Baviti se poljoprivredom u Hrvatskoj zaista nije lako. Uz sve tržišne teškoće, klimatske neprilike, poput tuča, mraza, suše ili pandemije koronavirusom, uz sve okolnosti koje im ne idu na ruku i smanjuju im dohodak, mnogi OPG-ovi nalaze se i u područjima s otežanim uvjetima rada i poslovanja. Sve te nedaće mnogi prevladavaju, no ono što im zagorčava život je državna birokracija i gomila propisa, a u slučaju OPG Žampera iz Žmana na Dugom otoku, može se reći da kroz šumu (nejasnih) propisa vrlo teško prolaze i da ne vide izlaz.
Tisuće poljoprivrednika zatvorilo je svoja gospodarstva u proteklih desetak godina, otkako je u Hrvatsku došla svjetska kriza, ali i nakon ulaska u EU, jer uz sve veći uvoz jeftine hrane, teško dolaze do kupaca i ne vide isplativost, pa odustaju od poljoprivrede, jer ne mogu živjeti od rada na zemlji. No, ima i mnogo onih koji imaju svoje stalne kupce, proizvodi su im traženi i razmišljaju o proširenju proizvodnje i investicijama, najčešće iz Programa ruralnog razvoja, poput obitelji Žampera koji su po svojim kozjim sirevima poznati i izvan Zadarske županije. Na njihovu žalost, postali su itekako poznati i Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, a koje probleme imaju s Agencijom donosimo u razgovoru s Katicom Žampera i njezinom obitelji, koju smo posjetili u njihovom domu i sirani u Žmanu.
Rad od jutra do mraka
- Otkad se bavite poljoprivredom i kako je krenuo posao s kozama?
-Moja obitelj ima dugu tradiciju u maslinarstvu i pčelarstvu, a s kozama smo počeli sasvim slučajno. Moj suprug Nikica je radio na brodu 90-ih, ali imao je dosta zemlje koja je obrasla makijom i odlučio se početi baviti kozarstvom. Otišao je u Istru i razgovarao s poznatim kozarom Mirom Haberom, koji je na žalost preminuo ljetos, i tada, uz njegove savjete kupili smo 20 koza, pasmine njemačka šarena. Poslije smo nabavili jarce iz Austrije, a sve koze koje sad imamo, a ima ih 110, potekle su od onih prvih 20. U početku, od 1994.godine ručno smo muzli dvaput dnevno i sir radili sve na ruke, od jutra do ponoći, dok nismo došli do 30 koza. Mi smo htjeli imati siranu već i tada, no nismo je mogli realizirati sve do 2006.g, jer u banci nismo mogli dobiti kredit kao poljoprivrednici, a tad smo opremili vlastitim sredstvima jedan prostor u blizini, ali samo s najosnovnijom opremom za izradu sireva. Ubrzo, negdje 2008.-2009.g. izašla je mjera za opremu sirana na koju se nismo htjeli isprva javiti, jer smo sve dotad stvorili vlastitim sredstvima. Ipak nas je nagovorila gospođa iz Savjetodavne službe, Ana Grgas, koja nam je rekla, „Samo vi radite sir, a ja ću se pobrinuti za ostalo“ i zaista nam je puno pomogla oko sufinanciranja, jer smo uz državna, uložili i vlastita sredstva u nabavu moderne opreme za siranu, investiciju vrijednu oko 50000 eura, s kojom smo potpuno uredili i opremili siranu registriranu za preradu 500 litara mlijeka, koliki je naš kapacitet i to nam je sasvim dovoljno.
- Kakve sireve proizvodite ?
-Mi radimo sireve iz kuhanog mlijeka. To nije tradicijski žmanski sir, već je to nešto novo – kuhano mlijeko s octom, to je mladi sir koji se prodaje odmah. To smo vidjeli u unutrašnjosti Hrvatske i kupci su to dobro prihvatili, pogotovo strani turisti, jer se radi o siru neutralnog okusa, blag je i mekan i njega proizvodimo oko 1/5 ukupne proizvodnje. Najviše radimo polutvrdi sir iz pasteriziranog mlijeka s dodatkom sirila. On se može prodavati već nakon 40 dana, a može trajati do dvije godine. Sir koji se ne proda kroz sezonu, spremimo za zimu tako da ga namažemo maslinovim uljem, što je tradicionalni način čuvanja, pa sir dobije koru koja ga čuva da se ne isuši i da lagano zrije i ima dovoljno vlage. Sir se okreće jednom tjedno, a od kore se očisti prije prodaje. Sa zrenjem dobije intenzivniji okus, što također neki kupci vole.
