Tradicija badnje večere
Hrvatska kultura Badnjeg dana izričito je bila u skladu s kršćanskim propisima, koji su nalagali strogi post i nemrs. Post je bio pravo odricanje od jela cijeli dan do navečer, kad se spremala posebna blagdanska večera u kojoj je jelo bilo nemrsno, dakle bez mesa. Ovisno u kojem se dijelu Hrvatske blagovalo, običaji su bili različiti, osebujni, ali uvijek strogo odmjereni i usklađeni. Nekad se živjelo u velikim obiteljima, još prije obiteljskim zadrugama, koje su prema nepisanim pravilima živjele pripremajući se za Badnji dan i Božić. Gotovo u svim domovima na selima i u gradovima kuhao se posni grah ili krumpir, kaše od raznih zrna, pite od zelja i krumpira, zelje, kupus pod ulje (začinjeno maslinovim uljem), koja ribica ili bez nje.
U hrvatskom se domu na Badnjak mijesio poseban kruh, koji se jeo za Božić. Na Badnji dan pripravljan je zaseban kruh ili hljeb, često s minimalnim ukrasima, bez kvasca, često posan. Nazivao se badnjačom. Blagovao se među ukućanima nakon molitve i blagoslova kućedomaćina, uz tradicijska posna jela.
Tradicija spominje i suho ili rjeđe svježe voće, koje se trebalo naći na badnjačkom stolu, poput oraha, lješnjaka, jabuka, smokava, rogača i šljiva. Mogle su biti i prerađevine od maka, oraha uz nezaobilazni med. Upravo ovo etnolozi povezuju s utjecajem drugih kultura, starijih od slavenskih. Upravo sve nabrojeno uz rakiju i vino, te češnjak bio je nezaobilazni važni dodatak badnje večere. Još kod starih Rimljana pokajničko jelo je grah, uz med, orahe i ribu. Od tada pa do današnjih dana prepoznat ćemo ostatke davne kulturne tradicije blagovanja u prigorskim i zagorskim orehnjačama, makovnjačama, uštipcima ili priklama u Dalmaciji i po otocima, kolačima od oraha poput one dalmatinske mantale (masa od ukuhanog mošta, brašna,oraha i mirodija), medenjacima, uz nezaobilazne slastice od krušnog brašna s dodatcima suhog voća (orasi, jabuke, naranče, šljive, bademi, rogači).
(Pročitajte cijeli članak u novom broju časopisa!)
