Fitoterapija ima dugu tradiciju i sve je popularnija u brizi za zdravlje modernog čovjeka. Na našu sreću Republika Hrvatska odlikuje se velikom klimatsko-edafskom raznolikošću. Stoga je izuzetno bogata biljnim vrstama od kojih su mnoge ljekovite. Samoniklo ljekovito bilje vrlo često možemo pronaći u šumama.
Prednost im je u tome što su šume najčešće udaljene od prometnica i nema utjecaja moderne poljoprivrede, a od njih se može svašta spravljati i koristiti tijekom cijele godine.
Hmelj ima umirujuće djelovanje
Divlji hmelj (Humulus lupulus L.) je trajna penjačica iz porodice konopljevki, koja svakog proljeća niče ponovo iz rizoma. Samoniklo raste po rubovima šuma i u blizini rijeka i potoka te uz ograde i živice. Dvodomna je biljka, a u ljekovite se svrhe koriste ženski cvjetovi, šišarke. Šišarke se sakupljaju krajem ljeta (kolovoz, rujan) i suše.
U svom kemijskom sastavu sadrže lupulin (brašno hmelja) i eterično ulje te tanine, smole, gorke tvari, flavonoide i dr. U proizvodnji piva, kojem daju specifičnu gorčinu i aromu, koriste se samo šišarke kultiviranih biljaka, tj. sorti. U fitoterapiji se hmelj koristi kao sedativ, protiv nervoze i nesanice u obliku čaja (infuz), kao diuretik te općenito biljka za jačanje organizma.
Čaj od divljeg hmelja:
1 žličicu šišarica preliti s 2 dl kipuće vode, pustiti da odstoji poklopljeno 15 minuta uz povremeno miješanje. Procijediti. Piti dva do tri puta dnevno po 1 šalicu.
Često je sastavnica različitih čajnih mješavina s drugim biljkama (odoljen, imela, glog, češnjak, stolisnik, matičnjak i dr.).
Mladi izdanci divlje biljke su jestivi (jedu se sirovi ili lagano termički obrađeni), bogati su vitaminom C i kalijem. Zbog visokog udjela fitosterola vrlo sličnog djelovanja estrogenu, divlji hmelj je koristan ženama u klimakteriju.
Biljni jastučić: tri šake osušenog hmelja stavimo u platnenu vrećicu i stavimo pod uzglavlje. Poželjno je i pripremiti mješavinu hmelja, matičnjaka, lavande, gospine trave i odoljena. Takvi jastučići umiruju i poboljšavaju san, a mogu se koristiti i kod djece.
Mjehurica pospješuje rad bubrega
Šumska mjehurica (divlja paprika, pogančeva trava, fizalis) (Physalis alkekengi L.) je višegodišnja zeljasta biljka koja cvate od svibnja do kolovoza. Plod joj je kuglasta narančasta boba okružena velikom, narančastom napuhnutom ovojnicom (čaška) u obliku lampiona. Raste po šikarama, rubovima šuma, na čistinama, uz putove i u vrtovima. Izuzetno je dekorativna vrsta a narančastocrvenu boju ovojnici daje karotenoid fizalin koji je iznimno otrovan! Za razliku od otrovne mjehuraste ovojnice, zrela bobica ploda je ljekovita. Zreli plodovi beru se tijekom jeseni, a dozrijevaju u rujnu. U svom kemijskom sastavu sadrže karotenoid fizalien, gorke tvari, šećer, masno ulje, tanin, limunski kiselini i dr.
Mjehurica pospješuje rad bubrega i izvrstan je diuretik. Djeluje kao analgetik te imunostimulirajuće zbog vitamina C. Olakšava iskašljavanje i pomaže kod zatvora i crijevnih nametnika. Bobe se koriste kao šumsko voće, u salatama i umacima ili pak se prerađuju u džemove i kompote.
Bijela imela podiže imunitet
Bijela imela (Viscum album L.) je zimzeleni višegodišnji grm, poluparazit koji raste na različitim drvenastim biljnim vrstama. Naseljava otprilike 50 različitih vrsta domaćina, a najčešće je na vrbi, topoli, jabuci, kruški i lipi, a od četinjača najčešće naseljava jelu i bor.
Kemijski sastav bijele imele određen je vrstom biljke domaćina, vremenom berbe, načinom rukovanja i sušenjem biljnog materijala. Istraživanja pokazuju da je imela sakupljena s kruške najljekovitija. Tri su komponente odgovorne za njezinu ljekovitost; alkaloidi, viskotoksini i lektini. Lektini imaju najsnažniju citotoksičnost i imuno – stimulirajući učinak; već u malim količinama mogu uništiti karcinom i pomoći pri oporavku oslabljenog imuniteta. Pojedine se aktivne tvari po sastavu ponekad karakteriziraju kao otrovne, no u preporučenim količinama nisu toksične za ljudski organizam. U narodnoj se medicini koristi protiv kroničnih grčeva i napadaja histerije, za opuštanje živčanog sustava, zaustavlja krvarenje te ublažava glavobolju.
U ljekovite svrhe se koristi biljna droga bijele imele (visci albi herba) koja ima karakterističan miris i gorak, kiselkasti okus. Znači, u ljekovite svrhe beru se grančice imele s listovima. Kad se biljka koristi za unutarnju upotrebu bobe se odvajaju dok se za vanjsku upotrebu bobe beru i suše. Berba se obavlja za vrijeme mirovanja vegetacije, za sunčanih dana kada je suho i kada nema rose na način da se odlamaju grančice od trećeg koljenca.
Bijela imela ima široku primjenu, a može se koristiti sama ili u kombinaciji s drugim biljem. Koristi se u obliku čaja, ekstrakata, praška, može se stavljati u mlijeko, hranu, vino, a također se koristi u obliku injekcija. Od imele se priprema tzv. hladni čaj. Lišće se moči u hladnoj vodi 6 do 8 sati, nakon čega se čaj ocijedi i pije nezaslađen.
Čaj imele preporučuje se raditi u biljnoj mješavini pri čemu udio imele u mješavini ne smije prelaziti 30 %. Može se miješati sa sljedećim biljkama: maslinom, petoprstom, rutvicom, glogom, preslicom, rusomačom, brezom, trostotom, božurom, narančom i stolisnikom.
Isorel (poznati ekstrakt antikancerogenog djelovanja) je ekstrakt bijele imele koji se dobiva hladnom ekstrakcijom cijele biljke u fiziološkoj otopini. Primjenjuje se u obliku injekcija isključivo pod nadzorom liječnika.
(nastavlja se)
dr. sc. Monika Vidak
izv. prof. dr. sc Klaudija Carović-Stanko
Zavod za sjemenarstvo
Agronomski fakultet u Zagreb
Znanstveni centar izvrsnost za bioraznolikost i molekularno oplemenjivanje bilja