Isto tako radimo sir od sirovog mlijeka, kako se nekad radilo na otoku i koji zrije najmanje 100 dana. I on može trajati do 2 godine i može se čuvati u ulju, a ima intenzivniji okus.
Budući da je dosta kupaca pitalo imamo li sireve sa začinima, što također nije tradicijski, pa nam je trebalo nekoliko godina da se odlučimo i na tu proizvodnju. Radi se o pasteriziranom siru, kojem se odmah dok se radi, dodaje deklarirana mješavina mediteranskog bilja i taj sir su kupci rado prihvatili i sve više traže.
- Kako i kome prodajete sireve?
-Barem 70% sireva prodajemo izravno na kućnom pragu. Imamo stalne kupce, koji već godinama kupuju redovito kod nas. Dio prodamo i na sajmovima u Zagrebu (Hrvatski otočni proizvodi), ali i na lokalnim, manjim manifestacijama, a zadnjih godina i restorani uzimaju od nas. Najviše se proda za vrijeme turističke sezone, pa smo ove godine zbog koronavirusa osjetili manju prodaju, jer nam je svake godine prodaja rasla.
Tijekom razgovora s Katicom, pridružili su se i suprug Nikica i kćer Petra, koja je sad nositeljica OPG-a, a inače je magistrirala stočarstvo na Agronomskom fakultetu u Zagrebu i koja planira povećati kvalitetu držanja koza, a možda i smanjiti proizvodnju, jer smatra da imaju previše posla.
–Sezona mužnje nam traje 7 mjeseci, od sredine travnja do listopada, a po kozi u prosjeku dobijemo između 3 i 4 litre mlijeka, budući da su koze u ekološkom uzgoju i najviše brste, a dio hrane im osiguramo i s 2 ha travnjaka koje kosimo, objašnjava Petra i dodaje da s uzgojem i kozama nema problema, već ima problema s ljudima u institucijama i državom. Posebno s Agencijom za plaćanja. Mama Katica se složila s njom i počela je objašnjavati zašto nisu zadovoljni odnosom države prema njima.
Kazna bez zločina
-Na samom početku, od 1994. nismo imali puno posla s državom, jer smo sve stvarali vlastitim sredstvima i krenuli od nule. U ekološkoj smo proizvodnji od početka, prvo smo počeli s proizvodnjom maslinovog ulja bez korištenja pesticida s 350 stabala maslina u ekološkom uzgoju i imamo oko 60 hektara vlastite zemlje, velike površine pašnjaka, smještenih na 5-6 parcela u brdima i naučili smo raditi s kozama i naše je da radimo. Svake godine u Zadru u uredu Agencije za plaćanja prijavljujemo površine za izravne poticaje i ljudi iz Agencije su suprugu Nikici 2014.g. sugerirali da upiše pašnjake i da ih prijavi kao krške pašnjake, jer da imamo pravo na to. I pritom se određuju koeficijenti, koji su za naše parcele iznosli u prosjeku 0,6 ha, što znači da smo imali pravo na izravna plaćanja za 39 hektara krških pašnjaka. Svake godine smo ponovno upisivali te površine i oni su određivali koeficijente i bili smo zadovoljni visinom tih poticaja, koje smo koristili za daljnja ulaganja u proizvodnju. I sve je bilo u redu dok ministar Tolušić nije rekao da će uvesti red u izravna plaćanja posjednicima krških pašnjaka bez stoke , što smo mi pozdravili, jer nismo ni slutili da će se to odnositi na nas, jer imamo stoku koja pase na našim pašnjacima, naglašava Katica.
- Kako je nastao problem?
