Korovi kao pčelinja paša

Na taj način samonikle medonosne biljke pružaju pčelama stalnu opskrbu hranom tijekom proljetne, ljetne i jesenske paše, poboljšavajući pčelinjoj zajednici životne uvjete. Kako pčele i entomofilne biljke u prirodi čine nerazdvojno jedinstvo za održavanje života, svaki će pčelar imati potrebu proširiti svoja znanja o medonosnim biljkama.

To se odnosi ponajprije na prepoznavanje i razlikovanje medonosnih vrsta na terenu, poznavanje njihovih glavnih morfoloških svojstava, zatim staništa na kojima rastu i vremena njihova cvjetanja tijekom godine.

Medonosne korovne vrste rastu pretežito na ruderalnim staništima (uz rubove cesta, putova, jaraka, na nasipima, seoskim kanalima, obalama rijeka i potoka, u živicama, napuštenim vrtovima, naseljima, gospodarskim dvorištima, na smetlištima, uz prometne putove, šumskim sječinama i šikarama), zatim na obrađenim površinama (vinogradima, voćnjacima, vrtovima, oranicama) i na travnjacima (livadama i pašnjacima).

Zbog toga je zanimljiv kalendar cvjetanja nekih zeljastih korovnih vrsta s područja sjeveroistočne Hrvatske, s opisom njihovih važnijih svojstava i staništa. Više podataka o samoniklim medonosnim vrstama i njihove izvorne fotografije, čitatelji mogu naći u novom izdanju knjige Mire Knežević “Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore”, izdavača Poljoprivredni fakultet u Osijeku (www. izdavacka.pfos.hr).

Početak cvjetanja u ožujku i travnju

Proljetni podbjel (Tussilago farfara) je višegodišnja zeljasta biljka, visoka 15 – 30 cm. Razvija snažni podanak i pupove iz kojih već potkraj veljače počinju izbijati stabljike u obliku batva. Obrasle su ljuskavim listićima i nose po jednu zlatnožutu, mirišljavu cvjetnu glavicu. Promjera su oko 1,5 cm, isprva uspravne a kasnije pognute. Pravi listovi s peteljkama razvijaju se prizemno, po završetku cvjetanja biljke. Srcoliko su okruglasti, kožasti, po rubovima zupčasti, a na naličju pustenasti ili bijeli od vunastih dlačica. Podbjel raste u većim skupinama na vlažnim oranicama, u vinogradima, uz putove, potoke, kanale, na nasipima, šljunku i sl. Cvjeta od ožujka do travnja. Izvor je nektara i peluda i spada u dobre medonosne biljke.

Grimizna mrtva kopriva (Lamium purpureum) je jednogodišnja ozima ili dvogodišnja zeljasta biljka, visoka 10 – 25 (30) cm. Stabljika je četverobridna i krhka. Listovi su trokutasto-jajoliki, s kraćim peteljkama, pri osnovi srcoliki, tupo nazubljeni i mekano dlakavi. Cvjetovi su purpurnocrvenkasti, gotovo sjedeći, po 6 – 10 skupljeni u 3 – 7 prividnih pršljenova, koji oblikuju piramidalne klasolike cvatove. Biljka je neugodna mirisa i okusa. Raste kao korov u ozimim žitaricama, u okopavinama, lucerništima, voćnjacima, vinogradima, napuštenim vrtovima, po međama, zidinama, uz putove i na sličnim staništima. Cvjeta najobilnije u ožujku i travnju, a pri povoljnim vremenskim prilikama i do kasne jeseni. Pčelama daje odličnu proljetnu pašu s dosta nektara i peluda.