Trgovci ukrasnog bilja nastoje udovoljiti prohtjevima kupaca za novim zanimljivim i egzotičnim biljkama, proširujući svake godine ponudu novim vrstama, kultivarima i hibridima. Uvođenje novih vrsta na neko područje u kojemu prirodno ne rastu nije nova pojava. I krumpir je u početku unesen kao ukrasna vrsta, a tek kasnije postaje prehrambna namirnica. Kad se govori o ukrasnim vrstama, poznati su vrtovi kapetana na našim otocima i obali koji su iz dalekih krajeva donosili različite egzotične ukrasne vrste. I u kontinentalnom dijelu Hrvatske uz plemićke dvorce i kurije podizali su se arboretumi i zbirke egzotičnog drveća. Razvojem trgovine, prometa, te porastom popularnosti i dostupnosti putovanja, nehotično se potpomaže prenašanje biljnih vrsta, štetnika i bolesti na područja u kojima nikad prije nisu zabilježeni.
Koje su opasne vrste za okoliš?
Biljne vrste opasne za okoliš su one koje su pobjegle iz uzgoja. Odgovaraju im uvjeti staništa, na novom području nemaju štetnika koji bi ih ugrožavali, a proizvode velike količine sjemena koje ima dobre prilagodbe za rasprostranjivanje na veće udaljenosti ili se šire putem podanaka i vrlo brzo osvajaju prostor. Na novom području se brzo šire, utječu na biološku raznolikost. Mijenjaju okoliš, narušavaju stabilnost ekosustava, štete poljoprivrednim, šumskim i vodenim sustavima, a posljednično tome i gospodarstvu (poljoprivreda, šumarstvo, turizam). Neke od uobičajenih ukrasnih vrsta mogu izmaći kontroli i narušiti prirodnu ravnotežu u okolišu.
NEGUNDOVAC (Acer negundo L.)
To je stablo visine do 25 m. Široko je rasprostranjen u Sjevernoj Americi, ima ga najviše u Kanadi i istočnom dijelu SAD. Kod nas se sadi u parkovima pojedinačno ili u manjim skupinama. Brzo i lako se razmnožava sjemenom i korijenskim izdancima. Smatra se invazivnom biljkom, te na određenim područjima snažno istiskuje prirodnu vegetaciju. U Europu je prvi puta unešen 1688.(Velika Britanija), a u Hrvatskoj, u Zagrebu, po prvi se puta spominje 1902. godine. Postoje i izuzetno dekorativni kultivari kao Acer negundo ‘Variegatum’ zelenih listova sa žutim pjegama, te ‘Aureomarginatum’ zlatnožutih rubova lista. Vrstu odlikuje robustan rast, otpornost na zimu, sušu, izravno sunčevo osvjetljavanje, zagađeni zrak gradova i orezivanje. Osjetljiv je na udare vjetra.
PAJASEN (Ailanthus altissima)
Pajasen je listopadno stablo iz porodice pajasena (Simaroubaceae). Prirodno raste na području Kine, Tajvana i sjeverne Koreje. U Europu je unešen 1740. godine kao ukrasna vrsta, ali i kao izvor hrane za uzgoj dudovog svilca. Uzgajao se kao drvoredno stablo. Otporan je na gradske uvjete tako da se u užem i širem gradskom okruženju javlja spontano i ponaša kao invazivan korov. Svako stablo godišnje proizvede ogroman broj sjemenki (do 325.000) koje lako klijaju, a raznose ih vjetar, voda i ptice. Također, osim sjemenkama razmnožava se i tjeranjem podzemnih podanaka. Luči alelopatske kemijske spojeve kojima potiskuje druge vrste slično kao i orah. Zbog takvog agresivnog rasta pajasen ima status jednih od najinvazivnijih biljaka koje snažno potiskuju autohtonu floru.
OBIČNI BAGREM (Robinia pseudacacia L.)
Listopadno je drvo iz porodica mahunarki (Fabaceae). Porijeklom je iz Sjeverne Amerike, a u Europu je donešen na samom početku 17. stoljeća. Staništa su mu umjereno vlažna šumska tla, često tvori vlastite šumarke. U Europi se u početku sadio kao alejno ili parkovno stablo. Dekorativna vrijednost vrste je njena prozračna sjena i raskošna cvatnja mirisnih cvjetova početkom svibnja. Sadi se kao pojedinačna stabla u parkovima i drvoredima, za živu ogradu ili pošumljavanje.
(nastavlja se)
