Indijsko-indonezijski prostor kolijevka je naše domaće kokoši. Njezin je praoblik crvena divlja kokoš, pripitomljena prije više od 4000 godina, kako se pretpostavlja. Tako iz tog razdoblja indijske visoke kulture, u ruševinama grada Mohenjo Daro, nalazimo vrlo zanimljive i važne ostatke naselja iz trećeg tisućljeća pr. Kr. (eneolitička kultura Inda). Među njima i glinene figurice i kosti težinski većih pasmina kokoši. Uzmemo li u obzir da u prvoj fazi pripitomljavanja obično dolazi do stanovita nazadovanja u rastu, da bi se tek u kasnijim generacijama postigla neka veća veličina te vrste, zaključujemo da su stanovnici tih gradova već znatno prije držali kokoši, što se i spominje u drevnim kineskim spisima starima oko 4800 godina.
Crvena divlja kokoš i njezinih pet podvrsta (murghi, spadiceus, jabouillei, gallus i bankiva) rasprostranjene su od južnih obronaka Himalaja na sjeveru, pa sve do Indokine i Jave na jugu. Vrlo su prilagodljive i mogu živjeti na nadmorskoj visini od nula do 1800 metara. Nastanjuju kišne šume, džungle, bambusove i mangrove šume, a često u većim skupinama, u potrazi za hranom, dolaze iz šuma na rubove kultiviranih područja u tropskom i suptropskom pojasu. Pijetla nominalne podvrste karakterizira osobito velika, nazubljena krijesta, kao i veliki mliječnobijeli podušnjaci.
Krijesta, podbradnjaci i golo lice skrletno su crvene boje. Perje je na vrhu glave plamenocrvene boje, a dugačko pokrovno perje na vratu (griva) narančastozlatne boje. Gornji dio leđa, velika površina krila i donji dio plavozelena su odsjaja, a središnji je dio leđa tamnocrven. Donji dio leđa je kestenjastocrven, prema trtici na sedlištu prelazi u vatrenonarančastocrvenu boju. Dugačak crni rep metalnozelenkasta je odsjaja, a sama trtica ukrašena pahuljastim bijelim perjem. Kljun je smeđ, šarenica oka narančasta do crvena, noge plavosive do smeđaste. Mjereno od vrha kljuna pa do kraja repa, pijetao je dugačak 65 – 75 cm i teži 800 – 1300 grama.
(Pročitajte cijeli članak u novom broju časopisa!)
