Započeo bih, onim što često slušamo i svjedočimo – govorenju – u širem smislu tog pojma. Medijskom, službenom kolokvijalnom i neobveznom, obveznom i odgovornom, sadržajnom i/ili s improvizacijom, tematskom ili tematski slobodnom. Zbog čega ovo? Jer govor je potreba, ali slušanje je „umjetnost/umijeće“, rekao je Goethe, pa bi rekli kako je slušanje, danas, podčinjena poluga menadžmenta, ali istovremeno ne i slijepa poslušnost.
O agrarnoj politici u nas govorimo, često i na različitim razinama, ideja i znanja. Sadržajno, najčešće, repetitivno, ponavljajući, prijašnje sugovornike ili „autoritete“, a pritom i s osobnom reinterpretacijom, a da se ne ulazi dublje u meritum istog. Stoga se i nekompetentni govornici ne susprežu komentirati smislenost i kompetentnost govorenja, o agrarnoj politici i instrumentima, a da „slušanje“ za njih ne bi postalo „kič“.
Poljoprivreda je poslovno trom sustav povrata
Poljoprivreda i proizvodnja hrane je vrlo složen, slojevit i biološki uvjetovan, a onda i poslovno trom sustav povrata tzv „returns to scale“, poseban i gospodarski rizičan sustav. Zbog toga svako parcijalno analiziranje i predlaganje i zaključivanje, gospodarsko i(li) legislativno, po načelima ne-bioloških ekonomika, vrlo je manjkavo. Mislim, da se to temeljitom analitičaru, znalcu i u tom segmentu, ne može dogoditi i promaknuti. Kao cjelovit gospodarski podsustav, nacionalnog gospodarstva, poljoprivreda i proizvodnja hrane je ujedno i oblik življenja u ruralnom prostoru. Treba ga se izučavati i poznavati te graditi u sukladnom, interaktivnom odnosu, između i unutar poljoprivrednih djelatnosti i ostalih grana gospodarstva kao šireg nacionalnom sustavu. Isto tako u nas je on i dio širih gospodarsko-tržišnih integracija, EU-a. To mu dodatno stvara obvezu, sukladnog, nacionalnog i zajedničkog upravljanja tim podsustavom.
Dakle, svako površno ili parcijalno upravljanje od slučaja do slučaja, kakve smo imali (npr. Zakon o poljoprivrednom zemljištu i sl.), u ekonomskoj teoriji, ali i praksi vodi prema inercijskom kretanju razvoja, a ono u entropiju ili disfunkcionalnost sustava (sukladno spoznajama iz ekono-fizike). Poznato je da se mjerama nacionalne agrarne politike upravlja i ravna poljoprivredom i proizvodnjom hrane, sukladno skupinama „alata“ i pretpostavljenog cilja (kako bi sustav bio u razvojnoj ravnoteži), poticajnim, usmjeravajućim, ali i korektivnim setom mjera, u kretanjima. To valja prepoznati i sukladno tome postupati. Poljoprivredom i proizvodnjom hrane upravlja se kroz tri seta mjera, agrarne politike i svaki set ima svoj segment i doseg djelovanja i učinka.
To su:
- Ekonomsko-socio-tržišni set,
- Tehničko-tehnološki set i
- Institucionalno-organizacijsko, legislativni set mjera.
Ove mjere nisu rigidni autonomni instrumentariji, nego u dobrog operativnog i kompetentnog menadžera, na razini resora, međusobno se prožimaju i „doziraju“ sukladnoj dijagnozi kretanja i stanovitim potrebama u korekciji, prema definiranom cilju.
U nas se najčešće, analiziraju i kompariraju indikatori (npr. cijene) kao post-festum pokazatelji, a manje se propituju, širi i uži gospodarsko-geografski motivatori i uzroci tih nepovoljnih kretanja, te zašto je potrebito uključiti i ostale mjere iz drugog i trećeg seta mjera.
Tko je odgovoran za porast cijena?