-Oni su nam izbacili sve parcele s krškim pašnjacima iz Agroneta, a obavijestili su nas samo da su 1 parcelu izbacili i poslali su nam odluku o tome. No, kad smo otišli provjeriti na Agronet, vidjeli smo da su nam izbacili sve parcele, ne samo jednu. I to bez obrazloženja. Nismo dobili rješenje, a uzeli su nam 305 tisuća kuna. U reviziju su došle dvije žene iz Agencije,koje su uspjele pregledati 60 ha u nepunih 5 sati, vrlo površno s ceste i zaključile da te površine nisu krški pašnjaci i da se ne koriste . A kad smo im predložili da vide kako koze pasu na tim površinama i da vide siranu, rekle su da ne treba i da ih to ne zanima, kao da im je unaprijed bilo naređeno da se to izbaci. Petra je u ožujku 2019. prijavila 2 mjere na natječajima 6.1. i 6.2., jednu za mlade poljoprivrednike i drugu za uređenje kušaonice i dobila je odluku da je prošla na natječaju. No, novac s natječaja nije stizao i nije stigao do danas. U 9. mjesecu prošle godine su nam u razgovoru, nakon desetaka prethodnih poziva, rekli iz Agencije da su taj novac zadržali, jer da smo im dužni vratiti sav novac isplaćen za te pašnjake i da moramo platiti i kaznu od 305 tisuća kuna, ukupno više od milijun kuna i sve putem telefonskog razgovora, a ništa na papiru. I za 2019.g. nismo dobili niti kunu poticaja.
Na kraju su tih 305 tisuća uzeli od odobrenih projekata s natječaja na koji se javila Petra, i to su kao uspjeli naplatiti, a ostatak nisu, jer nam nisu ni poslali rješenje i odluku. Zamislite, prvo nas uvjere da imamo pravo upisati te površine i dobiti izravna plaćanja, potom te površine izbace i onda nam još naplate kaznu, jer kad se jednom upišu površine pod ekološkom proizvodnjom, onda je to višegodišnja obaveza i ne smiju se smanjivati. No, stvar je u tome da ih nismo mi smanjili, već oni. Zato ih nazivamo organiziranom kriminalnom organizacijom, jer sami donose propise, pa ih mijenjanju, ukidaju ranija prava, pa određuju kazne i još sami naplaćuju kazne i mogu nam sjesti na račun, a mi cijelo to vrijeme trošimo svoje zdravlje i energiju na utvrđivanje istine i nema dana da ta tema nije u našoj kući i da se ne razgovara o slanju dopisa i plaćanju kazni. Uništavaju nas i financijski i psihički, ogorčena je Katica.
- Kažete da su sporne površine pod napasivanjem i da ih nije trebalo brisati iz ARKODA? Vidite li uopće izlaz iz ove situacije?
-Iz Agencije tvrde da na tim parcelama koze ne pasu i da ih treba iskrčiti. Mi smo velik dio tih površina ogradili još 2007.g. kad nitko nije govorio o poticajima, a iskrčiti se ne smiju, jer ako ne bude dovoljno vegetacije moglo bi lako doći do erozije tla, osim toga koza jede brst. Zato se i određuje koeficijent, koji je nama u prosjeku određen na 0,6, pa to više nije 60 ha, već 39. A to su sve oni određivali. Čak smo angažirali sudskog vještaka, koji je utvrdio da se površine napasuju i njegovo mišljenje smo im poslali, nije ih zanimalo ni što se u zapisniku ekološke nadzorne stanice vidi da su naše površine pod ekološkom proizvodnjom i dalje i da se napasuju, ali nikakve koristi. Nakon superrevizije priznali su dio površina, no manje od 50 posto, kako bi i dalje mogli naplatiti kaznu. A te površine koje su priznali, napamet su određivane, jer na jednoj parceli isti teren nisu priznali, a na drugoj identičan teren su priznali, bez ikakvih kriterija, što je potvrdio i sudski vještak. Sve je rađeno samo da se naplati kazna. I kako da vidimo izlaz, kad nam pošalju uplatnice, primjerice na 70.000 kn, i onda kažu da ne treba platiti odmah, već zbog epidemije korone, s odgodom od dva mjeseca. Zato razmišljamo o tužbi i želimo znati konačno na čemu smo, jer ovako dalje ne možemo živjeti i raditi, kaže Katica.
Kao komentar na kraju, možemo samo upozoriti poljoprivrednike da se uvijek prvo dobro raspitaju i saznaju sva prava i obaveze koje prihvaćaju kod prijave za izravna plaćanja i druga financijska sredstva, te možemo izraziti nadu da će se u budućnosti državni aparat i institucije početi odnositi prema vrijednim ljudima, poljoprivrednicima, kao proizvođačima hrane, krucijalnog strateškog nacionalnog interesa. Državne institucije trebaju im biti servis i raditi u njihovu korist, kako bi hrvatski poljoprivrednici bili zadovoljni, proizvodili još i više, a ne razmišljali o smanjenju i prestanku bavljenja poljoprivredom. Postoje li institucije i agencije radi ljudi, ili ljudi radi agencija?
