugu, i Duha Svetoga. Amen, te ugasi treću. Taj zalogaj pojede ili drugom dade, jer da je to zdravo. Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božičnjak, nekada i više njih. Bio je okrugao s rupom u sredini s raznim ukrasima po sebi. Ponegdje u Dalmaciji, ako je bilo više božičnjaka stavljali su se jedan na drugi, a kroz rupu u sredini zatakla bi se grančica masline, bršljana ili svijeća. Božićni kolači različitih su oblika, ukrasa i naziva. U okolici Sinja, radila se pogača, koja se davala ovcama i magarcima uz malo vina iz bukare.
Ponajviše na Jadranu postoji običaj koledanja. Grupe ophodnika idu po mjestu od kuće do kuće i čestitaju ukućanima Božić i Novu godinu uz prigodne božićne pjesme. Obično su muškarci različite dobi. Grupe kolendara obično su pjevale cijelu noć, a domaćini su ih častili suhim smokvama, narančama, rogačima, raznim slasticama, sokovima, vinom, rakijom, a u novije vrijeme i novcem. Postoje razne pjesme poput ove: “Kolojani, kolojajte ovde, na dobu vam Mlado lite dojde.”
Kolendari mogu nositi i razne glazbene instrumente, najčešće mandoline, gitare i harmonike, čijim sviranjem uljepšavaju kolendu. Povijest kolendavanja seže daleko u prošlost. Najstariji pisani tragovi se mogu pronaći u 13. stoljeću unutar Statuta Dubrovačke Republike iz 1272. godine. Običaj kolendavanja očuvan je u Dubrovniku i okolici do danas, a kolenda se pjeva u noći Badnjaka i Stare godine. Današnje kolendavanje očuvano je u promijenjenom obliku, a najomiljenije je kod djece, no i grupe odraslih kolendara u ove dane pjesmom na Stradunu i starim gradskim ulicama svojim sugrađanima i gostima čestitaju blagdane.
Nova godina
Da je Nova godina nekoć počimala na Božić kazuje i naziv za taj dan u nekim hrvatskim krajevima gdje se i danas naziva Mali Božić ili Mladi Božić. Taj običaj vuče korijen od vremena kad se i Nova godina slavila 25. prosinca. Tek se kroz 16./17. stoljeće provodi razdvajanje i Nova godina se opet pomiče na 1. siječnja, kako je svetkujemo i danas. Obiteljsko svetkovanje Nove godine vrlo je slično božićnom, s time da je Božić okrenut užoj obitelji, a Nova godina rodbini i prijateljima.
Danas je iščekivanje Nove Godine izgubilo značajku obiteljskog blagdana, ne samo u gradu nego i na selu. Nisu se sačuvala ni stara čestitanja koja isprepliću poruku o događaju Božića s novogodišnjim dobrim željama članovima obitelji i njihovom materijalnom dobru. Suvremeno slavljenje Nove godine je opće; pripada svima, a ne samo kršćanima. Kako su narodni običaji gotovo zamrli, valjalo bi u tom slavljenju razvijati ljudske vrednote; osobito u čestitanju. Treba poći od činjenice da čestitanje popraćuje redovito gesta rukovanja, stisak ruku, a i ljubljenje uz riječi: “sretna ti Nova godina!”
Tri kralja
Božićni blagdani završavaju 6. siječnja, kada Crkva slavi Bogojavljenje. Ovim blagdanom Crkva se spominje dvaju događaja iz Isusova života. Prvi je Isusovo krštenje u rijeci Jordan pa se taj dan naziva i Vodokršće. U crkvu se donosi krstiti voda s kojom se poslije blagoslivljaju polja i blago. Drugi je pohod triju mudraca s istoka koji su se došli pokloniti malome Isusu donijevši mu darove, mirtu, zlato i tamjan. Na dan Bogojavljenja ili Sveta Tri kralja posljednji put pale se božićne svijeće i drvo badnjak, a blaguju se i određena božićna peciva.
Blagdanom Tri kralja zaključuje se središnji skup božićnih običaja. Toga dana se skidaju božićni ukrasi i u kući završava obiteljski božićni ugođaj. Tim danom završava se osobito razdoblje – tzv. “dvanaest dana”- dvanestodnevnica. I taj je blagdan obilježen počimanjem što se očituje blagoslovom kuća, koje obično počinje drugi dan iza Božića i traje do Sveta Tri kralja. Svećenik s dvojicom svojih pomoćnika, negdje nazvani glorijaci a negdje križari, obilaze i blagoslivljaju kuće, gdje ih dočekuju svečano obučeni ukućani, a na odlasku ih domaćin nagrađuje darovima, koji su nekada bili u naturi, a danas su obično u novcu.
Nekoć se blagoslovljenom vodom škropilo po kući, staji, vrtu, polju, pčelinjaku itd. Uz Bogojavljenje je vezan i običaj ophoda tzv. zvjezdara, trojice dječaka koji su odjeveni kao tri “kralja” s rasvijetljenom zvijezdom. U tom običaju su prisutne kolede pa zvjezdari pjevaju božićne pjesme, ali i pjesme kojima se želi duhovno i materijalno dobro ljudima. Naravno, i ti ophodi su povezani s darivanjem čestitara. Kršćansko značenje blagoslova domova temelji se na božićnoj istini da se je Bog udomio na zemlji.
Svećenik započinje blagoslovnu molitvu zazivom: “Mir kući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!”. Po Božiću naši hramovi postadoše kuće, a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemlji da stanuje među nama, s nama i u nama. Blagoslov kuća stoga želi naglasiti da su naše kuće i stanovi obitavališta Božja i zazivlju da se Bog ne iseli iz naših domova. Stoga valja blagosloviti čovjeka, obitelj, da bi on sam, njegova obitelj i njegov svijet – bili dom Božji. Božićni krug običaja završava na Svijećnicu i blagoslovom grla na dan Svetog Blaža. Bez obzira na mnoštvo različitih običaja, s pravom se može reći da je Božić čisti obiteljski blagdan. U duhovnom svijetu Božić je mjera vrijednosti, mira, sloge, poštovanja doma, moralnih normi i obilja.