Tržište i cijene hrane uglavnom definiramo kroz tržišnu slobodu, (uglavnom, prvi set mjera) što nas često dovodi u spekulativnu ovisnost od domaće ponude, ali posebice i drugih zemalja, pa i izvan EU-tržišta. Isto tako u tom dosta čudnom kolopletu, dio poticaja domaće proizvodnje „prelijeva“ se kroz izvoz kvalitetnih primarnih proizvoda (u kompenzacijama) i uvozom hrane manje kvalitetne i zdravstveno, upitne kakvoće, iz trećih zemalja. Jedan od razlog tome su i sadašnji, limitirani preradbeno-distributivni i prerađivački kapaciteti u nas, koji su vlasničko-organizacijsko-upravljački odvojeni od „manjih OPG-a“. Primarno su definirani kao distributivni centri u vlasništvu trgovaca-distributera i time njihovo tržišno i cjenovno „djelovanje“ na cijenu takvog proizvoda od strane OPG-a, prestaje.
Posljedično to ih odvaja i od mogućnosti „upravljanja“ tržišnom cijenom kao onih prvih u tom distributivnom lancu. Isto tako, tu započinje priča tko je u nas „više“ odgovoran za (po)rast cijena hrane, primarni proizvođači, skupi inputi ili tržišna sloboda formiranja marži. Izlaz iz toga, više inercijski, nego sustavno i osmišljeno su tendencije nekih OPG-a na izgradnju vlastitih prerađivačkih kapaciteta za finalizaciju primarne proizvodnje. To je „iznuđena tendencija“ primarno nastala kao izlaz, zbog niskih i volativnih cijena primarnog proizvoda, te dodane vrijednosti, kao cjenovno kompenziranje primarne cijene te dohodovno održive proizvodnje. Takve investicije su društveno-nacionalno gledano – skupa ulaganja (izgradnja limitiranih kapaciteta i ekonomike razmjera, troškova energetskih suglasnosti, prostorno-ekološke intervencije u ruralnom prostoru i sl.)
To su sindromi koje bi trebale rješavati mjere iz seta tehničko-tehnoloških mjera. U set tehničko-tehnoloških mjera ubrajamo i najnovije izmjene mjera o konceptu komasacije zemljišta u nas, iako joj pravno-regulatorni segment „leži“ u skupini mjera III.
Naime, set mjera skupine III, odnosno njezin legislativni dio prožima sve navedene segmente mjera agrarne politike. Ono što ne bi trebalo biti „normalno“ da „kreator i pokretač“ u upravljanju sustavom (kao što to često biva), budu legislativni, a ne tehnološko-gospodarski znalci. Oni prvi trebali bi, primarno nomo-tehničko oblikovati koncept provedbe mjere prethodno, ekspertno evaluirane i potvrđene od strane donositelja odluka o upravljanju sustavom. Pitajmo, „neposredne proizvođače ili pojedince eksperata“, u upravljanju tako složenim i slojevitim sustavom kao što je poljoprivreda i proizvodnja hrane, često može biti, interesno usmjeravano i njezino esencijalno, nacionalno poslanje; sigurne, zdravstveno ispravne i nacionalno dostane prehrane.
Pandan toj praksi, po skromnom mišljenju, trebala bi biti za to kompetentna, nacionalna institucija, sastavljena od stručno-znanstvenih eksperata, kojima trenutno Republika Hrvatska raspolaže. U to svakako, osim ostalih institucija, koje bih svrstao u nacionalni klaster, ubrajam Akademiju poljoprivrednih znanosti, skupinu eksperata koja raspolaže kreativnim i empirijskim znanjima iz sva tri segmenta ili seta mjera agrarne politike. Pri tome ne mislim da bi njihovi prijedlozi, trebali biti „obligacija“, jer znanost, ionako nije nikada donosila odluke (empirija), nego samo dalekosežnije predlagala rješenja. Na kraju, svakako, ovo nije „recept za (o)zdravljenje RH poljoprivrede“, već drugačiji pogled i podloga za moguće sustavnije promišljanje postojeće rutine u vođenju i kreiranju agrarne politike u nas.
Foto: Shutterstock
